Već nakon debitantskog albuma »Brutalist« (2019.) bilo je jasno kako se dobru elektro pop/rock glazbu ne mora nužno tražiti izvan Hrvatske. Naime, autori tog albuma, riječki dvojac The Siids, vrlo umješnom i uspješnom kombinacijom elektro zvukovlja i rocka te kvalitetnim engleskim jezikom bili su vrlo uvjerljivi pa ako baš niste znali da stižu s Kvarnera, mogli su bez po muke proći kao bend iz bilo kojeg dijela svijeta engleskog govornog područja, dakle onih krajeva iz kojih stižu i njima dragi bendovi i uzori kao što su Depeche Mode, Editors, The Kills, OMD, Nickelback…

Grafička igra

No, The Siids su iz grada pod Učkom, točnije to su Stanislav Grdaković i Darko Terlević koji su prepoznatljivost u riječkim i hrvatskim glazbenim krugovima najprije stekli kao članovi svojedobno zapaženog riječkog sastava Morso, da bi se od kraja prošlog desetljeća okrenuli elektro zvukovlju zasluženo pritom stekavši uvažavanje jer je to što rade zaista je kompatibilno sa svjetskim kretanjima i kvalitetom. Tako je bilo s debitantskim albumom, a tako je i s »dvojkom« kako treba i čitati naziv njihovog novog albuma »II« pri čemu se kroz grafičko rješenje naziva i naslovnice uspješno igraju s ona dva i u nazivu grupe.

Tu razigranost, kreativnost te najčešće i pozitivu, srest ćemo potom i u većini od 11 pjesama njihovog novog albuma koji počinje s dva ultimativno plesna trenutka koji će one starije itekako podsjetiti na disco rock dane osamdesetih. »Divine Comedy« i »Grace of Nights« s dominacijom syntha i moćnim mehaničkim ritmom praćenim solažama električnih gitara ne samo da su poziv na ples, već na jedan način i odmah slušatelju ponuđena osobna iskaznica ovog sastava. Taj puni i bogati zvuk pun plesnog ritma čuje se kasnije i u prozračnoj i ne tako brzoj »Tide Master« te posebno u plesno razigranoj »Morning Light«.

Brži ritam

Oni koji se nakon nešto bržih ritmova požele gibati u nešto mirnijem ritmu, svakako će uživati u »Love Worth Saving« koja nudi srednje brzi tempo i dozu baladičnosti nužnu u pjesmama koje teže nešto smirenijem ozračju. Slične su im po tome, čak i nešto mračnije, teže i bliže electro dark popu »Mad Day«, »Wee’ll Wait For It« te posebno mračna balada »Big in Defeath«. The Siids raznolikost potvrđuju i u dva neobična instrumentala – »Loud in Silence« minijatura je s daškom orijentalnih folk elemenata, a »Above this Ground« sjajan after party i pomalo erotski instrumental.

No, vrhunac albuma završna je »Come Along«, najkompleksniji trenutak albuma, izvrstan završetak u kojem spajaju razne stilove (r’n’b, neosoul, electro pop, trunčice psihodelije), koriste i gudače stvarajući pravi mali »wall of sound«…

Ukratko, stvaraju barokno raskošnu electro pop baladu himničnog ozračja. Dakle, i drugi diskografski korak za grupu The Siids je vrlo uspješan pa se Grdaković i Terlević polako pretvaraju u konstantnu domaće elektro scene, dvojac koji uz pomoć kvalitetnih suradnika (Marko Rogić iz White on White, Matej Zec iz Leta 3…) uspješno prenosi svoje osjećaje u glazbu trudeći se, kao što su i sami u nizu intervjua rekli, dotaknuti se ponajprije te emocionalne strane preko koje dopiru do slušateljstva.