Dignite glavu. Vi nikako niste tek »obični ljudi« kako vas doživljavaju vaši šefovi ili oni koji kroje političke prilike u vašim zemljama, ne vi ste najveća snaga svijeta, vi ste oni koji život činite mogućim za sve nas, vi ste oni koji mijenjaju – svijet.

Po prilici ovako bi se mogla interpretirati poruka pjesme »Ordinary People« koju je napisao Ivo Šćepanović, splitski novinar, putopisac, ali i tekstopisac s dugogodišnjim stažem na estradnom nebu ne samo Hrvatske nego i čitavog niza drugih zemlja. Pjesmu je napisao na engleskom jeziku, a onda je krenuo jedan od zanimljivijih, pa i nevjerojatnijih »spletova okolnosti« na riječkom i općehrvatskom glazbenom nebu.

Pjesmi je naime glazbu napisao Ivan Krševan Komnenović, sjajni gitarist Whiteheadsa, dobro znanog riječkog rock benda koji je prije pet godina zajedno s Davorom Toljom osnovao njegov otac, Damir Komnenović. Da bi pak skladba dobila željeni »bandaidični« zvuk, u goste je pozvan još jedan Tolja, Marko kao i senegalsko-talijanski dvojac Awa Fall i Ermanno Fabbri. I krenulo je.

Najprije su »Ordinary People« osvojili top ljestvice Radio Rijeke, pa je postala »Hit tjedna« Radio Splita kao i »Pjesma dana« Drugog programa Hrvatskog radija. I kad su već svi koji su uvedeni u priču o »običnim ljudima« bili zadovoljni uspjehom pjesme, pa i porukom koju šalje, dogodio se globalni rast. Pojavila se na jednoj nizozemskoj top ljestvici, da bi nakon toga krenulo osvajanje Italije, Švicarske, Srbije, BiH. Dobro i to bismo mogli nazvati možda i očekivanim da jednog jutra novinari nisu nazvali Ivu Šćepanovića iz – Pakistana!

Snimio Vedran KARUZA

Šok i nevjerica

»Znate, vaš je pjesma postala jako popularna u našoj zemlji pa bismo voljeli s vama napraviti intervju«, glasilo je obraćanje novinara Islamabad Telegrapha Šćepanoviću. Nevjerica je bila velika, ali poziv, kako se vrlo brzo ispostavilo, nije bio »fake«.

– Nisam iznenađen, komentirao nam je u uvodu našeg razgovora vokal Whiteheadsa Damir Komnenović, jer današnji je svijet, dijelom i zbog pandemije, jako povezan i dijeli slični senzibilitet. Svima nam je teško, a na životu nas drže »obični ljudi«. Ne političke elite. Kad smo vidjeli kako je pjesma dobro krenula, odlučili smo snimiti i videospot u kojem su glavne uloge namijenjene – radnicima.

Najveći je dio radnje smješten je u Brodogradilištu »3. maj«, ali jako su važne uloge posvećene i vatrogascima, te medicinskim sestrama. Svim dakle onim ljudima kojih se sjetimo samo kad nam je teško, kad smo bolesni, kad gori. Inače ih – ne primjećujemo, naglašava Komnenović.

Dobar dio uspjeha pjesma koju izvode Whiteheads ima zahvaliti i tome što su je prigrlili i aktivisti za ljudska prava kao i organizacije što permanentno rade na ekološkom osvješćivanju ljudi.

– Sve je to točno, ali neprijeporno je i to da je pjesma naprosto jedna od onih koje imaju »dobru kemiju«. Imaju ono nešto što osjete svi ljudi na svijetu, bez obzira na kojim se meridijanima i paralelama nalazili. Stigla je ona tako i do Kine, do najvećeg tržišta na svijetu, no tamo su stvari malčice zapele. S obzirom da u sebi nosi »buntovnu« poruku, ili »političku« kako ju neki čitaju, kineske joj vlasti nisu dale direktni ulazak na medijsku scenu.

Mora proći posebnu komisiju koja dozvoljava ulazak takvim kulturnim sadržajima. Prođemo li taj filter, pa i zbog tog relativnog kočenja naših »Ordinary people«, zajamčen je i kineski uspjeh nakon čega nam je samo nebo granica, dodaje zadovoljni, mada uvijek iznimno ozbiljnog garda, Komnenović.

