Nema sumnje, da se „Paket aranžman“ kao ideja, pa koncept i konačno fizički proizvod u vidu vinilne ploče nije pojavio, novi val ili novi talas – ovisno s koje obale Dunava se gleda – svejedno bi se dogodio i zauzimao jednako važno mjesto u povijesti moderne kulture, neobične za jednu neobičnu zemlju kao što je to Jugoslavija bila.

I Idoli i Električni Orgazam i Šarlo Akrobata bili su predobri da ne bi i bez ove kultne kompilacije došli do vlastitih albuma, kao što su se u Zagrebu negdje u isto vrijeme svojih prvih albuma dokopali Haustor, Azra i Film.

„Paket aranžman“ kad se već, srećom, dogodio, bio je u vrijeme izlaska neka vrsta sukusa disanja beogradskog asfalta, pokazna vježba koliko je novovalna scena u nastajanju bila u dosluhu s aktualnim svjetskim glazbenim kretanjima. Nije ni čudo što su u to vrijeme NME i Melody Maker slali novinare da pišu reportaže o čudu „nesvrstane“ rock scene, a jugoslavenskom novom valu tepalo se sa svih strana kao najjačem nakon onog britanskog.

Genijalnost pjesama

Priča o „Paket aranžmanu“, osim neupitne autorske genijalnosti pjesama Idola, Šarlo Akrobate i Električnog orgazma, kronologija je slučajnosti, sretnog spleta okolnosti, nalaženja na pravom mjestu u pravom trenutku. Pojednostavljeno rečeno, „Paket aranžman“ nije planiran unaprijed, nije bio čak niti posebno željen. Dogodio se.

Ili, definirajmo to malo medijski senzacionalističkije. „Paket aranžman“ vjerojatno ne bi ugledao svjetlo dana da nije bilo najvećeg jugoslavenskog rock benda – Bijelog dugmeta.

Naime, u vrijeme kad su svježe formirani Šarlo, Idoli i Orgazam na prvim svirkama čekali da ih netko iz diskografske industrije primijeti, Bijelo dugme je u Beogradu snimalo svoj peti studijski album „Doživjeti stotu“. Kako su bili prve perjanice Jugotona, držalo ih se kao malo vode na dlanu, mogli su mjesecima okupirati studio Radio Beograda zvan „Šestica“. Ipak, Jugoton je morao držati stvari pod kontrolom, pa je iz zagrebačke Dubrave u Beograd poslao svog urednika naklade da izvještava kako stvari idu, da je velikom bendu na usluzi i da usput poobavlja niz tekućih stvari u Beogradu.

Idoli, Šarlo i Orgazam, zajedno s cijelim novim valom imali su sreće da je taj urednik bio Siniša Škarica, mladi pravnik iz Šibenika, i sam oprobani glazbenik kao basist grupe Mi, prilično popularne s prijelaza iz 60-ih u 70-e godine. Samo čovjek širokih glazbenih nazora, znatiželjan s dobrim osjećajem za bilo ukusa glazbene javnosti od svih poslova u Beogradu usput bi stigao ili se htio bakćati s tamo nekim demo bendovima. Da nije morao ostati zbog Bijelog Dugmeta dva mjeseca u Beogradu, danas vjerojatno ne bi raspravljali je li „Paket aranžman“ prvo, drugo ili treće najvažnije diskografsko izdanje YU rocka.

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Škarica i Lesić

Osim brige oko novog albuma Dugmeta koji je sniman samo u noćnim terminima od 22 sata pa do jutra, mladi urednik je imao još važnih poslova za obaviti. Prije svega pokušati uspostaviti kontakt s Borom Đorđevićem i vrbovati njegovu Riblju čorbu za Jugoton nakon obećavajućeg prvijenca „Kost u grlu“ objavljenog na beogradskoj PGP RTB etiketi, dogovoriti daljnje korake i razraditi plan s tadašnjim novim akvizicijama Jugotona Bulevarom i grupom Zana, pa onda pohoditi koncerte svojih pulena i po potrebi dodjeljivati im diskografska priznanja pred publikom kao što je bio slučaj sa Zdravkom Čolićem na njegova tri rasprodana koncerta u Pioniru. Uglavnom, „Paket aranžman“ ne da nije bio prioritet, nije uopće bio na popisu zadataka šefova Jugotona. No, sudbina će htjeti da je jedan od faktora vrbovanja Riblje Čorbe Enco Lesić, splitski roker kojeg će glazbeni put odvesti da jedno vrijeme svira klavijature u sarajevskim Indexima (i napiše veliki hit „Sve ove godine“), i da negdje u to vrijeme otvori studio neobičnog imena „Druga maca“.

