Promovirajući prošle godine svoje memoare ispisane na dugih 500 stranica, Bono je riječ „surrender“ iz naslova knjige „Surrender: 40 Songs, One Story“ objasnio kao pojam koji je pun značenja za njega.

Pa ju je doveo u kontekst njegovog benda, njegovog braka, njegove vjere i njegovog života kao aktivista. Moguće da je izabrao pravu riječ. Svatko ima pravo protumačiti svoju priču iz kuta koji mu se sviđa na način koji mu se sviđa, a nekmoli frontmen jednog od najvećih bendova današnjice.

Doduše, nakon najnovijeg diskografskog iskoraka, kontroverzne odluke da ponovno u studiju u novim aranžmanima nasnime čak 40 pjesama iz duge i plodne karijere, U2 je teško i dalje kititi tim epitetom.

Toliko je traljav i neuvjerljiv, da je ispravnije U2 bilo nazivati jednim od nekad najvećih bendova  na svijetu.

Dakle, kao svojevrsni nastavak prošlogodišnje autobiografije, U2 su odlučili ponuditi svijetu viđenje svojih sjajnih, divnih i nezaboravnih pjesama iz njihove današnje perspektive i to pod gotovo istim nazivom.

Ime albuma „Songs Of Surrender“ je , nažalost, i njegov program. Velika većina ovog audio zapisa dugog zamornih dva i pol sata zvuči kao neka vrsta predaje.

Problem je što je novim verzijama na više načina ubijen originalni duh, pa onda nekako i raison d’etre, osim u par časnih slučajeva. Po tom pitanju strši „11 O’Clock Tick Tock“ koja je iako elegantno utišana, usporena i delikatno odsvirana u akustičnom štihu, zadržala post punk auru.

Ima tu još poneki simpatični izuzetak poput „Beautiful Day“, „The Fly“, „The Miracle (Of Joey Ramone)” jazzy atmosfere i posebno „Dirty Day“ koja zvuči nekako ugodno mistično, prije svega zbog majstorske imaginacije i intervencije violončelom našeg Stjepana Hausera.

Ostatak zvuči ili kao da Bono i Egde izvode svoje hitove na uglu nekog trga kao ulični svirači, ili kao da je riječ o manje ili više aranžmanski ogoljelim demo snimkama.

S obzirom da već duže vrijeme malo tko mari za njihove posljednje albume i da su zadnja dva („Songs Of Innocence“ iz 2014, i „Songs Of Experience“ iz 2017.), mlako prihvatili i publika i kritika, neke od uključenih pjesama su nas podsjetile da je i tu bilo bisera, prije svega se tu misli na „Get Out Of Your Own Way“ i „Lights Of Home“.

Ali, u usporedbi sa originalnim studijskim verzijama, i one jednostavno zvuče kao neka vrsta degradacije, kao inferiorne verzije.

Zapravo, na „Songs Of Surrender“ nema ni jedne verzije za koju bi se usudili napisati da je bolja/upečatljivija/emotivnija od originala.

Što i nije čudo, neizostavna komponenta veličine i magije glazbe U2 je – između ostalog – i iskorištavanje do maksimuma studijske tehnologije i stvaranje posebne atmosfere uz pomoć producenata od formata poput Briana Enoa, Daniela Lanoisa ili Flooda.

Iako se trudi biti skroman i svijetu koristan, Bono mnogima ide na živce kao pretenciozna rock persona. Čini se da bi se lista takvih mogla produžiti s ovom akcijom.

I on i Edge su dosta riječi u zadnje vrijeme potrošili pojašnjavajući motive za ovaj uradak, kao da se opravdavaju što više nisu isti i što na svoje pjesme gledaju drugačije nego prije 40,30, 20 ili 10 godina.

No, od onog što je trebala biti reimaginacija, prije je ispalo skrnavljenje vlastite glazbene ostavštine. Bono se preračunao, kao da je zaboravio na univerzalnu primjenjivost izreke “if it ain’t broke, don’t fix it”, skovane u njegovom svijetu.

Da su snimili unplugged koncert pred publikom i od toga napravili album od 20-ak pjesama to bi bio mnogo iskreniji način pokazivanja tko su U2 danas i kako gledaju na vlastite mlade dane.

I možda bi njihova karijera dobila novi vjetar u leđa, kao što se to dogodilo, primjerice Ericu Claptonu s njegovim unplugged albumom. Na ovaj način to se desiti neće.

Na kraju, ako u ovom čudnom i neuobičajenom diskografskom poduhvatu ima i poticajnih efekata, onda je to činjenica da preslušavanje ove kolekcije zove i vuče na ponovno slušanje originala.

A to ne može biti loše, sve koji su ih ikad voljeli podsjetit će još jednom da su U2 nekad bili vraški dobar bend.