S obzirom da su Rolling Stonesi posljednji autorski album izbacili prije ravno 18 godina (Blue & Lonesome iz 2016. se ne računa jer je sačinjen isključivo od obrada blues standarda), vrlo je vjerojatno da je njihovo novo, 24. dugosvirajuće izdanje i njihov studijski labuđi pjev. I kao takvom, imajući na umu nepobitni epitet jednog od najvećih rock bendova ikad, ikona i kolosa u povijesti rock and rolla – da ne nabrajamo dalje što se sve s pravom pripisuje Stonesima  –  red je pristupiti mu s poštovanjem. Jer, biologija čini svoje i prilika vjerojatno više neće biti. Pravo je čudo, manje za nešto trezvenijeg Micka Jaggera, ali za Ronniea Wooda i Keitha Richardsa svakako, da su uopće dobacili do 76, odnosno 80 godina, a kamoli da su u stanju i dalje snimiti nešto smisleno.

A „Hackney Diamonds“, kolekcija od 12 svježih pjesama u figurativnom i doslovnom smislu, odista jest nešto smisleno. Opetovano preslušavanje vodi ka zaključku da imamo posla s vrlo solidnim djelom ispunjenog karakterističnim Stones zvukom i – unatoč objašnjenim posebnim okolnostima – ne bi išli puno dalje u pohvalama.

I kad u gotovo u svakom osvrtu u novinama s obje strane Atlantika, glazbenim i neglazbenim vidite da se kao mantra ponavlja rečenica kako je „Hackney Diamonds“ najbolji album Rolling Stonesa još tamo od kraja 70-ih godina, to je prilično zavaravajuća tvrdnja, čak i ako je istinita. Više govori o tome koliko su dugo i dosljedno Stonesi poslije zadnjeg neupitnog remek-djela u karijeri „Some Girls“ iz 1978. rasprodavali status „najvećeg rock benda na svijetu“, negoli o genijalnosti 12 novih pjesama.

Na „Hackney Diamonds“ samo nema gotovo nijedne očito ili izrazito slabe pjesme, što je – mora se priznati – neko postignuće samo po sebi. Jagger, Richards i Wood s gostima i svestranim „trendovskim“ producentom Andrewom Wattom (Justin Bieber, Post Malone, Miley Cyrus, ali i Iggy Pop, Ozzy Osbourne, Pearl Jam), konzistentni su u solidnosti, ali s druge strane, zapravo nema ni jednog „vau“ trenutka, teško je na albumu pronaći nešto za dugo pamćenje, svejedno mislimo li tu na kreativnost koja pomiče prije postavljene granice ili jednostavno na neki veliki hit. Uz jednu iznimku o kojoj ćemo malo kasnije.

Po ovom posljednjem, tucet novih pjesama djelomično je inferioran (čak) i u usporedbi s posljednjim solo pokušajem Micka Jaggera, zaboravljenim „Goddess In The Doorway“ koji je te 2001. godine podijelio kritičare i podsjetilo Jaggera da kod publike ime Rolling Stonesa ima daleko veću težinu od imena njihovog pjevača, jer je doživio prodajni fijasko. Album je bio šaren, moderno-retro neujednačen, ali imao je svojih trenutaka koji bi, da su slučajno uvršteni na ovaj novi album Stonesa, stršili po radiofoničnosti. Uzmimo za primjer samo najavni singl novih Stonesa „Angry“, na neki način programiran da bude hit jednostavnim i efektnim gitarskim rifom, pamtljivim refrenom i energijom za koju teško možete zamisliti da je mogu isijavati osamdesetgodišnjaci. Pa ipak, u svim spomenutim parametrima „God Gave Me Everything“ glavni singl s tog nesretnog Jaggerovog solo albuma razvaljuje „Angry“ kao beba zvečku. I nije jedina. OK, možda nije baš pravedna usporedba, jer se Jagger tada oslonio na hitmejkera na vrhuncu karijere Lennyja Kravitza, ali svaku od tih pjesama je lako zamisliti u katalogu Stonesa.

