Kada je prije tri tjedna emitirana prva epizoda nove sezone HRT-ovog showa »Zvijezde pjevaju«, mnogi su se pitali tko je lijepa i talentirana mlada dama koju pjevanju podučava jednako mladi Marko Kutlić. Ona je glumica i kazališna redateljica Arija Rizvić, rođena Riječanka koja je nakon završene opće gimnazije u Rijeci u Zagrebu upisala i diplomirala studij Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

SREDNJOŠKOLSKA LJUBAV

Na hrvatskoj kazališnoj sceni niste nimalo nepoznati, dapače, smatraju vas veoma talentiranom. Kako ste se nakon Škole za klasični balet i Škole solopjevanja našli na studiju režije?

– Mnogi su mislili da ću nakon gimnazije otići na studij glume, ali zanimanje za režiju je počelo kad sam kao srednjoškolka glumila u riječkom HNK-u u mjuziklu »Guslač na krovu«.

Tada sam znala za vrijeme proba scena u kojima nisam igrala, silaziti u publiku, u zadnji red, i promatrati kako nastaju scene, odnosno kako ta »osoba« (redatelj) koja sjedi u publici »stvara« te scene, i to me je fasciniralo. Jako me počela zanimati režija i stvaranje svog svijeta na pozornici, i tako sam nakon gimnazije odlučila upisati kazališnu režiju na zagrebačkom ADU-u.

Ipak, režija nije vaše jedino zanimanje, vrlo ste uspješni i kao glumica. Što vam je lakše ili teže, biti na sceni ili pred scenom i davati upute drugima?

– Režija i gluma su za mene prirodno isprepletene stvari i svaka je više ili manje zahtjevna, ovisno naravno o vrsti projekta.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

ISKUSTVA IZ VENECIJE I BEČA

Kako je uopće biti mlada redateljica danas u Hrvatskoj?

– Ne uzimajući u obzir trenutačnu situaciju koja nas je sve zahvatila, drago mi je vidjeti da se većina kazališta jako otvara mladim redateljima, glumcima, piscima… Također tu je i prostor na nezavisnoj sceni. Ja volim raditi i svoje, autorske projekte i smatram da tko hoće, uvijek može pronaći način za realizaciju istih.

Prije pet godina u Veneciji ste pohađali masterclass jednog od najvećih svjetskih kazališnih redatelja Thomasa Ostermeiera, a pozvani ste i na stažiranje na poznatoj Dramskoj akademiji Max Reinhardt u Beču. Što ste tada naučili te koliko vam je to pomoglo u radu tijekom proteklih godina?

– U Veneciji sam pohađala masterclass kod jednog od najvećih svjetskih kazališnih redatelja Thomasa Ostermeiera, a nakon toga sam dobila i poziv za stažiranje na poznatoj Dramskoj akademiji Max Reinhardt u Beču gdje je Ostermeier gostovao kao predavač na glumačkoj klasi. Živjeti u Veneciji dva tjedna je kao san, i dalje mi se čini nestvarno sve to vrijeme tamo i svaka minuta kazališta.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Thomas Ostermeier prvenstveno je veliki profesionalac i veliki čovjek, što je, nažalost, rijetkost u našem poslu. Od njega sam već na prvom masterclassu naučila bazu, pristup i rad s glumcem bez redateljskog koncepta, što smatram prvim koracima mladog redatelja. Kad sam mu zatim asistirala kao studentica režije na diplomskoj klasi glume na Dramskoj akademiji u Beču, obavezno sam morala biti uključena u sve glumačke vježbe sa studentima glume, a koje čine njegov poseban sustav rada s glumcima, jer on također smatra da su gluma i režija isprepleteni i da je obavezno da glumačke vježbe prolazi i redatelj.

S njim sam kroz razgovore dobila mnoge savjete. Kao vrlo mladu studenticu potaknuo me da mislim drugačije i da se ne bojim isprobati drugačije. Veliko je iskustvo što smo i u Veneciji i u Beču pogledali njegove predstave, kao i predstave ostalih europskih redatelja, koje nemamo priliku često vidjeti, poput Romea Castelluccija u čiju sam se poetiku odmah zaljubila, zatim predstave Jana Lauwersa, O. Koršunovasa, Falka Richtera i mnogih drugih.

RAD U INOZEMSTVU

Biste li voljeli nastaviti karijeru u inozemstvu ili želite ostati stvarati u Hrvatskoj?

– Naravno da imam te želje, posao redatelja je mobilan, možemo raditi bilo gdje na svijetu, jezik nije barijera i sigurna sam da će u nekoj budućnosti biti prilika za rad i vani, ali trenutačno je ovdje moja baza, barem dok se ne riješi situacija s bolešću COVID-19.

Na čemu trenutačno radite?

