Prvi EP Mudhoneya, “Superfuzz Bigmuff“, jedne od ploča što su utrle put definiranju grunge scene koja je globalni klimaks doživjela s Nirvaninim abumom „Nevermind“, nazvan je po dva električna sklopa, gitarskim pedalama koji su uvelike formirali njihov nabrijani i oštri gitarski zvuk. Ne znamo jesu li ih sinoć u zagrebačkoj Tvornici koristili ili ne, ali – metaforički rečeno – čuli smo malo „superfuzza“ i još manje „bigmuffa“. Ne bi rekli da je stvar u bendu, da su pod pritiskom godina klonuli i nisu više u stanju uvjerljivo rekreirati proto-grunge himne s početka karijere kad su na audio zapisima zvučali kao The Sonics ili MC5 na nuklearni pogon, dapače. Iako očekivano statični, svatko je na pozornici odradio svoj dio posla po P.S.-u, posebno se to tiče središnjeg lika Marka Arma, čiji je glas ostao nestvarno prodoran i jednako (ne)artikuliran kao prije 35 godina. Ako je tako, a rezultat koji je izlazio iz razglasa u najmanju ruku upitan, onda palac dolje liku za miks pultom. Čovjek je ili gluh ili ne zna, ili oboje, svejedno je, bend ovakve reputacije i slavne ostavštine zaslužuje boljeg ton-majstora.

Uglavnom, umjesto jasnog zvuka basa dobili smo mrljavo potmulo brundanje, virtuoznost bubnjara Dana Petersa rastočena je čudnim zvukom njegova instrumenta, kao da je na udarce tupo ozvučenog doboša netko dodao nenormalnu količinu jeke pa ga još pospremio u podrum, tako je to zvučalo. Zbrojeno, ritam sekcija je preplavila, jednostavno pojela zvučnu sliku, dobili smo tek naznake prepoznatljivog „nazubljenog“ zvuka fuziranih rifova iz gitara Stevea Turnera i Arma. Kroz tu teško probavljivu soničnu kašu jasno se jedino – hvala nebesima bar na tome – probijao snažni vokal Marka Arma koji je većinu koncerta spašavao stvar od dosade.

Mudhoney su u svom već petom nastupu u Hrvatskoj, u Tvornicu stigli predstaviti svoj posljednji album „Plastic Eternity“, sjajnu kolekciju klasičnih grunge pjesama kakve više rijetko tko svira, bez namjere da se prilagođavaju tamo nekim trendovima ili, ne daj bože, dodvoravaju u osvajanju nove publike. U skladu s tim, u Tvornici je prevladavala stara publika, uz nešto klinaca u Pearl Jam i Nirvana majicama u prvim redovima došli provjeriti od kud je sve to krenulo, ali bilo ih je premalo da zakuhaju atmosferu uzbudljiviju od kazališne.

Set lista je bila poput musake, red novih stvari, sveukupno njih desetak s posljednja dva albuma, red oprobanih zgoditaka iz dana kad su Mudhoney bili uzbudljiviji i aktualniji bend negoli su danas. Prvi singl, stvar koja ih je proslavila, postavila osnovna načela grungea, „Touch Me I’m Sick“ odsvirali su u relativno ranoj fazi nastupa. Dotad, kao da su se bend i publika natjecali u statičnosti, pa je bilo za očekivati da će ovaj adrenalinski hit razbiti inerciju bar u prvim redovima. Nije se dogodilo. Ne možemo se oteti dojmu da to izravno ide na dušu čovjeku za miks pultom, energija koju je trebalo odaslati pogubila se negdje između instrumenata koje su Arm i društvo svojski drepali i publike; detronizirala ju je „flat“, na trenutke iritantna nekoherentna grmljavina koja je izlazila iz razglasa. Isto tako, ne možemo se oteti dojmu da je zapravo nesretna okolnost što su Mudhoney svirali u većem prostoru negoli prošli put u Zagrebu kad su pohodili Močvaru. Poslovično neambiciozni po pitanju slave i pratećih fenomena, kao da im razina nelagode raste s veličinom pozornice, a kompetencija pada. Ne nose gomilu opreme, nemaju nikakav scensku koreografiju, pa čak ni platno iza sebe s natpisom benda ili već što, nemaju zidove pojačala iza sebe, mijenjanje gitara na pozornici je iznimka, ne pravilo. Oni su značajno ime koje se nikad nije odreklo klupske etike.

Iz nekog razloga, kad je Mark Arm pred kraj regularnog dijela koncerta skinuo gitaru, uhvatio se mikrofona i počeo kretati po pozornici, kao da se zvuk popravio (u biti nije, samo je gitara manje rasteretila soničnu gužvu), i atmosfera promijenila nabolje. Na bisu smo s jedinim Mudhoney MTV „hitom“ „Suck You Dry“  čak dočekali vidjeti nešto što bi se dalo nazvati zametkom mosh pita, zakucali su još „Here Comes The Sickness“ i „In ‘n’ Out Of Grace“ i u finišu malo popravili ukupan dojam. Čast velikom imenu, poštenom trudu i vrijednoj ostavštini, ali ipak nedovoljno. Pucanj u vlastitu nogu u vidu katastrofalno ugođenog zvuka sprema peti nastup Mudhoneya u Zagrebu u memorijsku ladicu s natpisom „brzi zaborav“.