Legendarni gitarist Vedran Božić ove će subote zajedno s grupom Rock Masters nastupiti u Pogonu kulture na Sušaku.

Bio je to povod za intervju u kojem nam je jedan od najboljih gitarista ovih prostora otkrio zašto voli Jimija Hendrixa, s kojim je imao prilike svirati davne 1969. godine u Frankfurtu, Erica Claptona i Beatlese.

Doznali smo i koliko gitara broji njegova kolekcija i koja mu je omiljena, kako izgleda jedan njegov radni dan i hoće li nakon četiri Planeta: Hendrix, Cream, Deep Purple i Led Zeppelin snimit još koji, ali i kako je to biti glazbenik – umirovljenik u Hrvatskoj.

Edukacijska komponenta

Ove subote nastupit ćete u Pogonu kulture. Predstavit ćete program naslovljen »Hendrix-Clapton«. Kako biste ga opisali mlađoj generaciji s ciljem edukacije?

– Program se sastoji od dva odvojena seta pjesama s CD/DVD izdanja »Planet Hendrix« i »Planet Cream«. Osim što uživamo s vremena na vrijeme zasvirati ono na čemu smo odrastali i što nas je konačno i formiralo, ima tu stvarno i ta edukacijska komponenta.

Drago mi je da ćemo ljude podsjetiti na te velike iskorake koji su toliko utjecali na razvoj rocka i bluesa, jer ljudi danas preskaču važne stepenice, što nikako nije dobro. Njihovi uzori su svi prošli ove iste škole da bi postali to što jesu. Eto, naprimjer, ako je koncert naslovljen »Hendrix-Clapton«, a ne »Hendrix-Cream«, to je zato što malo mladih zna da je postojala neka grupa Cream.

Što vama znači koncert u Rijeci, onako s emotivnog aspekta?

– Veselim se! Tu sam svirao još s Robotima (Five Up) negdje 1967./1968. na Pećinama, pa od tad tko zna koliko puta, s raznim grupama, Wheels of Fire, grupa Mi, Time, Parni valjak itd. Ozvučavao sam koncerte, producirao drugi album Xenije, snimao gitaru na stotinama pjesama riječkih izvođača itd. Samo lijepe uspomene.

Što je kumovalo utemeljenju Rock Mastersa, bendu koji vas prati, sačinjenom od izvrsnih glazbenika?

– Ne znam, nekako spontano. Grupa Telefon Blues Band je bila prethodnica toga.

Kad se pojavio Ervin Baučić, čovjek koji može otpjevati doslovno sve, od Zeppelina, Purpla, Queena pa do AC/DC-ja, počeli smo s njim nastupati pod tim imenom. I tako se to ime ukorijenilo, pa ga evo i danas tu i kad ima Ervina i kad nema Ervina. Naravno, diskografska izdanja su to zabetonirala.

Ponekad smo s klavijaturama, ponekad bez. Ime je ok i trpi sve, haha!

Druženje s Hendrixom

Prisjetite se susreta s legendarnim Jimijem Hendrixom kojeg ste upoznali i s kojim ste svirali davne 1969. godine u Njemačkoj.

– Ja bih to možda i zaboravio da me vi ne podsjetite na to svake godine nekoliko puta. Šalim se, ali cijela priča je sto puta objavljena i kod nas, pa čak i u Hendrixovim biografijama raznih stranih autora. Imao sam samo ludu sreću da se nađem u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Mitch Mitchell je objavio knjigu svojih sjećanja na vrijeme provedeno s Jimijem.

Knjiga puna fotki, a među njima i naša slika s Jimijem. Ludnica.

Proveo je još dva dana u pansionu gdje smo i mi stanovali. Napričali smo se i naslikavali, razgovarali o gitarama, a onda je samo otišao pješice prema frankfurtskom kolodvoru da ne zakasni na koncert u Stuttgartu.

Zamislite tu sliku. Nezaboravno. Tako normalan čovjek, a genijalac.

Zašto volite Hendrixa i Claptona? Koje su odlike koje ih po vama čine legendama i zbog kojih ih poštujete?

– Moja generacija je odrastala slušajući Shadowse, pa Beatlese i Stonese i da ne nabrajam, a ja i danas smatram to razdoblje najljepšim i najplodnijim u razvoju rocka. British Invasion.

Neponovljive Beatlese volim i cijenim iznad svih, ali kad sam prvi put čuo »Hey Joe«, pjesmu koju su već snimila barem dva izvođača, pao sam na glavu. To je bio neki novi svemir. Jimi je okrenuo glazbu za 180 stupnjeva.

Čarobna atmosfera kao da je obavijala svaku pjesmu, ta gitara koja plače, govori, pjeva, ton, sve. On je to nešto imao u sebi, jer i demosnimke iz hotela gdje sam nešto pjevuši uz gitaru i korigira tekstove imaju totalno istu čarobnu atmosferu.

Clapton je istovremeno pomicao granice na krilima europskog blues revivala, profiltrirao sve najbolje iz bluesa i servirao nam to u nevjerojatno ukusnom pakiranju. Zajedno s Bruceom i Bakerom približio je rock jazzu uvođenjem improvizacije. Opasno su palili. Bilo je to inspirativno i edukativno. Kasnije me još kupio svojim pjevanjem. Eto, oboje su taj paket pjevač-gitarist i ja očito naginjem tom modelu glazbenika.

