Riječanka Anja Viktoria Peršić Kaštelfranko na Šibenskom festivalu nagrađena je priznanjem za najboljeg debitanta. Predstavila se pjesmom »Tvrđave«.

No Viktoria osim glazbom bavi se i fotografijom i videoprodukcijom, a u razgovoru za naš list otkrila je što joj znače brojne tetovaže, što voli kuhati i odjevati te je iskreno priznala kako joj je pjesma »Tvrđave« jako bliska jer je i sama prošla kroz pomalo tešku životnu fazu.

Još su uvijek svježi dojmovi s nastupa na 23. Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku.

– Šibenski festival zauvijek će ostati u pamćenju i srcu – moj prvi veliki nastup pred kamerama sa svojom prvom pjesmom i fenomenalnim pratećim orkestrom. Ne mogu vam opisati koliko sam bila uzbuđena, koliki je to ujedno bio stres i koliko se emocija u meni u to kratko vrijeme izmijenilo.

Foto: Dark Indigo

Pred nastup me je Emanuela Lazarić, jedna od kantautorica pjesme, pokušavala umiriti i ohrabriti. Njezine sam riječi ponavljala sve vrijeme dok sam pjevala: »Pokušaj uživati u svakom trenutku jer će brzo završiti i bit će ti žao što si ga protratila na strah«.

To sam i pokušala i zatvorila oči. Usredotočila sam se na pjesmu i osjećaje i nastojala to prenijeti publici. Zadovoljna sam s nastupom, no mislim da mogu i bolje – ali to ću uvijek misliti jer se uvijek može bolje

. I vjerujem da je to pozitivno razmišljanje koje vodi pomicanju vlastitih granica. Upoznala sam mnoge krasne ljude, osvojila dvije nagrade, uživala s mojom obitelji – što drugo reći, nego da je bilo fenomenalno!

Pun kofer prošlosti

Sretno ste udana žena. Evo kako ste mi sami rekli ovih ste dana proslavili godišnjicu braka. Koliko ima vas u pjesmi »Tvrđave«, koju ste izveli u Šibeniku?

– Tako je, dva dana nakon nastupa proslavili smo prvu godišnjicu braka. Zbog situacije s koronavirusom i naših malih ljubimaca nismo mogli dulje ostati u Šibeniku, koji je zbilja predivan grad, ali smo zato dan nakon nastupa proveli krasan dan na barci i otoku Kakanu.

Pjevali smo, jeli i uživali u druženju i odmoru. Iako pjesmu nisam sama napisala, dosta sam se našla u njoj. Ne doživljavam je kao ljubavnu pjesmu, već kao životnu. Svi mi nosimo sa sobom pun kofer prošlosti koji nas ponekad i sputava.

Neki se nauče lakše nositi s tim teretom, dok drugima treba puno dulje da savladaju strahove i traume. A neki vjerojatno nikada s tim ne nauče živjeti i teret ostaje.

Prije nekoliko godina sam i sama prolazila kroz jedan malo teži period i tad mi je moj otac rekao nešto što mi se urezalo u pamćenje, da sam toliko usredotočena na svoje strahove da neću znati prepoznati lijepe trenutke, protratit ću ih do beznačajnosti.

No svi mi u teoriji znamo što i kako treba – teže je to i primijeniti. Sada znam da se gotovo sve može uz nešto strpljenja i dobre volje. Mislim da je to i smisao života, uz želju da budemo sretni i postanemo najbolja verzija sebe.

Foto: Dark Indigo

Kad je riječ o suprugu i obitelji oni vas pretpostavljam sto posto podržavaju ?

– Moglo bi se reći da mi je život podijelio stvarno dobre karte što se obitelji tiče. Suprug i sam nastupa dugi niz godina, pa mi uvijek da kakav koristan savjet. Kada vježbam, uvijek mu otpjevam i dobijem korisnu povratnu informaciju.

Imam podršku i u one dane kad mi se ne da apsolutno ništa, tako da sam prava sretnica. Roditelji su također cijeloga života uz mene, njeguju moj talent od malih nogu, a to je počelo s pet godina sa satovima klavira i pjevanja.

