Stara istina po kojoj jabuka ne pada daleko od stabla vrijedi i za rock glazbu u čijoj povijesti ima sasvim solidan broj primjera u kojima su nasljednici, ponajprije sinovi, nastavili koračati stopama očeva.

Najstariji takav primjer na svjetskoj rock sceni svakako su otac i sin Hank Williams koji su od pedesetih (otac) pa do sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća (sin) izgradili značajna imena na country (otac) te country rock, southern rock i blues sceni (sin).

Još su uvjerljiviji bili Steve i Justin Earl koji su heartland rock i country rock scenom drmali od osamdesetih godina prošlog stoljeća pa do, evo, ovih naših dana pri čemu je zaista šteta što je Justin Townes Earl tragično preminuo 2020. jer je bio na dobrom putu da možda čak i nadmaši oca koji slovi za jednog od ponajboljih američkih kantautora.

U ovaj »otac – sin klub rockera« svakako treba dodati i Johna te Juliana Lennona odnosno Boba i Jacoba Dylana koji je sa svojom grupom The Wallflowers od početka devedesetih do danas stvorio niz zaista jako dobrih albuma. Na domaćoj pak sceni nezaobilazna su imena Arsen i Matija Dedić čija je glazbena ostavština također impresivna i pokriva više od pola stoljeća.

No, to nije sve. Naime, samo u dosadašnjem dijelu ove 2023. zabilježili smo pojavu čak četiriju potpuno novih albuma koje su napravili sinovi slavnih roditelja! Definitivno – nije malo! Dapače, »djeca« su aktivnija no ikada ranije!

Pa bacimo malo pogled na to što su ove godine sinovi slavnih i poznatih rock trudbenika napravili, a kriterij nam je ne kronološka pojava pet albuma već starost i iskustvo njihovih izvođača.

Starog Nelsona sin

Po tome je na prvom mjestu Lukas Nelson, sin legendarnog devedesetogodišnjeg country mahera Willie Nelsona. Lukas Nelson još je 2008. u Kaliforniji osnovao grupu Promise of the Real s kojom je do sada objavio sedam studijskih albuma i četiri EP-ja, a od 2015. do 2019. bili su, uz sudjelovanje njegova brata Micaha, prateći sastav legendarnog Neila Younga s kojim su objavili dva studijska i dva live albuma.

Sredinom srpnja ove godine Lukas Nelson objavio je uz pratnju svog benda i osmi studijski album nazvan »Sticks and Stones« te privukao pažnju i svojih i očevih fanova. Naime, iako je prošle godine javno obznanio kako ostavlja alkohol i okreće se puno zdravijem načinu života, Lukas Nelson je cijeli svoj osmi studijski album posvetio zabavi i opijatima! No to ne znači da se vraća porocima. Riječ je o tome da je, kako je sam rekao, želio i uspio napraviti album koji je savršena setlista!

Drugim riječima cilj mu je bio stvoriti album koji će savršeno funkcionirati na koncertima. U velikoj je mjeri to i uspio te, naravno, podsjetio na otkačenu tradiciju cijele te obitelji sklone zabavama realiziranim uz veliku pomoć najrazličitijih supstanci.

Već uvodna »Sticks and Stones« usmjerava slušatelja ka country party ozračju, a još više to čini sjajna »Alcoholallejuah« koja je country soul gospel oda iscjeliteljskoj snazi dobrog pića realizirana kroz poprilično southern rock utjecaj. »Every Time I Drink« svakako je pokušaj da se povežu ljubav i alkohol pri čemu je ljubav, nesretna naravno, kriva za alkohol. Slična joj je i vrlo dobra »Icarus«, a sretna ljubavna »More Than Friends« također će na koncertima biti jako rado slušana.

Iako je na ranijim albumima Lukas Nelson više bio okrenut čvrstom rocku i southern rocku te bluesu, ovim se albumom vratio zvuku koji je sinonim za stvaralaštvo njegova oca.