Prevalili šezdesetu

No, iako povod svakako jeste, nije tema našeg razgovora bio isključivo skoro pa planetarni uspjeh pjesme o vraćanju ponosa »malim« ljudima. Priča kreće još iz 2015. godine kad u procesu buđenja »starih rokera« u sklopu projekta LP rock sa svirkom kreću glazbenici koje u velikom dijeli objedinjuju »bijele glave«.

– Podloga nam je bio planetarno poznati projekt torpeda koji je izmislio Robert Whitehead, a kako se na sve idealno nadovezala i boja naših kosa, zvučni se naziv iskristalizirao sam po sebi, naglašava Komnenović.

Bend je to kojeg mnogi doživljavaju kao vrlo uspješnu »cover« reinkarnaciju Deep Purplea i Led Zeppelina. Dijelom su u pravu, no kako se u slučaju bjeloglavog dvojca Komnenović/Tolja radi o istinskim zaljubljenicima u glazbu, ljudima koji su potpuno ostrašćeni notama, na tom »cover« statusu ni u kom slučaju ne misle stati. Štoviše i dapače, i ne samo zbog »Ordinary people«, riječ je o možda najzanimljivijem riječkim glazbenom proizvodu.

– Znate, i Davor i ja smo ljudi koji su prevalili šezdesetu. Mi smo sve svoje kredite i životna novčana ulaganja realizirali. Mi smo danas na sceni samo zbog – glazbe. Ali, svjesni smo da su uz nas i mladi ljudi, da je naš bend Whiteheads sinergija nekoliko generacija, životnih iskustava, ali i nakane dugotrajnosti. Baš zbog toga čitava organizacijska priča ide kao da smo vrlo mladi, kao da smo bend koji se prvi put okupio u najranijoj mladosti, a pred njim se nalazi, kao se to već kaže – čitav svijet.

Naprosto, Davor i ja želimo mladosti koja uz nas svira ostaviti moćni projekt koji će s nama ali i bez nas trajati godinama, pojašnjava nam Komnenović.

Snimio Vedran KARUZA

Mlada snaga

A da je tomu tako, ravnopravni sudionik razgovora bila je i Matea Matić, novi, stigla je u veljači, vokal Whiteheadsa. Iako mlada – nakon diplome održivog razvoja na FMTU-u, danas studira još i predškolski odgoj u Puli jer je dio svog profesionalnog zadovoljstva pronašla u radu s djecom, teta je u dječjem vrtiću Snjeguljica u Grpcima – ima već dosta glazbenog iskustva.

– Da, glazbom se bavim od svoje 16. godine. Prva sam iskustva stjecala kod sjajnih glazbenika i jednakih takvih pedagoga, Vivian Gallette i Voljena Grbca, da bi dodatni iskustveni uzlet nastao kad sam ušla u Yamas. Ono što je također značajno, zvuk i glazba kakvu preferiraju Whiteheads je oduvijek i u mojem fokusu tako da sam i više nego zadovoljna radom s tako dobrim glazbenicima, pojašnjava nam Matić.
I opet dovodi u fokus razmišljanje o glazbenoj Rijeci. Gradu koji nekako tradicijski figurira kao rokerska prijestolnica Hrvatske.

– Mogli bismo mnogo raspravljati na temu »rockerske Rijeke«, sve tamo od kad su međunarodnu slavu stekli Uragani, ali neprijeporno je i to da se unazad desetljeća, pa i dva na toj sceni malo toga rockerskog događa. Mi upravo dovršavamo svoj prvi album koji će se naći i na vinilu, izaći će dakle kao ploča, a da nije ove situacije s pandemijom, velik dio naših planova, upravo onih koji se odnose na obnovu rokerske metropole, već bi se dobrano zahuktao. Ovako, morali smo iz staviti »na čekanje« jer vremena od velikih koncerata danas svakako nisu, pojašnjava nam Komnenović.

Plant na Crekvini

A planovi su im u najmanju ruku ambiciozni. Želja im je biti ne samo aktivnim autorskim, kao i cover, glazbenicima nego i promotorima pa i organizatorima velikih glazbenih spektakala na širem riječkom području. S obzirom da je osnova i njihovih uspješnih nastupa glazba Led Zeppelina i Deep Purplea, u goste kane pozivati članove tih bendova.