Možda sam ih ponekad i naljutila jer, koliko se sjećam, nisam uvijek bila dovoljno disciplinirana, pa se njima činilo da to ne želim, no kasnije su i oni shvatili da mi moraju dati prostora jer sam ja ipak ja – imam svoj ritam što ne znači da nešto ne želim, već samo da smo različiti.

No moji su mi roditelji uvijek najveća podrška, doista su mi sve omogućili, bili su uz mene u usponima i padovima, ne bih ih mijenjala ni za što na ovome svijetu, a iskreno – ne znam što bih bez njih. Cura sam koja uživa na obiteljskim ručkovima, uvijek se dobro zabavimo i puno smijemo.

Ima toliko različitih likova i osobnosti u nama, a sve nas povezuje ta ogromna ljubav. Moram dodati da imam i pravih prijatelja. Oni su moji najveći fanovi i uvijek mi iskreno kažu što misle, a to mi je nevjerojatno važno.

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Modni jin i jang

Njegujete osebujan modni stil. Za nastup na 23. večerima šansone odlučili ste se za haljinu s potpisom Juraja Zigmana. Otkrite nam što vam inače predstavlja modni fetiš?

– To se mijenja iz dana u dan, ovisi kako se osjećam tog dana, pa rezultira stilovima od romantičnog do darkerskog, od mode 90-ih pa do one iz 70-ih. Mogu nositi odjeću u puno boja ili samo u jednoj, i uvijek sam to ja. Volim kombinacije s muškim i ženstvenim crtama, to je meni vjerojatno modni jin i jang.

Obožavam odijevati i druge, shvatiti njihovu osobnost, koja boja najbolje oslikava njihove glavne crte naravi i stvoriti priču iz svega. Mislim da je odjeća umjetnost ako se znamo koristiti odjevnim predmetima poput kista, poigrati s detaljima, bojama i oblicima – to je kao da mi je netko dao prazan papir i boje pa ja s tim učinim što mi je tog trenutka na pameti.

Opuštam se listajući po virtualnim stranicama s odjećom, tražim detalje, to je poput šopinga pred izlogom – ne moram se ustati s kauča. Tada mi proradi mašta i kreiram kombinacije za sebe ili svoje sljedeće snimanje koje radim za naručitelje. Zna se dogoditi da nešto naručim isključivo za određeni modni editorijal, a ne za sebe.

A za nastup sam proživjela pravu eksploziju ideja. Neke nisam dovela ni blizu ostvarenja, neke će pričekati idući nastup. Prekrasna haljina od Zigmana dogodila se u zadnji čas – čim sam je ugledala rekla sam: »To je to!«. Zigmana pratim već dugi niz godina i vjerujem da se publici nisam mogla predstaviti u lijepšoj haljini od te.

Kad je riječ o modi i šopingu, koliko Vaš suprug ima utjecaja na Vas i savjetuje li Vas, dajete li i Vi njemu ponekad neki modni savjet?

– Suprugu dajem savjete, ali on ih ne sluša, ha ha. On je jednostavan čovjek, voli se osjećati ugodno i voli svoju rutinu. Tako da sam nakon nekoliko neuspjelih pokušaja shvatila da je on – on, a ja – ja.

Iako, ja njega pitam dopada li mu se nešto što odjenem, a i volim da me prati kad nešto kupujem, jer mi uvijek iskreno kaže kako mi nešto pristaje. Ponekad me čudno pogleda i odmahne, ali ja se na to nasmijem – kako on ne voli previše eksperimentirati, a ja rado pomičem granice, mislim da smo se našli.

Više ne diskutiramo tko više šopingira, jer smo tu negdje. Volim se našaliti s njim, pa ga zovem »shopping queen« – nitko sretniji od njega kad smo na nekom festivalu i u ponudi ima na stotine majica, CD-a, nakita i figurica.

Moram priznati da volim taj njegov dječački duh – još uvijek sakuplja figurice Masters of the Universe i podmornice. Treba vidjeti sjaj u njegovim očima kad uzima jednu od figurica i ispriča njezinu priču. No pravilo je – nitko ih ne smije dirati!

U Portugalu ste završili Fakultet za fotografiju i film te se bavite fotografijom i videoprodukcijom. Od čega se zapravo sastoji Vaš životni poziv kad ne pjevate?