– Trenutačno radim na svojem autorskom projektu – predstavi »Da sam ptica«, a kojom se bavim dosta dugo, rekla bih da je na neki način i intimna, tekst je napisala dramaturginja Nikolina Bogdanović, a radi se o dvoje ljudi, bračnom paru koji je silom morao napustiti svoje domove, svoju državu i sad pokušava izgraditi, sakupiti krhotine svog identiteta u novoj sredini. Priča je to o jednoj izgubljenoj generaciji, njihovim snovima i izgubljenim sjećanjima. Glume Daria Lorenci Flatz i Tarik Filipović i mislim da će to biti jaka glumačka predstava. Premijera se planira krajem godine, i to u tri grada – Zagrebu, Umagu, i Sarajevu, i jako se veselim ovoj predstavi.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

​POREMEĆENI PLANOVI

Trenutačno vas pratimo u showu »Zvijezde pjevaju«. Zbog svima nam dobro poznate epidemiološke situacije show je sniman tijekom ljeta. Kako je bilo na snimanjima pod posebnim mjerama?

– Mogu reći da je za nas sve ovo bilo drugačije iskustvo. Bilo nam je žao što nismo mogli imati i svoju publiku u studiju, ali toliko smo bili sretni što uopće imamo priliku raditi u ovakvoj situaciji i svi smo se jako emotivno povezali – od kandidata, cijele ekipe HRT-a, benda, tehnike… Mislim da su svi odradili odličan posao u ovakvim uvjetima i k tome je vladala velika pozitiva.

Koliko je uopće ova epidemiološka situacija utjecala na vaš poslovni angažman. Kako ste proveli ljeto?

– Svima su se planovi poremetili, i dosta toga je odgođeno do daljnjeg. Ja sam ljetos snimala »Zvijezde pjevaju«, a koje nisam tada niti planirala. Neki projekti u kazalištu čekaju. Kazalište ne podnosi distancu, a niti ovakav mali broj ljudi u publici s maskama koji se suzdržavaju disati, pričati, smijati, sve je to sad umjetna situacija, samo da se preživi. Tužno je to vidjeti. Jedva čekam da prođe ova ružna situacija i da možemo ponovo stvarati u dobrim uvjetima.

DRAMSKE SERIJE I FILM

Televizijskim ste gledateljima poznati i po ulozi u seriji Nove TV »Drugo ime ljubavi« gdje ste glumili razmaženu tinejdžericu i influencericu. Koliko je bilo lako ili teško odglumiti taj lik?

– Igrati Maju Krpan, razmaženu buntovnicu, bio mi je veliki užitak, pogotovo jer je suprotnost meni. Imala sam razne i zanimljive situacije koje sam morala odigrati i cijelo snimanje je bilo veliko iskustvo.

Bilo je to vaše prvo televizijsko iskustvo. Priželjkujete li još takvih projekata?

– Voljela bih ponovo zaigrati u takvom formatu, ali i u dramskoj seriji i filmu i sigurno će biti prilika za to.

I sami imate velik broj pratitelja na Instagramu, a aktivni ste i na Facebooku. Koliko su društvene mreže važne u promociji jedne mlade osobe kao što ste vi? Koliko im dnevno posvećujete pažnju?

– Na nagovor sam svoj profil učinila javnim, i onda te jednostavno sve to uvuče. Voljela bih da svi manje koristimo te mreže, ali one su postale gotovo pa sastavni dio nas koji se bavimo javnim poslovima. Naravno da šira publika upozna tvoj rad preko mreža, ili barem čuje za neku moju predstavu koju radim pa istu i posjete, to mi je najviše drago.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

ZAGREB – DRUGI »RODNI GRAD«

Rođena ste Riječanka, no živite u Zagrebu. Je li teško bilo napustiti rodni grad? Dolazite li često i gdje vas se tada može sresti?

– Kada sam tek došla u Zagreb, naravno da sam imala svojih faza, jako mi je nedostajala obitelj, ali Zagreb i ja smo odmah kliknuli, tako da je to sad moj drugi »rodni grad«. Tu sam vrlo brzo stvorila svoj krug, a i Akademija dramske umjetnosti je bila takva da mi nije davala previše slobodnog vremena, i svi smo bili kao neka velika obitelj. U Rijeku nažalost zbog obaveza ne dolazim često, ali kad dođem, moje rute su definitivno Molo longo, Stari grad, Trsat i Opatija. Obožavam i šetnje do Hartere, ti putevi su mi uvijek mistični.

Kako provodite svoje slobodno vrijeme u Zagrebu? Imate li svoje dnevne rituale?

– Kada imam slobodnog vremena, onda vježbam, treniram tenis, čitam, gledam filmove i volim izlaziti van s prijateljima.
Također volim se šetati zagrebačkim ulicama i kvartovima, stalno otkrivam nešto novo. Zagreb je grad s prekrasnom dušom.