To što su rodonačelnici modernog noise popa i izravni inicijatori vala shoegaze glazbe na (primarno) britanskoj sceni krajem 80-ih sa svojim silno utjecajnim debi albumom „Psychocandy“ pred hrvatsku publiku došli s jedno 30-40 godina zakašnjenja i nije nužno trebala biti loša vijest.

Naime, kroz godine postojanja njihovo koncertno djelovanje kaskalo je za njihovim visokim studijskim dometima, dok su im zbog inovativnog taljenja božanskih melodija sa gitarskom škripom i bukom u novu leguru, kritičari znali tepati da su najintrigantnija pojava u snimanju glazbe još tamo od „zida zvuka“ Phila Spectora, izazivali su bijes fanova jer su nakon 20-ak minuta znali nestati s pozornice.

Kasnije se razvio i težak odnos između jezgre benda, braće Reid, pa su koncerti znali biti nabijeni lošom energijom i otvorenim bratskim sukobima.

Sad su pomireni sa sobom i sa svijetom, na kontu imaju friški ovogodišnji albumom „Glasgow Eyes“ koji hladno konkurira svemu što su dosad vrijedno snimili u karijeri, izgledalo je kao da je idealno vrijeme za upoznati ih uživo. Ali…

Postoje frontmeni i glazbenici uz njih koji uživaju biti na pozornici, koji su rođeni zabavljači, i oni koji stoički podnose eksponiranje pred publikom.

Jima Reida bi svakako stavili u red ovih potonjih, iako bi se njegova poza sinoć na pozornici zagrebačke Tvornice mogla nazvati i ekstrovertiranom u odnosu na dane kad je iz straha i treme pjevao leđima okrenut publici.

Kako god, veliki i važni škotski bend nikad nije pratio glas koncertne atrakcije. Tu su reputaciju “opravdali” i na jučerašnjem nastupu u lijepo ispunjenoj Tvornici.

Kad smo već kod tog dragocjenog zagrebačkog klupskog prostora, kao da i on ima svoje mušice

. Sinoć se činilo kao da je ventilacija otkazala poslušnost, potkraj koncerta bilo je vruće i vlažno kao u turskoj kupelji, a ni ono što je izlazilo iz razglasa nije bilo na razini standarda na koji smo u Tvornici navikli.

To što je zvuk bio naporan za predgrupe The Black Room (čiji briljantni nastup na INmusicu od prije dvije godine još odzvanja u glavi), i nije neko čudo, uvijek postoji ona priča da se predgrupa malo „zadenfa“ i zakine u glasnoći  kako bi zvijezde večeri zasjale u punom sjaju.

Zdušni trud riječkog benda nekako se teško pretvarao u soničnu energiju, no nije se puno toga promijenilo ni kad su kultni Škoti izašli na pozornicu.

Kao da su za koncerta promijenili više ton majstora, zvuk je varirao od začudno lošeg na početku kad se ionako krhki vokal Jima Reida izgubio u muljavoj zvučnoj slici, do nešto ugođenijeg, sve je postajalo razgovjetnije kako se koncert odmicao.

Tek na samom kraju, usudili bi se reći na samoj zaključnoj pjesmi koncerta „Reverence“, The Jesus And Mary Chain su bili odvrnuti do daske; kakofonični, nabrijani zvuk bio je dovoljno glasan da prodre ispod kože i izazove povišene emocije.

Nije puno pomoglo ni to da – u skladu s na početku napisanim – nismo ni u jednom trenutku vidjeli lica protagonista, statična braća i gotovo jednako statična četiri prateća glazbenika bila su ispred jarkog light-showa, vidjeli smo samo sjene i prepoznatljivu „mikrofonku“ gitarista Williama Reida.

Doduše, mogao je po obrisima to biti i King Buzzo iz Melvinsa, nitko ne bi primijetio neku razliku.

Uz neobično slabo ugođen sound na početku se bilo teško povezati sa sjenama na pozornici koje svoju vlastitu glazbenu prošlost rekreiraju neuvjerljivije negoli je se sjećamo s Jugotonovih LP-a koji je revno izdavao JAMC albume za njihovih diskografskih vrhunaca 80-ih godina.

Tako su neka opća mjesta njihove diskografije sinoć uživo poput „Far Gone And Out“ ili „Blues From a Gun“ zvučala fest drugačije nego na albumima, ali ne i nužno bolje…

Kroz koncert zvuk se, kao što smo konstatirali, popravljao, a tako i atmosfera u publici.

Zanimljivo, točka preokreta od prosječnog koncerta ka nečem uzbudljivijem nije se desila za izvođnje nekog starog hita, već dok je bend prašio „Venal Joy“, svježu sjajnu stvar s novog albuma prošaranu elektronikom u Primal Scream stilu.

U tišem dijelu bez vokala s fuziranim basom u prvom planu prvi put smo čuli sponatni huk iz publike iako je većina prisutnih, uglavnom starijih duša, vjerojatno stvar čula prvi put.

I  naredna, „Pure Poor“, teška laganica s novog albuma nekako je na dobar način podigla tenziju. Nakon 45 minuta koncerta stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto, kao da se glazba prestala odbijati od publike i počela je prožimati.

U toj simbiozi, s bolje ugođenim zvukom The Jesus And Mary Chain su  napokon poprimati obrise benda za koji se može reći da zvuči vrlo solidno, ako već ne i moćno.

Tvornica se zanjihala, počela pjevati zborno na „Some Candy Talking“, lagana gradacija od tihog šaputanja Jima Reida do buke u klimaksu pjesme dodala je još nešto energije u usijanu dvoranu.

Red novih stvari među kojima je i „Girl 71“ koju je Reid otpjevao u duetu, zaljubljeno gledajući u mlađahnu izabranicu Rachel Conte, red prokušanih hitova poput „Darklands“ pokazali su da unatoč hendikepima JAMC još imaju što za reći uživo.

I kao što je već spomenuto, pripremajući na bisu teren s ranim hitovima „Taste Of Cindy“ i „Just Like Honey“, koncert je završio skoro ekstatično s glasnom, „prljavijom“  verzijom mračno-plesne „Reverence“.

Kao da je Tvornicu s odgodom uhvatio statični kolektivni trans. Možda od glazbe, možda od gadne vrućine, a nekima moguće i od koje pive previše.

Ili od svega pomalo. Nebitno. Prvi susret hrvatske publike i The Jesus And Mary Chain imao je padova i uspona, sve zbijeno u jedno sat i pol vremena, ali valjalo je biti tamo, svjedočiti i pokloniti se jednom važnom bendu.