– Prije tri godine otvorila sam obrt za umjetničke usluge VI design – fotografiram i snimam događaje poput konferencija i znanstvenih skupova, radim dokumentarce, modne shootinge, šminkam i odjevam modele.

Nije mi dosadno i volim tu raznolikost, drago mi je da mogu planirati i birati poslove. U posljednje vrijeme nekako najviše volim snimati i u kadrovima ispričati svoju priču. Dio je tog posla i montaža, kad sjedim u svom studiju za računalom i radim postprodukciju. Mogla bih to danima raditi.

Moj mali studio je u našem prekrasnom domu, nema mi ljepšeg radnog mjesta. Ima još puno toga što me zanima i želim se u tome okušati. Obožavam dizajn interijera, izražavanje odjećom – uglavnom volim uređivati predmete i prostor te ih učiniti zanimljivijima. Za naš sam stan planirala dva mjeseca svaki detalj i još uvijek nije gotovo, preostalo je još ponešto. Dosta smo posla i truda uložili i isplatilo se.

Foto: Dark Indigo

Horori i trileri

Što Vas je potaklo i motiviralo za studij koji ste odabrali? Otkrite nam Vaše omiljene filmove i glumce?

– Odrasla sam u obitelji filmoljupca, bila sam uvjerena da će bratić postati velik redatelj zbog njegova znanja i dobrog oka za filmove i priče, no otišao je drugim putem. Još uvijek se potajno nadam da ćemo jednog dana udružiti snage i nešto napraviti.

Davno sam s tatom skoro svakodnevno odlazila u videoteku u potrazi za hororima i trillerima dok se mama uvijek bojala da ću to sanjati, no od malih nogu mi je bilo prilično jasno što je svijet filma, a zanimanje za taj žanr svakim je danom u meni raslo.

Tata i njegova braća veliki su obožavatelji trilogije »Kuma« redatelja Francisa Forda Coppole tako da je i meni to jedan od dražih filmova. Ujedno sam i veliki obožavatelj Marlona Branda.

Zadnjih nekoliko godina dosta pratim skandinavsku scenu filmova i serija. Imaju fenomenalan pristup priči, a i nizanje kadrova i način snimanja razlikuje im se od američkog. Tu moram izdvojiti glumca Madsa Mikkelsena. Dopada mi se skoro svaki njegov film, poput »Adam’s Apples«, »The Hunt« i krimitrilogija »Pusher«.

Jedan od redatelja koji mi se dopada je Lars von Trier. On ima nekako melankoničan način prepričavanja. Nevjerojatan je. A serija koja me je oduševila definitivno je švedsko-danska serija »The Bridge«.

Nekada sam bila orijentirana isključivo na horore. Jedan od rijetkih koji me bio uplašio bio je »Halloween«, možda jer je lik Michaela Myersa bio toliko stvaran. Izdvojila bih i Roba Zombija, koji isto tako ima prste u »Halloweenu«, on je ispričao nastanak Michaela Myersa, zašto je postao takvim kakvim ga je film prikazao.

Njegov film »Devils Rejects« posebno me je oduševio jer je stavio negativce u ulogu pozitivaca kojih vam na kraju bude žao. Roba pratim i kao glazbenika, jednostavno je nevjerojatan umjetnik.

No danas volim sve pomalo, mada me trilleri i drame i dalje prate. Od onih sam koja prije spavanja gleda krimiserije i autopsije. Zanima me taj dio ljudskog uma, kako i zašto se nešto dogodilo. Nije svaki prikaz crno-bijeli, valja razumjeti te fine nijanse između i shvatiti priču koja se odvija u pozadini.

Kad biste imali priliku, kakav biste film snimili i gajite li ambicije za takav jedan projekt?

– Volim potaknuti ljude na razmišljanje, pa su tako nastale mnoge moje priče. Razvijam radnju tako da tek na kraju gledatelj zapravo shvati suštinu – takvi su mi filmovi najdraži jer, kao što rekoh, ni život nije crno-bijel.

Voljela bih jednom snimiti jednu od tih priča. Šačica ljudi koja ih je pročitala kaže da bi bilo šteta ne objaviti ih. Tko zna? Možda ću jednoga dana i neku od svojih priča snimiti. Sve u svoje vrijeme.

