U ladicu dream – iliti po naški sanjivog – popa stane svašta, i Cocteau Twins kao jedni od pionira podžanra, pa i mnogo alternativniji, gitarskiji i bučniji The Jesus And Mary Chain i My Bloody Valentine, nježni indie rock Mazzy Star i The Sundays, retro elektronika Francuza Air i psihodelija islandskih Sigur Ros…, između ostalog.

No, kad bi se potpisnika ovih redaka pitalo, najbliži doslovnoj definiciji  podžanra koji je je ujedno i njegov „program“, onda su to definitivno Still Corners. Ako je nešto nepogrešivo i precizno sanjivo u bukvalnom smislu riječi i pop u jednako doslovnom tumačenju, onda je to glazba ovog dua. Amerikanac Greg Hughes i Engleskinja Tessa Murray koji su slučajni susret na željezničkoj stanici u Londonu pretvorili u respektabilnu karijeru i još respektabilniju diskografiju, kao da od 2011. kad su izdali prvi album s velikim hitom „The Trip“, sviraju jednu te istu stvar, ali paradoks je u tome da iz albuma u album to čine na neodoljiv način.

Novo djelo, šesto po redu, nije nikakva iznimka, opet im je uspjelo, deset novih pjesama kao da smo već čuli, ali ne smeta uopće, predati im se je lako, magično uvjerljivo razoružavaju slušatelja.  U glazbenoj kulisi bez zrnke pomodarstva, Still Corners se čvrsto drže svojih temelja, zvuče sjetno sinematski s mrvom mistike, kao beskrajni soundtrack za „Twin Peaks“ uz specifičan gitarski zvuk koji će podsjetiti na maga filmske glazbe Morriconea. Mali pomak je zamjetan tek u vibrantnijim bas linijama i slobodnijoj uporabi analognih sintesajzera, posebno u uvodnoj „Today Is The Day“ i indie pop biseru „Faded Love“. One će nas na trenutke podsjetiti na atmosferu remek-djela spomenutog francuskog dua Air „Moon Safari“.

Fina, umirujuća, satenska vokalna ekspresija Tesse Murray oplemenjuje naizgled jednostavno strukturirane melodije. Sasvim prigodno, tekstovi pjesama su rezultat prepričavanja snova koje je ova profinjena pjevačica zapisivala u dnevnik. Greg Hughes je posebna priča, to što ista formula funkcionira uvjerljivo po šesti put prije svega je njegova zasluga, njegov izuzetno maštovit, spretni i glazbeno inteligentan sitni vez gitarskih tonova daju ono nešto unikatno svakoj pjesmi. Still Corners smo u relativno kratkom razdoblju mogli u Zagrebu vidjeti tri puta u uvjeriti se da Hughes i uživo suvereno barata svojim instrumentom i da je objektivno kriminalno podcijenjen gitarist. Potražite ga na bilo kojoj listi najboljih gitarista i koliko ona god duga bila, na njoj nećete naći njegovo ime.

Bez žanrovskih odstupanja, uz vjernost niskom tempu, sjajne aranžmane, ugodno melankoličnu atmosferu, ovo je bezgrešnih 37 minuta plemenite i izvanvremenske glazbe, istinske pop aristokracije.