Trideset i dvije godine nakon debija (»Leisure«, 1991.) i osam nakon prethodno objavljenog albuma (»The Magic Whip«, 2015.) britpop prvaci Blur objavili su deveti studijski album za koji vođa grupe Damon Albarn kaže da je to album stvoren nakon velikog šoka vezanog uz zbivanja koja posljednjih godina pogađaju čovječanstvo (pandemija, rat u Ukrajini, klimatske promjene…), pa stoga predstavlja njihov osvrt i komentar na to gdje se oni kao osobe, ali i čovječanstvo, nalaze sada.

Svih deset pjesama novog albuma grupe Blur Albarn je napisao tijekom 2022. i turneje s njegovim electro hip-hop rap bendom Gorillaz. No straha od utjecaja te vrste glazbe na britrock i britpop pionire ne treba biti.

»The Ballad of Darren« ponajprije je čisti pop rock album čiji je naziv vezan uz Darrena »Smoggyja« Evansa, dugogodišnjeg zaštitara grupe, a laskave ocjene kritike (na Metacritic stranici dobio je visokih 84 od 100 mogućih bodova) uz britpop spominju i pojmove kao što su lounge pop ili alt pop sedamdesetih, dok se kao uzori spominju Lou Reed, John Cale, David Bowie, odnosno album »A Moon Shaped Pool« grupe Radiohead, kao i album Blura »Think Tank« objavljen 2003.

Pozitivne ocjene

Pozitivne ocjene kritike slijedi i publika pa je album došao do broja jedan u Engleskoj, Belgiji, Irskoj, Škotskoj i Švicarskoj, a u SAD-u do broja osam i time postao njihov prvi Top 10 album na najvećem svjetskom tržištu.

Već prvo preslušavanje jasno svjedoči o tome kako je »The Ballad of Darren« više ozbiljan pop no čvrsti i žestoki britpop iz devedesetih godina prošlog stoljeća, a to smirenje svakako je rezultat protoka vremena (Albarnu je već 55) i stečene zrelosti, ali i tematskih okvira pjesama koje govore o vlastitim porazima i gubicima, ali i porazima i gubicima suvremenog svijeta, krizama ljudskosti i empatije koje, dojam je, više no ikada prijete čovječanstvu.

Spojivši tako vlastita iskustva (ljubavni porazi, gubici dragih ljudi…) s kaotičnom slikom suvremenog svijeta Albarn je stvorio vjerojatno najintimniji svoj i album grupe Blur pri čemu su za uspjeh svakako zaslužni i ostali članovi grupe – Graham Coxon (gitarist, prateći vokal), Alex James (basist) i Dave Rowntree (bubnjar).

Foto: Facebook

Užasna stvarnost

Onaj stari žešći zvuk britpopa devedesetih nostalgičari će ponajviše prepoznati u, na Bowiejev album »Scary Monsters« oslonjene, »St. Charles Square« i »Goodbye Albert«.

Prvu nosi ritam i gitara a la Mick Ronson, a i tekst je okrenut horor-ozračju i potmuloj prijetnji koja je kod Bowieja bila vezana uz apokaliptičnu budućnost, a kod Albarna su stihovi odraz stvarnosti koja je baš takva – užasna. »Goodbye Albert« pravi je bowiejevski dream rock s elementima ugodne psihodelije, a svijetu nježnosti i rock šansone Blur i društvo okreću se u »The Everglades (For Leonard)« posvećenoj Leonardu Cohenu.

U toj pjesmi koja završava pratnjom orkestra i psihodeličnim electro završetkom iskazuje se nezadovoljstvo suvremenim svijetom što je pak i tema nekih drugih pjesama pa tako »Russian Strings« dodiruje mračna zbivanja na Istoku, a »Avalon« nam govori kako je »mrak pred vratima«, ratni zrakoplovi lete iznad Avalona, mističnog keltskog otoka i svetišta. Ima li smisla graditi svetišta kad ih nitko ne poštuje, pita se Albarn u ovoj psihodeličnoj prog rock baladi.

Postojanje ima smisla

Većina pjesama obrađuje ljubavne raskide koji donose patnju, bol i psihičke krize. Takva je uvodna »The Ballad«, melodramatična i pomalo grandiozna ljubavno-gubitnička balada koja kao i sjajna »Barbaric« ipak nije stopostotni pesimizam jer ostavlja mogućnost oporavka i nastavka života, bez obzira na to koliko proživljeno iskustvo bilo bolno i barbarsko jer su i on i ona izgubili osjećaje za koje su mislili da ih nikada neće izgubiti.

Sjajna »The Narcissist«, pravi britpop a la Oasis, ponajviše je okrenuta sjećanju Albarna na drage ljude kojih više nema i zazivanju ljubavi kao najbitnije emocije u životu svakog čovjeka.

Završna »The Heights« svojevrsna je slika karijere grupe The Blur napisana i otpjevana nepretenciozno pa će biti draga i onima koji nisu veliki fanovi ovog londonskog sastava.

Sve u svemu, Blur su – iako im to nije bilo potrebno jer baš svaki član grupe već niz godina realizira uspješne vlastite projekte – napravili vrlo dobar album koji potvrđuje kako njihovo postojanje definitivno i dalje ima smisla.

Nizom dobrih balada srednje brzog tempa, sjajnim hommageom Bowieju i trunčicama nostalgije za devedesetima, ali i uspješnoj okrenutosti svijetu današnjice, Albarn i ekipa stvorili su album koji ide u red njihovih boljih ostvarenja.