Uostalom, iako je cijeli „Hackney Diamonds“ nepogrešivo „stonesovski“ i drugačije ni ne može biti dok ima Jaggerovog glasa (i ovdje nevjerojatno vitalnog) i Richardsovog unikatnog sviranja gitare, ima tu zanimljivih odmaka od davno utvrđenih manirizama.

Najžešća stvar na albumu „Bite My Head Off“ po glam rock „arhitekturi“, miješanju gitarskih ritmova i brass sekcije, kao da je ispala s nekog izgubljenog albuma T-Rexa. Fuzirana bas dionica i solo još jednog starca koji se ne predaje, Paula McCartneya skladno se uklapa u tu priču.

U laganici „Dreamy Skies“ lebdi country osjećaj prekrasnog im davnog hita „Far Away Eyes“, ali još više duh Boba Dylana.

Nekako najmoderniji su u funky-diskoidnoj „Mess It Up“ i ta se pjesma doimlje nepotrebnom, kao uljez u cijelom konceptu.

„Tell me straight/I need an answer, how long can this last?/Just tell me straight, don’t make me wait/Is my future all in the past?“ Po staroj tradiciji Keith Richards i na ovom djelu pjeva jednu stvar. S glasom koji bojom podsjeća na onu melankoličnu Colina Haya iz Man At Work, Richards je odgovoran za jedini istinski sjetni dio ovog, poletnog i uglavnom feel-good albuma.  Ne samo po načinu pjevanja, već i stihovima u kojem se otvara više nego Jagger. Iako se mogu protumačiti na razne načine, nekako vuku na neminovnost kraja.

Stonesi su za ovaj album angažirali niz zvučnih gostiju, od starog člana Billa Wymana preko Eltona Johna do Paula McCartneya, ali njihov je doprinos slabo primjetljiv. Kao što je gotovo neprimjetna činjenica da po prvi put od 1962. bubnjeve za bend svira netko osim Charlie Wattsa koji je umro prije dvije godine. On je sam odabrao svog nasljednika, iskusnog američkog session glazbenika Stevea Jordana koji je posao na ovom albumu odradio vrhunski, novi Stonesi zvuče s Jordanom fluidno i više groovie.

Bilo je i primjetnih gostiju, zapravo za njih se vežu vrhunci ovog djela, konkretno neupitni klimaks „Sweet Sound Of Heaven“, jedina istinski grandiozna pjesma na albumu.

U njoj su zasjali snažno Lady Gaga i Stevie Wonder, svaki na svoj način. „Sweet Sound Of Heaven“ bio bi fini lagani soul, no Lady Gaga oplemenila ga je gospel atmosferom frapantno srčanom izvedbom kakve se ne bi posramila ni Aretha Franklin. Iz sekunde u sekundu skoro sedam i pol minuta dramatika pjesme se elektrizira poput teškog tamnog neba dok ne zabljesne munja i prolomi se grom. I onda oko pete minute sve utihne, Lady Gaga pjevuši ispod glasa, Jagger poziva majstora Stevia Wondera da „zaštrika“ na klaviru… i tenzija se opet diže do nove oluje. Ako postoje sekunde ili minute na zadnjem albumu Stonesa gdje bi se i prosječni ljubitelj rock glazbe mogao naježiti, onda je „Sweet Sound Of Heaven“ to mjesto.

Legenda ili vjerovanje kaže da labud najljepše zapjeva na kraju, pred smrt. Uz svo poštovanje prema liku i djelu rock velikana i želju da požive još dugo, „Hackney Diamonds“ je daleko od njihovih najljepših „pjevanja“, ali dostojan oproštaj na kojem Rolling Stones zvuče kao Rolling Stones. To bi trebalo biti sasvim dovoljno za vojsku obožavatelja.