Lukas i Willie Nelson

Mladi Hammond

Sasvim je druga priča Albert Hammond Jr., sin istoimenog oca, engleskog pjevača koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao niz velikih hitova kao što su »It Never Rains in Southern California«, »Free Electric Band«, »Down by the River«… te se preselio u SAD gdje je 1980. rođen mladi Albert kojeg kao dobrog gitaristu 1998. Julian Casablanca poziva u tada nepoznat bend The Strokes. S tom će grupom mladi Hammond napraviti niz sjajnih albuma, a usporedno će krenuti i u solo karijeru koja je ove godine upotpunjena novim, ovog puta čak dvostrukim, petim njegovim solo studijskim albumom nazvanim »Melodies on Hiatus«.

Hammond mlađi, jasno je to i iz njegova rada s The Strokes, dijete je novog doba i u njegovom radu nema puno poveznica sa sjajnim rock baladama koje su proslavile njegova oca.

Junior je žešći, agresivniji i brži, a spreman je kad god to treba koristiti i svu silu suvremenih elektronskih dodataka koji su, na svu sreću, ipak samo začin rock temelju koji postoji u većini pjesama ovog albuma.

Od čak 19 pjesama svakako treba izdvojiti »Old Man« koja je posveta ocu i podsjeća na davne sedamdesete. Odlična je brza, razigrana i puna The Strokes energije »Memo of Hate«, jako je dobra i »Darlin’« koja je na jedan način neki ljetni prozračni The Strokes oblik, a ljetne rasplesanosti i razigranosti okrenute su i popu bliže »Home Again« te »I Got You«.

Zanimljivost vezana uz ovaj album je to što je inspiraciju za stvaranje Hammond Jr. ovog puta našao u svom bratu blizancu koji je umro pri porodu prije 43 godine.

Albert Hammond Jr. i Albert Hammond

Bonovi geni

Treći sin svog oca koji je ove godine privukao pažnju samostalnim radom zove se Elijah Hewson i sin je Paula Hewsona, puno poznatijeg kao Bono Vox iz grupe U2. Mladi Hewson još je 2012. na St. Andrews Collegeu u Blackrocku, u Dublinu, osnovao rock grupu koja od 2015. koriste ime Inhaler, a njihov album prvijenac »It Won’t Always Be Like This« ne samo da je 2021. došao do broja jedan u Velikoj Britaniji već je i danas na Otoku najprodavanije vinilno izdanje ovog stoljeća!

Početkom ove godine Inhaler ekipa objavljuje i svoj drugi, također iznimno uspješan album pod nazivom »Cats & Bruises«. Album će sigurno s radošću poslušati i U2 fanovi, ne samo zbog rodbinskih veza pjevača dva benda već i stoga što glas Elijaha Hewsona zaista u velikoj mjeri podsjeća na glas njegovog oca.

Usporedbe s grupom super slavnog oca jasno pokazuju kako su Bono i društvo bili znatno agresivniji i više okrenuti rocku, dok su Inhaler u najboljoj varijanti tek indie rock, mada ih većina kritičara svrstava u indie i alter pop.

Kad je pak o tekstovima riječ i tu su U2 sa svojim religijskim i društveno kritičkim temama znatno ispred svojih nasljednika koje ponajviše zanimaju muke odrastanja i stvaranja vlastitog identiteta.

No, tu ne treba biti odveć strog jer »mladi Bono« i ekipa i nemaju razloga biti oštri i agresivni poput svojih roditelja, djelomično i zato što je njihovo odrastanje znatno ugodnije od onog koje su krajem sedamdesetih proživljavali Bono i prijatelji.

Dapače, Elijahu i ostalima treba čestitati na iskrenosti i činjenici da su krenuli od vlastitih iskustava emocionalnog tipa ne pozivajući se na neku revolucionarnost, koja bi im možda i donijela početni uspjeh kao svojervrsnim nasljednicima poetike grupe U2.

Jedina pjesma koja tematikom i kritičkim odnosom »vuče« na U2 je vrlo dobra »Dublin in Ecstasy« koja dojmljivo progovara narkomanskim iskustvima i opasnostima takvog načina života, a i po glazbenom je ozračju takva da se Inhalere može proglasiti U2 blizancima.