Za takav projekt trebam partnere, osobe koje razumiju moj način razmišljanja i znaju povezati što ja ne znam, jer partneri se trebaju nadopunjavati, tada su rezultati najbolji. Veselim se tom razdoblju – igra s kadrovima, sjenama i zvukovima predstavlja izuzetno zadovoljstvo, a najveće kad na koncu sve uspijete dobro povezati i ispričati što želite.

Druga obitelj

Vratimo se sada glazbi. Kad ste počeli pjevati i što vas je inspiriralo da krenete u te vode?

– Ozbiljnije sam počela pjevati s 13 godina, a mentori su bili i ostali Vivien Galletta i Voljen Grbac. Postali su moja druga obitelj. Voljen me poznaje iz doba dok sam još bila u kolicima, gledali su me kako odrastam i mijenjam faze – od srednjoškolke u crnom do otvorene malo glasnije studentice!

Trebalo mi je dosta da pustim takav glas za koji su oni uvijek tvrdili da ga imam i da ga skrivam. Sjećam se kako bi mi Voljen znao govoriti da koristim svega 20 posto sebe i da me ne razumije.

Tada me je to ljutilo, jer nisam znala na što misli. Danas mi je savršeno jasno. Jednostavno sam imala neku putanju u glavi i mislila da to ionako neće biti to i stala bih prije negoli bih bila došla do određenih oktava.

Trenutak kad sam se oslobodila bio je nevjerojatan. Tu je počeo moj uspon. Mislim da me je definitivno najviše inspirirao film »Body Guard« i Whitney Huston s pjesmom »I Will Always Love You«.

Kad je stala na pozornicu u svom onom sjaju i otpjevala tu pjesmu, osjetila sam da je to – to. To je taj veličanstveni trenutak kada pustiš dušu kroz glas i povežeš se s publikom. A i Mariah Carey je slično nastupala na početku.

Zbog njezina stajlinga prilikom izvedbe pjesme »Without You« mama mi je morala stalno kovrčati kosu jer sam htjela frizuru poput njezine. To su bili prvi veliki glasovi koji su me inspirirali.

Kakvu glazbu osobno slušate?

– Volim dosta toga, najviše stare bendove kao Led Zeppelin, The Rolling Stones, Black Sabbath, AC/DC, Mötley Crüe, Jimi Hendrix, a od novijih Graveyard, 1000mods, Electric Wizard i Radio Moscow. Volim slušati i Princea, Queen, INXS i žanr blue grass, pa i metal gdje bih izdvojila blackmetal.

Ima prilika kad ću poslušati i Miley Cyrus, pogotovo novu verziju s country štihom. A ponekad jednostavno uživam u klasičnoj glazbi ili laganim kubanskim notama. Sve mi ovisi o danu i raspoloženju.

Poput magije

Pomno njegujete svoj izgled pa vjerujem da je tako i u pogledu zdravlja. Vježbate li i pazite li na prehranu?

– Obožavam kuhati i znam reći da je to poput dobre magije – malo ovoga, onoga i puf – ispadne izvrsno! Veganka sam i borim se za prava životinja, pokušavam ljude educirati o zdravoj prehrani.

Moram priznati da puno bolje živim kao veganka s daleko manje zdravstvenih tegoba nego prije, tako da je vjerojatno to moja tajna – ne jedem i ne iskorištavam životinje. Volim prirodu i životinje i poštujem ih.

Znate, ne možete životinje voljeti selektvino – jedne »voljeti« i trošiti na njih, a druge gaziti i iskorištavati. Jednostavno nije u redu što se životinjama danas događa i to neće dobro završiti.

Dobro bi bilo da se svi nad time zamislimo i počnemo se mijenjati. Suprug i ja obožavamo tjesteninu, tako da kuham paštu na sve moguće načine.

Moram pohvaliti i svoju vegemusaku koju i moji prijatelji obožavaju. Volim kuhati i za one koji jedu životinje i iznenaditi ih kako nešto bez tog sastojka može biti vrlo ukusno, hranjivo, a k tome zdravo.

Stvarno imam velik izbor namirnica, ne nedostaje mi mašte i rezultat je odličan. Znam čuti razne izgovore poput »ne znam kuhati bez životinjskih dodataka«. E, uz dužno poštovanje, možda taj i nije toliko dobar kuhar, koliko misli da je.