U svojim sjećanjima na to doba, zapisanim u knjizi „Tvornica glazbe“, Siniša Škarica spominje kako je Lesić producirao prvi album Riblje Čorbe pa su ga htjeli iskoristiti da pridobije Đorđevića. Škarica je odsjeo u hotelu Union, na par minuta od studija Radio Beograda gdje je snimalo Dugme, dok je Lesićev studio bio samo par brojeva dalje u tadašnjoj Ulici Ive Lole Ribara, pa je i tamo provodio više vremena negoli je prije dolaska u Beograd mislio. Dok se „Doživjeti stotu“ snimalo noću, u dva mjeseca bilo je dovoljno vremena da Lesić – uz razgovore o poslovnoj suradnji s Jugotonom i nagovaranja Bore Čorbe da zamijeni diskografsku kuću (pokazat će se, neuspješnog) – stavi Škarici bubu u uho o tamo nekim kincima koji izgledaju i zvuče svjetski.

Sam Škarica o nastanku „Paket aranžmana“ piše:

“Nažalost, bez obzira na značaj koji se pripisuje toj ploči, unatoč što je riječ o mom životu u Jugotonu i nemaloj ulozi koja me je dopala, detalji kojih bi se bilo lijepo sjetiti, rijetki su”.

Sam Škarica sjeća se u magli jedino da je u studiju „Druga maca“ sreo Gileta iz Električnog orgazma jednom prilikom, a kako su se stvari kronološki odvijale zna preko stenogramskih natuknica u njegovom poslovnom rokovniku, koji otkriva da je Električni orgazam potrošio deset sati snimanja za „Zlatni papagaj“, a Šarlo akrobata za svoju „Ona se budi“ čak dvadeset što je bio rijetki privilegij za demo bendove tadašnjeg doba.

Enco Lesić je otkrivao bendove po Beogradu, snimao ih i producirao iz svog gušta, a onda nije trebao dugo nagovarati Škaricu da se od toga sklopi kompilacija koja bi predstavila novu glazbu iz glavnog grada, jer je ovaj i prije i poslije imao dobar nos za talente.

Škarica se sjeća Lesićevog favorita, projekta Frka tadašnjeg gitarista Riblje čorbe Momčila Bajagića Bajage i njegove „Ma, pustite me druže“ koja će kasnije naći mjesto na njegovom prvom solo albumu, tu je bila i novoosnovana grupa Tunel, kao i svježa akvizicija Jugotona, grupa Bulevar.

E, toga se kao glazbeni urednik od zanata Siniša Šakrica sjeća jako dobro; nije mu padalo napamet izdavati žanrovski raznovrsne pjesme na kompilaciji, već spojiti tri glazbeno svjetonazorski srodna benda koji vjerno odražavaju progresivna gibanja na beogradskoj sceni, snimljena u isto vrijeme. Bili su sinonim za ključanje novotalasne scene u Beogradu, kao što su sinonimi za novovalno „preuzimanje“ Zagreba bili Azra, Haustor i Film. Zanimljivo, oni sami se nisu smatrali istom scenom, nisu se baš ni podnosili na početku, pa im je i ideja da se nađu zajedno na jednoj ploči bila prilično odiozna. Ni oni nisu bili posve svjesni da ispisuju glazbenu povijest.

Kako uvjeriti nadležne?

