Tamo negdje početkom milenija brit-pop je sasvim izgubio dah, jedni za drugim padali su prvoborci, prvo Verve, pa Suede, Pulp i Blur, što od zamora materijala, što zbog činjenice da više nisu znali ili nisu htjeli nuditi hitiće koji su sredinom 90-ih žarili i palili top listama, radio programima i glavama tinejdžera i vječitih adolescenata.

Novog vala istorodnih bendova baš i nije bilo, no to engleski tisak nije spriječilo da proglase još jedan revival gitarskih bendova kojeg je sad predvodio Coldplay kao komercijalno najpotentniji. U istu ladicu nekakve nove post brit-pop scene gurani su Starsailor i Doves i Libertines, pa i junaci naše priče The Coral. Jedni s drugima nisu imali puno veze, a posebno ne The Coral.

Momci iz obalnog gradića blizu Liverpoola ne samo da su imali malo dodirnih točaka s recentnom scenom, zapravo su u glazbenom smislu slabo korespondirali s današnjim vremenom uopće.

Njihov sjajni eponimni debitantski album kao da je držan u vremenskoj kapsuli od 1968. i pušten van 2002., koliko po atmosferi, produkciji, stilu i gardu zvuči kao parnjak (tek kasnije priznatim) remek-djelima The Kinksa („The Kinks Are The Village Green Preservation Society“) i The Zombies („Oddessey And Oracles“), iz prvospomenute godine. The Coral taj zvuk nisu pogodili fanatičnim kopiranjem obrazaca, već su se poslužili neortodoksnim metodama i širokom lepezom utjecaja i u studiji podveli pod prepoznatljivi zvuk gitarske pop psihodelije 60-ih. Recimo, kao kombinacija klasičnog, geografski im bliskog Merseybeata i američkog doo-wapa „Dreaming Of You“ im je ispao najveći hit uopće, sasvim drugačiji od bilo čega što je te 2002. od moderne britanske glazbe sviralo na radiju.

O njihovoj širini i inteligenciji da se „igraju“ najrazličitijim utjecajima sugerira činjenica da je za „I Remember When“ progresija akorda preuzeta iz pjesme “What’s the Difference” repera Dr. Drea, a da u klimaksu te pjesme The Coral uspiju ugurati čak i elemente kazačoka.

Uglavnom, prije 20 godina The Coral su bili hvaljeni i slavljeni, voljela ih je i publika i kritika, nije se mnogo promijenilo ni godinu kasnije kad je drugi album „Magic And Medicine“ zasjeo na vrh britanske top liste. I kako to zna biti, kad ponestane hitova, ponestane i publike, posebno kad bend kao da namjerno traži puškom vlastitu nogu.

The Coral su se iz nekog razloga namjerili napraviti konceptualni album o – ni manje ni više – tenisaču Borisu Beckeru i glazbeno odvrnuti psihodeliju na još malo jače. I onda se vratiti snimanju „normalnih“ albuma.

Ali momentum prođe, bend nestane s radara bez obzira koliko dobre albume isporučivao. Ako izuzmemo ovaj na brzinu sklepani konceptualni album, The Coral doslovno nisu snimili loše djelo u karijeri, a izbacivali su ih redovito i do ove godine snimili 11 albuma.

Dvanaesti je posebna priča, ne samo što je riječ o pouzdano najzrelijoj, već i najkvalitetnijoj kolekciji pjesama njihove sad već preko četvrt desetljeća duge karijere. Njihov je zvuk i dalje nepogrešivo retro, no zamjetan je zaokret koji bi slušatelju na slijepo bez predznanja o bendu zadao težak zadatak da ih geografski pozicionira.

„Sea Of Mirrors“ prepun je tonova i melodija koji The Coral sele preko Atlantika i više nego ikad determinira kao americana band. Pjesme su vrlo slojevite, kad čujete alt-country (kao u „Cycles Of The Season“), to je samo dio priče, paralelno ide drugi svijet gudačkih aranžmana s melodijama koncipiranim poput klasike, svaka je pjesma neobična simfonija s neočekivanim i na prvu teško uklopivim začinima.

Kao da The Decemeberists sreću Josepha Hydna. Klavirsku baladu „Faraway World“ lako možemo zamisliti da ju je napisao Jeff Tweedy iz Wilca s tim da solo na gitari svira George Harrison, a psihodelične pozadinske vokale pjevaju The Mamas & The Papas. „Wild Bird“ ima najveći hit potencijal svojom jednostavnom konstrukcijom country koračnice, filmskom atmosferom nad kojom lebdi duh Johnnyja Casha i posebno Ennia Morriconea.

Slične je atmosfere i naredna „North Wind“ koja će nas podsjetiti na ono što su znali raditi Calexico.

Točno na sredini djela od 13 stvari (uključujući i tri instrumentalna intermezza), The Coral u bešavnom glazbenom zaokretu ostavljaju americanu iza sebe, naslovna „Sea Of Mirrors“ više ne zvuči kao glazbena kulisa prizora američke pustinje gdje vjetar valja tumbalj i čegrtuše zveckaju svojim repovima.

Vraćaju se doma, u njihov Merseyside, i u nadahnutoj igri pikanja po akustičnoj gitari, zvuka violina i klavičembala kao da žele podsjetiti da su im i The Beatles inspiracija, njihova lucidnost i razigranost svih onih neobičnih pjesama na „bijelom albumu“.

I ne samo oni, doslovno i figurativno finale, zaključna „Oceans Apart“ je sanjivi mix folk glazbe (zbog prekrasno ugođenog višeglasja podsjeća na vrhunce jednih Midlake), glazbene psihodelije iz nekih davnih vremena i minuciozno strukturiranih gudačkih pasaža kakvih se ne bi posramio ni mag baroknog popa Scott Walker.

Ne smeta što “odjavnu špicu” u njoj čita trenutno jedna od najvećih “faca” glumačkog svijeta – Cillian “Oppenheimer – Tommy Shelby” Murphy. Dapače, sjajna dramaturgija za završetak jednog dramatičnog albuma.

Ako ste, poput potpisnika ovih redova, The Coral pod tepih sjećanja gurnuli tamo negdje poslije drugog albuma, shvatit ćete da ovdje imate posla – izuzev dosljednog držanja za glazbene skute 60-ih godina – s bitno drugačijim bendom. Sjajni vokalist James Skelly više ne podiže glas.

Nije mu ogrubio, samo je nekako „otoplio“ i sjajan je katalizator za prenošenje njihove glazbene melankolije. Na „Sea Of Mirrors“ bend gotovo nigdje ne igra na mišiće, ta su vremena očito odavno prošla, ali to ne znači da ovdje nema energije i bilo bi prepojednostavljeno reći da je ovaj bend sazrio u svakom smislu te riječi. Iz svake pjesme izvire plemenita snaga, ovo nisu tek lagane pjesme, ovo je demonstracija glazbene grandioznosti.