Slušajući Radiohead albume od brit-pop šablone na prvijencu „Pablo Honey“, preko „The Bends“ koji za britansku rock glazbu 90-ih figurira nešto kao „Revolver“ Beatlesa za glazbu 60-ih godina, do sve progresivnije avangardnih albuma “OK Computer”, “Kid A”…, “In Rainbrows” koji su Radiohead stavili u red rijetkih bendova kojeg sve širi krug poklonika glazbe cijeni, a sve manje je onih ljudi koji ih stvarno razumiju. Radiohead su unikatna pojava koja ne da je po glazbenoj retorici ispred, već izvan vremena i uobičajenih kanona. Baš kao što je unikatan njihov komercijalan uspjeh s obzirom na stil i pristupačnost njihove muzike: njihove „Paranoid Android“, „Pyramid Song“ i „There There“ su neki od najčudnijih singlova i minuta glazbe koje su se ikad ugurale među Top 10 britanske liste.

U takvoj progresiji glazbenoj (r)evoluciji pravo je čudo da se jedan peteročlani bend održao gotovo 40 godina u originalnom sastavu. Nema sumnje, Radiohead i gaženje benda po neistraženom glazbenom teritoriju je kreativno čedo i vjerojatni diktat glavnog autora i glave benda Thoma Yorkea, dok su drugi s više ili manje tihog gunđanja i razumijevanja pratili njegovu glazbenu viziju. Vidljivo je to i po solo izletima članova benda, napose bubnjara Philipa Selwaya koji dugo ima autorskih pretenzija, čiji se Nick Drake stil indie folka ne uklapa u Radiohead svijet, pa i gitarista Eda O’Briena koji je doduše bliži Radioheadu. No, njegovo spajanje indie glazbe s gotovo house plesnim zvukom na solo izletu „Earth“ prije dvije godine također govori tko moderira i odlučuje kako će zvučati jedan Radiohead finalni proizvod. Da postoji i određeno nerazumijevanje, pa i zazor među članovima slavnog benda koji već šest godina nije iznjedrio novi album, govori i činjenica da Ed O’Brien nije prije izlaska svog solo albuma dao svoju glazbu na slušanje Thomu Yorkeu ili Jonnyju Greenwoodu, nego samo bubnjaru Selweyu s kojim se očito bolje razumije.

Stoga projekt The Smile upravo Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda kao autorskog srca Radioheada ne treba možda gledati kao off projekt, glazbeni odmak ili nešto novo, već logični nastavak onog što su radili u matičnom bendu, svojevrsna MK2 verzija,  ali sad bez tereta članova benda koji imaju problema s razumijevanjem glazbenog kozmosa autorskog para Yorke/Greenwood koji se očito razumiju savršeno. Treći član tu je autorski irelevantan, ali taj čovjek, Tom Skinner je donio nešto vještine i svježe krvi po pitanju ritma iz svijeta jazza kojem njegov matični bend Sons Of Kemet pripada.

Njihov prvi album „A Light for Attracting Attention“ u tom smislu zvuči kao neka vrsta ispušnog ventila da se vrate ponešto organskijem zvuku, da povežu stari, gitarski i melodični Radiohead s avangardnim, eksperimentalnim, ponekad atonalnim Radioheadom u posljednja dva desetljeća i nešto sitno godina.

The Smile su, prije svega, melodijski pristupačniji ili da se ne koristimo eufemizmima, slušljiviji negoli je to bio slučaj s Radioheadom u posljednjih 15 godina koji je očaravao hrabrošću, istraživanjem novih teritorija, ali je imao malo veze s troakordnom rock produkcijom na kakvu je većina konzumenata glazbe naučena još tamo od vremena Chucka Berryja. The Smile će i ovdje ponuditi neobičnu hipnotičku elektroniku (uvodna „The Same“ je najbolji primjer), uvrnuti prog-rock kao u „Thin Thing“, ali većinu materijala od 13 pjesama bi – uz inventivne kreativne začine – mogli nazvati najkonvencionalnijim Radiohead albumom,  još tamo od „OK Computer“.

Yorke koji je testirao živce svojih dvojice gitarista tako da je na nizu albuma gradio sve veću averziju prema gitarskom zvuku i na njemu baziranoj konstrukciji pjesama, na  „A Light for Attracting Attention“ mu se vratio. Dapače, rijetko tko je vjerovao da će ikad snimiti pjesmu poput „You Will Never Work In Television Again“, onako čistokrvni, čvrsti troakordni post punk u trominutnoj pjesmi, ili gitarsku „The Opposite“ koji je atmosferom u duši Raiohead, ali ritmično podsjeća na teksaške alt-rock prvake Spoon.

Radiohead su nakon „The Bends“ i djelomično „OK Computer“ uvijek zvučali smrtno ozbiljno, da ne kažemo tjeskobno. Iz nekog razloga „A Light for Attracting Attention“ zvuči opuštenije i – iskreno –  manje pretenciozno negoli posljednja djela Yorkeovog i Greenwoodovog matičnog benda. U tom smislu, ovaj je album dobra prilika da oni, možda malo stariji ili manje zainteresirani poklonici indie glazbe koji su imali problema s razumijevanjem Radioheada nakon „OK Computera“, ponovno otkriju širinu glazbene genijalnosti dva ključna člana jednog od najbitnijih bendova u posljednja tri desetljeća.

U skladu s tim, sutrašnji koncert The Smilea u Zagrebu u „Hali“  – ekskluzivan s obzirom da je prvi na njihovoj europskoj turneji i doslovno prvi nakon njihova premijerna tri nastupa u Londonu u siječnju –  je nešto što se ne bi smjelo propustiti. Pa makar Yorke i Greenwood ne odsvirali baš ništa iz debele kajdanke Radioheada. Jer, „A Light for Attracting Attention“ sam po sebi skriva dovoljno glazbenog biserja.