Kad je prošle godine 86-godišnji country bard Willie Nelson objavio 69. album pod nazivom »Ride Me Back Home«, znatan broj glazbenih kritičara opravdano ga je tematski vezao s prethodna dva – »God’s Problem Child« (2017.) te »Last Man Standing« (2018.) nazvavši taj niz albuma »trilogijom o smrtnosti«. E, sad, nakon pred koji dan objavljenog albuma »First Rose of Spring«, pojam trilogija mora biti pretvoren u tetralogija, a s obzirom u kakvoj je formi sada već 87-godišnji Nelson, lako je moguće da ćemo sljedeće godine spominjati i pentalogiju… No, šalu na stranu, Willie Nelson je – uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika i producenta Buddyja Cannona – objavio još jedan zadivljući album koji, potpuno je logično s obzirom na činjenicu da je Nelson rođen zaista davne 1933. godine, iznova okrenut ponajprije temama prolaznosti, starosti i slutnje skore smrti. Toj je temi, kao i na prethodna tri albuma (pa i u nekim pjesmama iz ranijih godina) Nelson pristupio bez patetike i kiča.

Opravdana patetika

Umjesto toga opredijelio se za odnos u kojem uz iskustvo, zrelost pa i životnu mudrost uočavamo i elemente blagog humora, a sve to izneseno nam je kroz najčešće sjajne stihove i za Nelsona tipičan country izraz s puno steel i akustičnih gitara, povremenih tonova usne harmonike, lijenog i sporog basa, nježnih dodira španjolskih gitara, diskretnih udaraljki te njegovog prepoznatljivog napuklog poluhrapavog glasa uobličenog godinama korištenja viskija, cigareta i marihuane… Ukratko, stari je maher još jednom za sebe i one koji ga vole stvorio glazbu za gušt po sistemu – ajmo još jednu, pa što bude!
Sedamdeseti studijski album (prvi pod nazivom »And Then I Wrote« objavio je nezamislivo daleke 1962.) Nelson otvara predivnom naslovnom pjesmom čiji je romantični naziv posudio iz stihova čuvenog Sinatrinog hita »My Way«. »First Rose of Spring« prekrasna je balada o sudbinskoj ljubavi, trenutku kad ju je prvi put ugledao i kad je u njemu sve procvjetalo onako kako cvjeta prva ruža u proljeće. Pa je onda opisan njihov život te starost i njena smrt nakon koje njegove suze padaju na sjećanja vezana uz njegovu prvu ružu proljeća. Neki će možda reći da je to patetično, melodramatično i slatkasto. Možda i je. Ali je i dobro, pogotovo kad tu pjesmu pjeva čovjek koji na leđima ima 87 godina i u čiju iskrenost je tako lako vjerovati.

Sjajne obrade

Na potpuno istom tematskom tragu ove skladbe je i sljedeća, divna »Blue Star«, jedna od dvije koje su za ovaj album napravili Nelson i Cannon, u kojoj opet uspješno opisuje zajednički bračni život i ljubav te starost uz poruku voljenoj kako će je, ako on umre prvi, dočekati na nebesima i bit će ona prva plava zvijezda desno od nje! U ovaj tematski krug pjesama o prolaznosti svrstati treba i odličnu »Stealing Home« koja kroz priču o prodaji kuće govori i o nepovratnosti vremena i bolnoj spoznaji kako se, baš kad bi to jako želio, ne možeš vratiti kući jer je više nema. Melankolija, nostalgija i bol zbog prolaznosti vremena još je uočljivija u sjajnoj završnoj »Yesterday When I Was Young«, prekrasnoj šansoni Charlesa Aznavoura znanoj u originalu pod nazivom »Hier Encore«.

Svjetskim ju je hitom krajem šezdesetih učinio Roy Clark, a Nelsonova verzija o svemu što je bilo i kako je sve izgledalo dok je bio mlad, na razini je spomenutih izvođača. Štoviše, njen izbor za kraj albuma najbolji je mogući jer ova tugaljiva šansona pretvorena u country baladu tekstom i glazbom idealno odgovara cijelom albumu. Smrti i prolaznost, ali uz dozu humora, čak i ironije, posvećena je i odlična obrada pjesme »Don’t Let the Old Man In« koju je Toby Keith napisao za posljednji film Clinta Eastwooda, film »Mula«. Starac iz naslova ove pjesme je smrt, a Willie slušateljima poručuje – ne puštajte ga da uđe i što duže živite tako da volite svoju ženu, družite se s prijateljima i svakoj večeri dodajte bar malo okusa vina.

Dojmljivo i kvalitetno

No, nije Nelson samo u temama prolaznosti. »Our Song« (autor je Chris Stapleton) te »Love Just Laughed« čiji su autori Nelson i Cannon, dojmljive su ljubavne pjesme pri čemu je ova posljednja najbliža rocku i americana izrazu. »Just Bummin’ Around« kroz jazz/blues okvire poigrava se obradom pjesme Deana Martina o neobaveznom pristupu životu, a itekako je zanimljiva »We Are the Cowboys«, obrada pjesme Billjay Joea Shavera, baladična himna svim kaubojima u kojoj Nelson, suprotno stavovima Donalda Trumpa, poručuje kako su kauboji svi obični Amerikanci: »Texicans, mexicans, black man and jews« – Teksašani, Meksikanci, crnci i židovi. Uz kauboje Nelson se – a bez toga nikako ne može, posebno s obzirom na njegov status outlaw country zvijezde, dotiče i zatvorenika, za što mu služe dvije najplesnije pjesme albuma – »I’m the Only Hell My Mama Ever Raised« te »I’ll Break Out Again Tonight«, pjesma koju je Merle Hagard objavio 1974. godine i govori o zatvoreniku koji pati za domom i utjehu pronalazi u maštanju koje mu tako dobro ide da je, ustvari, svaku noć »vani« sa ženom i djecom.
Sve u svemu – Willie se ne da! I dobro da je tako jer unatoč itekako poodmakloj dobi, još uvijek i zna i može stvoriti itekako dojmljiv i kvalitetan album koji definitivno nije puko odrađivanje posla, već sjajan doprinos njegovoj cjelokupnoj diskografiji, album koji ga potvrđuje kao jednog od najznačajnijih autora suvremene glazbe, posebno country izraza.