Kad je u ta dva mjeseca dogovoren koncept, stvari su bile daleko od gotovog. Problem za Škaricu je bio kako „prodati“ album u vlastitom radnom kolektivu. Urednik je morao uvjeriti „komisiju“ sastavljenu od par referenata prodaje Jugotona, predstavnika izvoza-uvoza, nabave, propagande, svih urednika uključujući i glavnog. Sve se njih na sastanku posjelo na preslušavanje i onda je slijedilo uvjeravanje zašto bi – u slučaju „Paket aranžmana“ – trebalo objaviti pjesmu „Amerika“ od 8 minuta u kojoj uz monotoni ritam pjesme Idoli stotinjak puta ponove jedini stih „A ja kažem a, gde je Amerika“, objašnjavati što Šarlu znači „mali čovek želi preko crte, preko crte želi, ali ne sme“ i lagati da „Maljčiki“ nisu sarkastično sprdanje s real-socijalizmom. Bilo je mnogo više razloga da „Paket aranžman“ završi u bunkeru nego na policama trgovina s pločama, jer osim što je bila riječ o progresivnoj underground glazbi, o bendovima osnovanim iste te 1980. godine, koji k tome pišu provokativne tekstove, još nitko izvan beogradskih klubova nije čuo ni riječ. Ipak, prošlo je.

U Jugoslaviji stvari su se u glazbi naglo liberalizirale simultano sa samim sistemom. Tito je umro, pred državom je bila neizvjesna, ali nova epoha koja će na kraju završiti u kaosu.

Ma koliko „Paket aranžman“ i zagrebački novi val bio avangardan za to doba, nije bio najradikalnija glazba koje su diskografske kuće u Jugoslaviji (čitaj, Sloveniji i Hrvatskoj) – po vokaciji socijalistička državna poduzeća pod izravnim partijskim utjecajem – već prije odlučile financirati, štampati i „kvariti“ omladinu s idejama koje se ponegdje izravno kose s tekovinama i vrijednostima socijalističkog političkog sistema. Slovenci su to prvo učinili s Buldožerima čiji je uvrnuti izričaj na tragu Franka Zappe bio daleko od apolitične zezancije, pa onda s Pankrtima čiji je prvi album „Dolgcajt“ izdan početkom 1980. kao punokrvni, pomalo nihilistički i anarhoidni punk album čak dobio i nagradu „7 sekretara SKOJ-a“, a ljubljanski ZKP Radio-televizije Ljubljana iste je godine izdao i album „A dan je tako lijepo počeo…“ beskompromisnih riječkih punk pionira Parafa.

Važan je i slučaj Prljavog kazališta. Njima je još 1978. Jugoton izdao singl „Televizori“ da ipak ne bi došlo do produženja suradnje. Prvi album godinu kasnije izlazi im na zagrebačkoj diskografskoj kući Suzy. Album urešen genijalnim omotom – izrezanim „Rolling Stones“ jezikom probušenim zihericom – skriva neke od najiskrenijih i najsubverzivnijih hrvatskih glazbenih minuta uopće. Gotovo sigurno nitko prije nije tematizirao homoseksualnost kao oni u „Neki dječaci (Some Boys)“, a i ostatak albuma je jedna britka socijalna vivisekcija tadašnjeg društva. Ista ta ekipa iz Dubrave koja je plesala na rubu zabrane i zaradila etiketu šunda službenih struktura na koji se plaćao veći porez, za samo godinu dana evoluirala je u komercijalnu senzaciju, bez da su se radikalno odmaknuli od vlastitih korijena. Malo The Clasha, malo ska glazbe, svakodnevne zagrebačke priče i „Crno-bijeli svijet“ se te 1980. prodao u nevjerojatnih 200 tisuća komada.

Promjena pravila

Iako o tome Škarica ne piše, ispuštanje iz ruku Prljavog kazališta kao nove zlatne koke hrvatskog rocka je za Jugoton morao biti ozbiljan udarac i pljuska njihovoj reputaciji najjače diskografske kuće u jugoistočnoj Europi. Lako je moguće da su se s „Crno-bijelim svijetom“ promijenila pravila igre, baš kao i s Azrom. Pa je Jugotonovu komisiju bitno prije „Paket aranžmana“ moglo proći dosta radikalnih izdanja za to doba, sjetimo se samo novosadske Pekinške patke, čiji je prvi album iz prve polovice 1980. „Plitka poezija“ nepravedno podcijenjeni punk klasik, a komercijalno neuspješni „Strah od monotonije“ iz 1981. kriminalno ignorirani post-punk dragulj.

