Kad se govori o unikatnom kulturnom pokretu novi primitivizam, čiji je nastanak fino koincidirao s metamorfozom Sarajeva iz provincijskog grada usred Balkana u neku vrstu svjetske metropole osvajanjem organizacije Zimskih olimpijskih igara 1984., u užem glazbenom smislu jedno je ime ostalo gotovo kriminalno podcijenjeno.

Lokalne atrakcije poput Zabranjenog pušenja, Crvene jabuke, Plavog orkestra i Elvisa J. Kurtovicha & His Meteors, u jednom su trenutku zadobili ili kultni status ili status svejugoslavenskih zvijezda, i takav je sentiment ostao zacementiran do dandanas u kolektivnom sjećanju u zemljama koje su nekad tvorile Jugoslaviju.

Karizmatični Đuro

Iz nekog razloga, jedan je bend iz samog središta novog primitivizma čiji je frontmen bio neka vrsta sinonima tog sarajevskog pokreta, ostao na marginama, pretežito zaboravljen, kao dobro čuvana tajna srcu prirasla tek odabranima. O Bombaj štampi je riječ, bendu koji je nastao u pravo vrijeme na pravom mjestu, imao sve sastojke da postane opće mjesto bogate jugoslavenske i postjugoslavenske pop kulture, no to se ipak nije dogodilo.

Kad kažemo »sve sastojke« prije svega mislimo na karizmatičnog frontmena Branka Đurića – Đuru, ali i na činjenicu da oni nisu bili bend bez hitova, sjetimo se samo poskočice »Mali motorin« koja se neumorno vrtjela na radiostanicama tog doba.

Možda odgovor zašto Bombaj štampa nije postala velika kao Zabranjeno pušenje kao izvorni new primitives bend u začudnoj kombinaciji duhovitog sarajevskog cinizma i post-punka, ili Crvena jabuka kao drugačije lice pokreta s hedonizmom i ljubavnim temama u prvom planu, treba tražiti baš u dobu, a i u samom spomenutom ponajvećem hitu.

Naime, Bombaj štampi su trebale godine da izdaju prvi album, eponimni debi izašao je tek 1987., kad su sarajevski bendovi već počeli pokazivati prve znakove umora, te bi se moglo reći da su zakasnili ukrcati se na vlak glazbenog novog primitivizma na vrijeme.

Foto: Goran Jakus/PIXSELL

Pamtljive melodije i živopisni tekstovi

Mnogo je razloga tome, prije svega zato jer je Branko Đurić po vokaciji bio i ostao prije svega čovjek od filmskih setova i dasaka koje život znače, bilo kao glumac, redatelj ili producent.

Koliko god dobri bili i samom Đuri važni, Bombaj štampa mu je bila neka vrsta projekta sa strane. Za razliku od Neleta Karajlića, Elvisa J. Kurtovića, Seje Sexona, Dražena Ričla, rodonačelnika novog primitivizma koje je spajala kultna TV serija »Top lista nadrealista«, balkanska verzija Monthyja Pythona i koji su se s vremenom sasvim posvetili svojim glazbenim karijerama.

Nadalje, njihov ponajveći hit s prvog albuma »Mali motorin« nije baš korespondirao s atmosferom tadašnjeg Sarajeva, otpjevan na dalmatinskom dijalektu s glazbenim primjesama rockabillyja, Bombaj štampa zazvučala je kao klon splitskih Đavola.

U ostatku albuma, kroz čišći rock izričaj, kao da je sublimirano sve što se zadnjih godina moglo čuti na sarajevskoj sceni. Pamtljive melodije i živopisni tekstovi fino su povezivali glazbene suprotnosti jednog Zabranjenog pušenja i Crvene jabuke iz tog vremena.

Kako god, nije se primilo masovno te 1987. godine. Ima nešto i u tome da je druge protagoniste prvog i drugog vala novog primitivizma prigrlio moćni zagrebački Jugoton sa svojom mašinerijom, računajući tu i marketinšku, a Bombaj štampa izdavala je albume za lokalni Diskoton, čije vodstvo nije imalo ni volje ni resursa da stvar digne na razinu, kako je to za svoje pulene činio Jugoton.

Bombaj štampa je pred rat 1990. izdala još jedan album »Ja mnogo bolje letim sam«, s još čvršćim i izravnijim rock zvukom, većim dijelom u zanimljivoj kombinaciji barskog bluza i zvuka kakvog je u to vrijeme gajio jedan Bajaga, a u bržim i žešćim dijelovima, čak i onog kakvog je prašio Psihomodo pop.

Daljnju, gorku priču znamo, rat je između ostalog osim svjetala u Sarajavu ugasio na duže vrijeme i rock and roll, a glavni vinovnici new primitives priče raselili su se kao rakova djeca po gradovima bivše Jugoslavije, Nele Karajlić u Beograd, Crvena jabuka i Zabranjeno pušenje Seje Sexona u Zagreb, Saša Lošić i Branko Đurić u Ljubljanu.

Foto: Promo Croatia Records

Novi sjaj

I dok se kultovi velikih sarajevskih bendova održavaju, rekli bismo s odmakom vremena čak i sjaje novim sjajem na valu nostalgije, Bombaj štampa zapravo nikad nije dobila priliku za zasluženu reevaluaciju svojih djela.

No, čini se da se i to napokon mijenja. Naime, okrugle godišnjice dobra su prilika za rehabilitaciju jednog autorski zanimljivog benda iz zanimljivog vremena.

Pa tako Bombaj štampa slavi svoju 40-godišnjicu uz reizdanja dva spomenuta prva albuma na vinilima, za stare obožavatelje, neke nove klince, ali i ljude od pera da s odmakom ponovno procijene vrijednost ovog sarajevskog benda. Reizdanja »izgubljenih« albuma »Bombaj Štampa« iz 1987. i »Ja mnogo bolje letim sam« iz 1990. na vinilu bit će javno predstavljena 14. rujna točno u podne u caffeu Mosorog u okviru kazališta Luda kuća.

»Očekuje vas potpisivanje ploča i druženje s momcima iz benda. Bit će to jedno od onih popodneva koja se dugo pamte i prepričavaju u dugim zimskim noćima« – napisao je u priopćenju za javnost Branko Đurić – Đuro.

Osim toga, dva originalna člana Đuro i Nedim Babović uz nove glazbene snage, ozbiljno i ubrzano rade na izdavanju novog albuma, prvog nakon dugih 14 godina. Da stvari napokon sjednu na svoje mjesto, novi album izdaje Croatia Records, sljednik Jugotona koji je proslavio bendove iz vala novog primitivizma.

Tko će ga znati, vrijeme Bombaj štampe možda tek dolazi.