U Hrvatskoj ste glazbena legenda i tvorac projekta Planet lista. Što novoga možemo očekivati kad je riječ o tom projektu u nadolazećem razdoblju?

– Dosad imamo četiri planeta, Hendrix, Cream, Deep Purple i Led Zeppelin koji je izašao nešto prije Božića. Lijepo izgledaju kad se slože u kvadrat, kao djetelina s četiri lista. Moglo bi biti zanimljivo kolekcionarima, pa ne znam dal’ da razbijamo taj sklad, a s druge strane Sunčev planetni sustav ima osam planeta.

Imati dvije djeteline s četiri lista bilo bi isto zgodno, haha. Zasad imam ideju za Planet Blues, možda. Vidjet ćemo, do osam planeta je dalek put, al’ ja možda stignem prije Amera i Rusa.

Foto: Promo

Čak 21 gitara

Imate li želju snimiti novu pjesmu s Dadom Topićem?

– Nisam razmišljao o tome, ima puno toga što želim. Vidjet ćemo što vrijeme nosi, jer nikad ne reci nikad. Više puta smo se reaktivirali, odradili nekoliko godina nastupanja u kontinuitetu, a onda bi došao zadnji koncert, često nismo ni znali da je zadnji. Haha.

Koja vam je najdraža uspomena iz vremena grupe Time?

– Čitavo to razdoblje puno entuzijazma i prvih iskustava s radom u studiju, vrijeme prvih rezultata i to uzbuđenje. Dakle, nedvojbeno, stvaranje i snimanje prvog albuma.

Dobitnik ste brojnih strukovnih i renomiranih glazbenih nagrada. Pretpostavljam da vam to puno znači?

– Lijepo je biti voljen ili popularan. Nekad smo dijelili autograme, danas padaju selfiji. Ipak, ako voliš svoj posao i trudiš se da budeš najbolja verzija sebe, najvažnije ti je da to bude prepoznato. Ako ti struka daje to priznanje, možeš biti samo sretan i ponosan. Ne znam što još reći osim hvala im, trudit ću se i dalje.

Imate poveću kolekciju gitara, kojih 17 primjeraka. Koja ima posebno mjesto u vašem srcu?

– Sad ih je 21. Sve sam ih prepravljao i dorađivao pa su mi kao djeca. Najčešće sviram na Rosewood Stratocasteru koji je moj prijatelj gitarist prozvao »Zelenko« (ima veze s bojom) i neka je, dobro je to ime. Ali, naravno, emocionalno sam vezan i uz gitare na kojima su snimljene neke meni važne i drage pjesme.

To je Les Paul Standard Sunburst koji je odradio sve u vrijeme grupe Time, Josipin »Dnevnik jedne ljubavi« i još mnogo toga tih 70-ih godina.

Druga je došla za njom da joj pomogne i snimila više od 1.000 pjesama za Jugoton i uz svirke praktički prehranila moju obitelj sljedećih 30-ak godina. To je Fender Stratocaster, natural body, maple neck. Odmori se, zaslužila si!

Nitko ne voli granice

Kako izgleda vaš radni dan u glazbenoj sobi?

– Uvijek sam priželjkivao situaciju koju imam sad. Rad na glazbi se izmjenjuje s obrocima i obiteljskim obavezama uz najmanji potrošak vremena. Tu imamo i probe, svi instrumenti su pri ruci, susjedi se ne bune, još se raspituju kad će taj i taj opet doći na probu, »baš je bilo super«.

Ponekad treba nešto popraviti, najčešće gitare, jer one pokušavaju prestići jedna drugu. Pozitivna konkurencija, naravno, daje ploda. Tako nikad nije dosadno, a non-stop kreativno.

Uz rock i jazz, uživate li i u nekom drugom glazbenom žanru?

– Imam nešto klasične naobrazbe pa biste se možda iznenadili što sve hoću poslušati. Ali glazbu nisam nikad dijelio osim na dobru i lošu. Kad lošu prepoznam, ne vraćam joj se, a dobru uvijek tražim i pokušavam je bolje upoznati.

Nedavno sam u dvije male turneje po Hrvatskoj i Sloveniji bio dio projekta »Rock the Opera«, spoj rock benda i filharmonije. Na repertoaru su Queen, Purple, Zeppelin, Rainbow, pa i AC/DC i slično iz ladice symphorock. Uživali smo, a naročito mi je bilo drago vidjeti klasičare kako uživaju skupa s nama.

Sve je to satkano od istog tkiva, potpuno kompatibilno i spajat će se sve više. Možda je moj pogled takav jer sam počeo kao klavirist, ali širina pogleda je uvijek dobrodošla. Nitko ne voli granice.

Glazba je u prvom planu, no otkrijte nam koja književna djela i filmske naslove preferirate?

– Načitan jesam, to sam obavio kad je bilo pravo vrijeme za to. Sad najviše čitam stručnu literaturu i biografije/autobiografije velikih glazbenika, tu i tamo dođe na red neko ponavljanje gradiva. Za film nemam baš puno vremena, ali volim pogledati neki horor, film katastrofe ili SF, da me malo zmrda.