Retro moderan, naslonjen na najbolju moguću tradiciju rock marksizma iz njihovog Leedsa (tu dakako mislimo na neponovljive Gang Of Four), društveno angažiran, otrovno ciničan, kritički nabrušen na ex-brexit Britaniju i manifestacije loših strana recentne verzije kapitalizma, i iz to duhovit, debi album Yard Acta „The Overload“ je bio sumnje jedan od vrhunaca britanske rock produkcije 2022. godine. Ako ste ikad pomislili kako bi to izgledalo da je Mark E. Smith, legendarni vođa legendarnih The Fall zapjevao u Gang Of Four, dobili bi Yardact. Na tom albumu stihovi su nas vratili u vrijeme kad su bendovi češće govorili o nečem smislenom, ako već ne važnom, politikom su to i klasnim temama ispunjene riječi. I pomalo paradoksalno, zvuče uvjerljivije kad ih ne pjeva, već priča vokal iz kojeg izvire poprilična nezainteresiranost koja kao da govori: „svijet je grozno mjesto puno nepravde, ja upirem prstom u to, iako znam da se ništa neće promijeniti“.

Ipak, instrumentalna uniformiranost prvijenca i činjenica da je frontmen James Smith na njemu bio neka vrsta naratora, vodila je ka zaključku da bi inzistiranje na takvom glazbenom obrascu u budućnosti moglo dovesti do monotonosti kojoj će šira publika okrenuti leđa. A Yard Act su je već stekli, “The Overload” je po izlasku dogurao do visokog 2. mjesta najprodavanijih albuma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Primjera naglog proklizavanja od velikih nada u zaborav nagledali smo se. Kao svježi primjer navodimo londonski Dry Cleaning jer je u pitanju slična glazba i njihova pjevačica također više govori nego pjeva. Debi „New Long Leg“ bio je 2021. pravo osvježenje, no sa „Stumpwork“ godinu i pol kasnije nisu se odmakli ni milimetra dalje od originalnog koncepta. Iako ga je kritika uglavnom obasipala panegiricima, publika ga nije dočekala s istim entuzijazmom. U rijetkoj negativnoj recenziji ugledni engleski rock kritičar Mark Beaumont dao je naslutiti razlog riječima „Dry Cleaning počinju zvučati kao ideja o jednoj pjesmi razvučena na dva albuma. Teška tlaka.“

Za početak, dobra je vijest da su Yard Act na uvijek problematičnom drugom albumu izbjegli situaciju da ih netko nazove idejom o jednoj pjesmi razvučenoj na dva albuma. Doduše, da nisu post-punk fah idioti, naznačili su na prvom albumu sjajnom, ali netipičnom pjesmom „100 % Endurance“ u koju su inteligentno ubacili elemente plesne glazbe, a Smith malo „rastegnuo“ svoj glas prema nečem što bi se moglo nazvati pjevanje. Poslije nje, čak se i stari lisac i predani pratitelj novih pojava na glazbenoj sceni Elton John upisao na listu obožavatelja, pa su je Yard Act ponovno nasnimili uz njegovu kontribuciju na klaviru. Uglavnom, „100% Endurance“, kao odjavna stvar na „The Overload“ sad figurira kao bešavni prelazak u skoro dramatično drugačiju fazu razvoja ovog benda.

Ne samo da je James Smith počeo pjevati (pa malo i repati da tu i tamo podsjeća na kralja UK garage scene Mikea Skinnera, odnosno The Streets), nego su se Yard Act transformirali u trans-žanrovsku glazbenu skupinu koja nije odbacila tvrdo kuhani minimalistički post punk već ga obilato obogatila i oplemenila naizgled ležernijim groovie rješenjima, glazbenim šarenilom i raskošnim aranžmanima. Tako uvodna „An Illusion“ zvuči kao da je ispala iz 90-ih u vrijeme kad se i indie rock rado naslanjao na sampleove, podsjeća instrumentalno snažno na „Odelay“ fazu Becka.

I lirički je zaokret se nameće odmah, od bijesa na svijet oko sebe, Smith se okrenuo k sebi, kritika je postala introspektivna, ideja o tome da će s uspjehom benda riješiti sve, rasplinula se, on sam sebe ne opisuje u najboljem svjetlu, posebno ne u ulozi oca što je u međuvremenu postao. I otišao na beskrajnu turneju, pa onda raditi novi album…

„I was hot property once, but now the promise is gone/Because the roots were all rotted from the start… I’m in love with an illusion/Where’s that utopia that I promised ya?“

Tekstovi otkrivaju preispitivanje krivnje, smisla onog što radi, lamentiranja o tome zašto uspjeh nije donio očekivano ispunjenje. I dolazimo do malog paradoksa, dok sve zvuči poletnije, teme i atmosfera su pomalo tmurne. Možda u toj opreci djelomično leži skoro neodoljiva privlačnost novih Yard Act.

Poslije uvodne „An Illusion“, momci iz Leedsa nastavljaju iznenađivati, „We Make HIts“ instrumentalno ulazi u vode popa, kojeg prigodno prati autoironični tekst o vlastitoj poziciji u varljivom glazbenom svijetu, naredna „Down By The Stream“ je nevjerojatni spoj post punka i bombastičnog hip hop ritma kakvog su 90-ih tnali proizvoditi House Of Pain ili Cypress Hill, slijedi „The Undertow“ u kojoj James Smith otkriva svoje pjevačke sposobnosti, sjajna je to, a pomalo tamna brit-pop melodija u kojoj bi se u refrenu čovjek lako zabunio i pomislio da pjeva Jarvis Cocker, da je riječ o izgubljenoj stvari grupe Pulp.

„Dream Job“, promotivni singl albuma, je po svojoj građi lako njihova najkomercijalnija pjesma ikad, puna funky zvuka koji bi se dao rastegnuti u dva desetljeća, od jednih Chic do Happy Mondays… Ovo su samo naznake, zvuk drugog albuma Yard Acta, toliko je gust, raznovrsan, razigran, samouvjereno svojeglav, pravi vatromet glazbenih ideja, da ga je teško precizno ilustrirati riječima.

Drugi albumi znaju biti prokletstvo iz jednostavnog razloga što prvi na neki način pripremate cijeli dotadašnji život, a za naredni imate samo godinu, dvije. Yard Act su tu prepreku preskočili autoritativno lako, prikazali se kao bend koji buja i na kojeg treba računati na duge staze.

U kojem će pravcu krenuti? Umjesto gledanja u kristalnu kuglu, poslužit ćemo se usporedbom. Kao što je gore navedeno, pop odmak „100% Endurance“, posljednje stvari s prvijenca, pokazao se znakovitim mostom prema budućnosti. Zaključna stvar ovdje, grandiozna „A Vineyard For The North“ s još jednim jakim metaforičkim tekstom o borbi s vlastitim demonima i neshvaćanju okoline, doživljava klimaks u gotovo house plesnom ritmu. Yard Act su na „Where’s My Utopia“ pokazali da se ne boje zagaziti izvan zone komfora, a da k tome još malo podignu ljestvicu kvalitete. Stoga, treći album plesni, zašto da ne?