Početak je studenog, idealno doba za uživanje uz stoner i rock svirke, a upravo se ovog petka u Klubu Palach održala jedna takva. Iz susjedne nam Slovenije pristigla su dva benda, Jegulja i Hoba, a društvo su im pravile lokalne snage, bend Entropist.

Tri su ovo instrumentalna trija puna teških zvukova koja su Palach barem na nekoliko sati pretvorili u oazu zvukova koji znaju prodrmati i svijest i kosti.

Najkozmičkiji grumen željeza

Večer je otvorio riječki Entropist koji u jednakim dijelovima svira doom, sludge, post metal i psihodelični rock, ali je istovremeno kao bend i sve ono što slušatelju padne na pamet za vrijeme slušanja dugih pjesama.

Oštri su se tonovi razvlačili kroz prostorije Palacha, svjetla su se prelijevala na platnu koje je projiciralo atmosferične vizuale, a suspenzivni trenutci pojavljivali često koliko i u Hitchcockovim trilerima.

Nakon kratke pauze, na pozornicu je stupio bend Hoba, ljubljanska trojka koja je ime bendu dala po najtežem i najkozmičkijem grumenu željeza ikada, meteoritu koji se davno srušio u Afriku. Svirali su masne riffove, zavodljive progresije i nešto jaču rockersku prisutnost s malo mračnijim stonerskim melodijama, poigravali se s gromoglasnim ritmom i dinamikom.

Kroz publiku su strujali eteralni zvukovi iz podzemlja, a pjesme su više puta ukrasili s dramatičnim prijelazima i vedrijim melodijama. Premda izgubljeni u plavoj magli Palacha, svirali su poprilično straight forward, smisleno i harmonično sve do zadnjeg trenutka i kulminacije u potpunom intenzivnom kaosu.

Lude solaže i punk energija

Zadnji je ovog petka nastupio bend Jegulja. Još jedan ljubljanski trio, no bez basiste, dakle s dvije gitare i bubnjevima, što je dakako omogućilo lude solaže i nabijenu punk energiju.

U Palach su došli promovirati svoj treći album Anguilla Guerrila koji je izašao ove godine, a nema sumnje da su ostavili dobar dojam. Svoj su nastup dozirali sporim riffovima i dramatičnim cowbellom koji unosi potpuno drukčiji doživljaj u ovu vrstu glazbe.

Na trenutke gotovo kao da su uspijevali svirati zvukove daljine, zvukove s morskoga dna i iz nedosanjanih bespuća. Bilo je tu i natruha svijetlih tonova koji su se rastakali između cimbala dok su vibracije putovale do publike, a u pojedinim se trenutcima, ako se doista prepustite, moglo čuti kako melodije koje sviraju kroje riječi, pletu priču i raspliću je.

Premda publika nije bila isuviše živa u smislu plesanja i kretanja, to nipošto nije bila publika koja ne uživa i ne podržava, već je to publika koja se istinski prepušta umijeću ove glazbe i pokazuje to na druge načine, nježnijim znakovima odobravanja tijekom koncerta, a onda eksplozivnim aplauzima i glasnim pohvalama na kraju.

Tako je, u znaku odobravanja i uživanja, protekao još jedan od brojnih koncerata u Palachu.