U modernoj rock glazbi, kao i u svakoj formi umjetnosti, artistička genijalnost je dovoljna da se postane velik i omiljen, nije potrebna nikakva posebna inicijalna priča, ali ako je ima – sjetimo se samo enigmatske storije u doba fame oko The White Stripes o tome jesu li Jack i Meg White brat i sestra, muž i žena ili jedno i drugo – to svakend ako ne odmaže. Kad je objektivno nema, kao u slučaju protagonista ove priče, svaki potencijalni kuriozum može biti točka preokreta, hoće li bend biti primijećen ili uopće izroniti iz mraka opskurnosti.

The Loft, zaboravljeni bend iz 80-ih, su po tom pitanju propisno oboružani zanimljivim pozadinskim pričama. Slučaj će htjeti da nalete na Alana McGeeja koji se upravo spremao osnovati diskografsku kuću Creation koja će postati glavni generator shoeagaze i kasnije brit-pop scene, s Oasis na svom rosteru prije svega, ali i prava kulturna institucija podržavajući niz unikatno vrijednih i važnih bendova poput Ride, Primal Scream, Teenage Fanclub, The Boo Radleys, The House Of Love…The Loft su u toj priči došli prvi, pa su bili prvi Creation Records bend na TV-u, prvi koji su dohvatili broj jedan liste indie singlova, prvi Creation bend koji je pozvan da uživo nastupi na državnom radiju u okviru znamenite dugovječne serije BBC sessiona…Smiješila im se lijepa budućnost, no nisu je dočekali zajedno. Poslije samo dva uspješna singla, raspali su se spektakularno uživo, posvađavši se usred pjesme na koncertu u Hammersmith Palaceu pred tri tisuće ljudi. Otišao je svatko na svoju stranu, ali nisu spalili mostove među sobom, kroz desetljeća skupili bi se tu i tamo za posebne prilike.

Sve je napokon sjelo na svoje mjesto i 45 godina od prvog okupljanja The Loft su u originalnom sastavu napokon stigli do (iznenađujuće solidnog) debi albuma, što je valjda samo po sebi za neku knjigu rekorda. Očekivano, kao da je vrijeme stalo u sredini 80-ih, možemo zamisliti da je „Everything Changes Everything Stays The Same“ svojim gitarskim, napola pop, napola psihodeličnim zvukom neka vrsta proto brit-pop albuma, nešto čime su kasniji prvaci žanra poput Oasis, Pulpa ili Supergrassa mogli inspirirati svoj zvuk.

The Loft su se možda našli u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali slušajući danas njihove rane stvari, da su bili predestinirani za nešto veliko kao njihovi slavni i manje slavni nasljednici na Creationu, i nisu. Očekivati 40 godina kasnije od istih ljudi da naprave nešto izvanvremensko bila bi poprilična iluzija. The Loft su na svom debiju, sa skoro pola stoljeća počeka, iznenađujuće solidan bend s osjećajem za dobru gitarsku pop melodiju. Epitet „solidan“ u glazbi može zvučati poput pokude ili čak psovke, ali šta je tu je.  „Everything Changes Everything Stays The Same“ čije ime je ujedno na neki način i njegov program, je svojevrsno finiširanje starog nedovršenog posla s hrpom zgodnih pozadinskih anegdota, ali ako ovdje i nemamo posla s nečim za dugo pamćenje, bilo bi nepošteno ustvrditi da su The Loft samo sjena starih sebe. Ima tu glazbenog šarma, ima upečatljivih i pamtljivih melodija. Istaknuli bi nadahnutu „Storytime“, onako na pola puta između satenskih melodija Crowded House i gitarske melankolije lakših pjesama podcijenjenih njujorških power-pop prvaka Fountains Of Wayne. A iza nje, finu, poput Praxitena umirujuću „Greensward Day“ koja po tempu i „vibri“ neodoljivo podsjeća na profinjenu krhkost pjesama sjajnih, a zaboravljenih Shack, odnosno kasnije solo izlete frontmena Michaela Heada.

S puno kilometara u nogama, s naslaganim razočarenjima, propuštenim životnim prilikama i svijesti da je moglo biti i gore, ovi veterani-debitanti zvuče opušteno i pomireno sa svijetom.  U takvom raspoloženju, kao što sugerira uvodna „Feel Good Now“, „dosadno mi je, dosadno, dok zurim u zid/Ja sam gladna duha i želim još/Izgubljen sam, mislim da sam izgubljen/Ali dobar sam u pretvaranju da nisam…“ uz prigušenu atmosferu toplog gitarskog popa, melankolija, ali i neka vrsta stoicizma se gotovo podrazumijeva. Debi za ugodno starenje.