– U pregovorima smo s Gradom Kastvom i njihovim agilnim gradonačelnikom Matejem Mostarcem o pretvaranju Kastva u svojevrsno središte rock aktivnosti našeg kraja. Pozornica na kojoj će se sve to odvijati bit će ambiciozno obnovljena Crekvina, a iako je rješenje problema s pandemijom još uvijek daleko, da, mogao bih na neki način najaviti – u ljeto 2021. godine na Crekvini nastupaju Whiteheads i Robert Plant, zanesen je Komnenović.

Gledamo ga pomalo u čudu. Istina, razgovor smo s razlogom pozicionirali u »Jadran«, središte konačno rođenog Art kvarta Benčić, no ambicioznih najava poput ove Komnenovićeve o dolasku vokala Led Zeppelina, jedne od najvažnijih figura cjelokupne globalne rock povijesti, ipak ide u red – senzacionalizma.

– Ma kakve senzacije! Mi smo s tim ljudima u stalno kontaktu. Apsolutno su zainteresirani za dolazak u naše krajeve. Mi ćemo ih s veseljem ugostiti, pa i ne nužno na njihovom nastupima, bit će nam jako dragi i kao gosti, kao ljudi koji će uživati u svim posebitostima Rijeke i okolice. Znate, dugo se i predugo u Rijeci živi u – prošlosti.

U sjećanjima o nekim dobrim vremenima. Ja sam se bavio i businessom, jako ozbiljnim za što sam prije desetak godina dobivao i jako ozbiljne nagrade. Rijeka indirektno, iako to deklarativno ne želi, šalje poruku kako se zapravo – boji uspjeha. S druge strane, imamo kao jako dobre moguće pozornice – stadion Kantrida, opatijsku Ljetnu, buduću Crekvinu. Imamo dakle prostore koji naprosto čeznu za dobrim, velikim nastupima najpoznatijih bendova.

Imamo u krugu od 500 kilometara silno važne gradove i države iz kojih bi s veseljem, da im se nešto dobro pruži, stigli gosti koji bi onda ostajali nekoliko dana. Je, Rijeka je Bogom dano područje za koncertnu djelatnost, samo se toga svih ovih godina nije »sjetila«. Mi smo pak prije osnivanja Whiteheadsa bili zaokupljeni nekim drugim poslovima i projektima.

Sad je vrijeme da Rijeci vratimo ono što je, pa budimo realni i prema sebi krajnje iskreni, odavno izgubila – titulu rock metropole, direktan je i potpuno beskompromisan Komnenović. Mada, kad ga tako sagledamo i ne čudi. Svatko tko je taj moćni lik i djelo, tog glazbenika apsolutno rockerske stature i glasa jednom slušao, jasno mu je da što taj odluči to i – realizira.

Rokerski grad

I da, baš kao da Rijeci, njezinim kulturnim i turističkim djelatnicima, šalje poruku iz njihove globalne uspješnice »Ordinary People«: dignimo pogled, skupimo glave, sjetimo se svoje prošlosti i transferirajmo ju u budućnost. Kad je mogla mladost u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u dakle vremenu koje je u tehnološkom i materijalnom smislu, da političke prilike ovog puta izostavimo, bilo mnogo nepovoljnije za bavljenje glazbom od Rijeke učinilo rockerski grad, zbog čega to ne činiti danas kad je čitav svijet doslovno – jedinstvena pozornica.

Pokazao je to uspjeh »Ordinary People«. Nastavit će Whiteheads na Crekvini, na svim onim danas poznatim, ali i na još nepoznatim pozornicama što će svojim radnim elanom i promocijskim sposobnostima već od ljeta 2021. godine pokrenuti. Obični ljudi i obični gradovi su samo oni koji se ne usude – uspjeti. Pita li se Komnenovića i Whiteheads, ali i Ivu Usmianija čelnog čovjeka JGL-a kao i Sinišu Reljića, jednog od najuspješnijih riječkih brodoprojektanata koji su pomogli snimanje prve ploče Whitehedasa, Rijeka je jako blizu da ju se opet, s razlogom, nazove – rockerskim gradom.