Prije nekoliko godina počela sam se baviti kick boxingom. Jako je zabavno, ali i naporno. No redovno odlazim u teretanu, barem tri do četiri puta tjedno. U Portugalu sam se svuda vozila longboardom, to je dulja verzija skateboarda, tako da me to održavalo u formi – moram priznati da mi nedostaje.

Što svaka žena koja drži do sebe i do svog izgleda mora imati u kozmetičkoj torbici?

– Kao prvo, žena mora biti sretna jer nema te kozmetike koja može pomoći ako je žena nezadovoljna i ogorčena. To se vidi i osjeti, tako da prvo valja poraditi na sebi.

Koristim se uglavnom prirodnim preparatima, a u zadnje vrijeme volim se koristiti prahom Nim, ujutro i navečer ga pijem. Groznog je okusa, ali ima dobra svojstva.

Dva puta tjedno ga navečer stavljam na lice kao masku, od koje lice doduše malo pocrveni, ali to znači da je proradila cirkulacija. Ako se učestalo šminkate, ne smijete zanemariti njegu lica, prije i poslije nanošenja. Hidratantne maske za noć i dan te peeling dva puta tjedno. I ne zaboravite dobro oprati svoje kistove koje koristite za nanošenje šminke.

Koliko god da volim šminku, volim i one tipove cura koje su prirodne i ne treba im puno toga osim laganog ruža boje kože i točku rumenila, a ponekad nema ni toga.

Što bih svakoj ženi preporučila je bezbojan puder u kamenu koji služi kao fiksator šminke, upija masnoću na površini kože, a pritom ne začepljuje pore. Vrlo koristan dio kozmetičke torbice, pogotovo kad smo vani i lagano se zasjajimo.

Koje mjesto u vašem životu imaju parfemi?

– Obožavam ih, imam još nekoliko koje trebam iskoristiti, a nisu veganski. Uglavnom sam ih dobila na poklon. Danas većina mojih prijatelja zna da pazim na to – gotovo svaka paleta proizvoda ima ponešto što nije testirano na životinjama i ne sadrži životinjske sastojke. To tražim.

Svaka draga osoba u mom životu ima parfem po kojem je pamtim. Mislim da skoro svaku osobu koju dobro poznajem mogu prepoznati i po mirisu. Imate li i Vi taj osjećaj, da Vas neki mirisi podsjećaju na određene događaje ili mjesta?

Osobno volim citrus i svježe note, ali i one malo teže mirise, klasične koje možda pristaju zrelijoj ženi. Tanke su granice između mirisnih nota.

Poruka prirode

Za kraj nam recite kako gledate na krizu uzrokovanu koronavirusom, na taj neki nov način života i kakvi su vam planovi za budućnost kad je riječ o karijeri?

– Strašno je što se događa, možda je čak i medijski prenapuhano, ne znam. Znam da je smrtonosan za starije osobe i one s oslabjelim imunološkim sustavom.

Mislim da je to još jedna od mnogih poruka prirode koju uporno zanemarujemo jer ipak »jednom se živi«, pa zašto nakon nas ne bi nastao potop. Što nas briga.

Nalazim da je to izrazito sebično i infantilno ponašanje. Zato se borim za prirodu i životinje jer želim jednog dana moći svojoj djeci pogledati u oči i reći što sam učinila za njihovu budućnost.

Nadam se da će se situacija smiriti te da će bar jedan dio ljudi shvatiti da ne možemo tako postupati sa svojom životnom okolinom i početi se mijenjati. Što se tiče karijere, planiram uskoro snimiti spot, a želim i napisati svoje pjesme.

Za mene to predstavlja izazov jer mi hrvatski nažalost nije bio prvi jezik proteklih desetak i više godina – pohađala sam talijansku osnovnu i srednju školu, a zatim studirala na slovenskom i engleskom jeziku.

Često se još uvijek izražavam na engleskom i talijanskom, sve mi prije padne na pamet, samo ne hrvatski. Trudim se i vjerujem da će se vremenom to promijeniti. »Tvrđave« zasigurno nisu posljednje što ćete čuti od mene.