Da se pravila igre mijenjaju shvatio je brzo i najpromoćurniji lik jugoslavenske rock scene, Goran Bregović. U proboju rock glazbe u mainstream scene bivše države zasluge Bijelog dugmeta su neporecive. Prodati album svakom dvadesetom stanovniku u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, pa makar se radilo i o pastirskom rocku, visoki je prosvjetiteljski doseg. I dok su njihovi svjetski parnjaci poput Stonesa s „Miss You“ ili Rod Stewart s „Da Ya Think I’m Sexy?“ uskakali u vagon tada popularnog disca, Bregović je bio progresivniji i držao se poučka iz stihova Johnnya Štulića „brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte“, pa je vizualno i glazbeno preobrazio svoj bend. Skratili su kosu, bacili jakne s resicama u smeće, čak je i Bebek obrijao svoje legendarne brkove, ušli su u tu „Šesticu“ Radio Beograda i zakuhali „Doživjeti stotu“ i na neki način pomogli da novi val stekne pravo građanstva tako da su i sami inkorporirali novovalne i ska elemente u hitove poput „Ha, ha, ha“ i „Svi marš na ples“.

Treba reći i da je po objavljivanju „Paket aranžman“ prodan u tiraži od oko 20 tisuća, što danas izgleda puno, ali u to vrijeme naklade Azre dostizale su i 150 tisuća primjeraka i činile Johnnya Štulića najvećim poreznim obveznikom u SR Hrvatskoj, da ne pričamo o Bijelom Dugmetu čije su tiraže dosezale vrtoglave, gotovo milijunske brojke.

„Paket aranžman“ – kao i mnogi drugi važni momenti u kulturi na potezu od slikarstva do književnosti, u vrijeme izlaska nije ni prepoznato ni tretirano kao kulturološki monumentalno važno djelo, njegova je važnost i snaga rasla s odmakom vremena. I to u tolikim razmjerima da se u kolektivnoj rock svijesti naroda i narodnosti s područja bivše Jugoslavije vrijeme mjeri na ono prije i poslije „Paket aranžmana“, nešto kao godine u zapadnoj civilizaciji, prije i poslije Krista.

I ovih dana, kad bilježimo 40 godina objavljivanja, njegova važnost kao da nikad nije bila veća. Uostalom, sličnu sudbinu dijele i drugi ključni albumi novog vala. Croatia Records je početkom siječnja ove godine otvorila prednarudžbe za vinilna remasterirana reizdanja – uz Paket Aranžman – jedinog albuma Šarlo Akrobate „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“, debije Haustora i Električnog orgazma. Svi su rasprodani po cijeni od 150 kn prije negoli su došli do trgovina! 1981. nije bilo te vrste jagme, zaustavili su se na tiražama od 10 tisuća, s tim da je Šarlo svoj album prodao i u mnogo manje primjeraka, a danas kotira kao jedan od najboljih albuma ikad snimljenih na području bivše Juge.

Simbolični spomenik

Nije ta naknadna pamet ništa neobično, ni neuobičajeno. Odmak vremena je često nužan da se iskristalizira monumentalni, stvarni i simbolični spomenik nekom glazbenom trenutku i važnost točke koju bi mogli okarakterizirati preokretom, pa onda i spominjanje imena božjeg u gornjoj hiperboličnoj usporedbi nije uzalud. Sve je na „Paket aranžmanu“ idealno sjelo na svoje mjesto i sve se dogodilo onako kako se trebalo dogoditi.

Potrefilo se da kompilacija triju beogradskih bendova nije samo avangardna ekstravagancija („Schwule Uber Europa“, „Mali čovek“ „Vi“, „Amerika“), već sadrži i pjesme koje su kroz godine stekle status novovalnih evergreena („Maljčiki“, „Krokodili dolaze“, „Ona se budi“, „Niko kao ja“).

Postoji glazba koja stari loše, izblijedi, zvuči neuvjerljivo i naivno, kao nešto što je u vrijeme izlaska bilo „cool“, a sad jednostavno više nije. Glazba urezana u brazde tog 40 godina starog vinila nije od te sorte, i danas zvuči unikatno i izvanvremenski.