Gotovo sve ostale skladbe su manje-više ljubavne i pomalo refleksivne pri čemu zvukom odskače odlična »If You’re Gonna Break My Heart«, sjajna ljubavna balada s odličnim korištenjem utjecaja country i soul zvukovlja te odličnim stihom koji glasi »If you’re gonna break my heart, Smash it to pieces, ‘Cause I’m not gonna need it« (Ako ćeš mi slomiti srce, smrskaj ga u komadiće, jer mi ionako neće trebati) i potvrđuje kako bi od »baby Bona« mogao postati i zanimljiv stihoklepac.

Na svu sreću ove dvije zaista odlične pjesme nisu jedini dobri trenuci albuma. Uvodna »Just to Keep You Satisfied« pravi je radijski i YouTube hit, a slične su joj i elektronici i disco ritmu bliska »Love Will Get You There« o iscjeliteljskoj snazi ljubavi te rockerskija i još ritmičnija »These Are the Days«, kao i vrlo dobra »Perfect Storm« koja kreće nježno i sporo, a nastavlja se u znatno bržem ritmu.

Kod svih spomenutih, ali i kod niza drugih, slušatelju se uz U2 nameću i neka druga imena mahom britanskih rock bandova (Simple Minds, Stone Roses, 1975, Arctic Monkeys…), ali bi krajnje nepošteno bilo reći da je riječ o oponašanju. Inhaler su ipak dovoljno svoji i zanimljivi da se i nakon drugog albuma može govoriti o njihovom nedvojbenom potencijalu.

Elijah Hewson i Paul Hewson, puno poznatiji kao Bono Vox iz grupe U2

Dobar debi

I dok se Bonov sin već itekako potvrdio, sin punk pjevača grupe Green Day Billija Joea Armstronga, Jakob Armstrong, tek je na početku tog puta i to sa svojom grupom koja se zove Ultra Q i ove je godine objavila svoj debi album pod nazivom »My Guardian Angel«, a uvod u album bili su EP-ji »Get Along« (2019.) i »Cave in a Video Game« (2020.).

Ultra Q nisu punk bend, ali koriste elemente post punka, dodaju elemente shoegaze i dreamrock zvuka, ima tu i emo rocka te svakako indie i alter rock pristupa.

Album najprije nudi brze i vrlo radiofonijske pjesme (»Saturday«, »VR Sex«), »Rocket« je nešto umjerenija s podosta jako dobrih dream rock gitara, a slušljive su i »Klepto«, pomalo psihodelična »Wrip«, »So Very Emo«, »Teether« te završna »Dark Green« prepuna bogatih gitara davnih šezdesetih. Sve u svemu, debi Jakoba Armstronga je sasvim dobar.

Jakob Armstrong i Billi Joe Armstrong

Primjer s domaćeg terena

Na svu sreću tekst možemo zaključiti i pohvalnim primjerom s domaćeg terena. I to zahvaljujući Davoru Gopcu, alfi i omegi kultnog domaćeg rock sastava Psihomodo pop. Gobac stariji očigledno je uz svoju suprugu marljivo u duhu rocka odgajao svog sinčića Vilija, a nestašni Vilko to im sada vraća sviranjem u vlastitom sastavu Donkey Hot i odličnim debi albumom »Mama, care« iz čijeg je naslova uočljivo zanemarivanje oca – vlastitog.

Šalu na stranu, Donkey Hot je odličan mladi rock sastav koji na debi albumu munjevito ispaljuje šaržer od 11 rock metaka pa je dojam kako su, usporedimo li njihov debi s prvijencem Psihomodo popa, briljantnom »Godinom zmaja« (1988.), brži i žešći. Tata i ekipa voljeli su Reeda, Stonese, Ramonese, Bolana i T. Rexe, a sin i ekipa više su na strani žestica iz punk i postpunk doba.

Sve to uokvireno je pitkom melodioznošću pa je u slučaju glazbe oba sastava nemoguće ostati sjediti na stolici. Također, Vili Gobac od svog tateka nasljeđuje i duhovitost pa već u uvodnoj »Mama, care« slušamo duhovitu štoriju o mladiću koji još uvijek mamu žica lovu da bi potom u punk žestici »Ne volim čisto« slušali mangupsko priznanje »kak«, kad je o curama riječ, njemu »treba nekaj prljavo«.

»Teretana« je uspješno ironiziranje pomame za očeličavanjem tijela, duhovita je i »Ostanem sam« (»Jedna mala tu, druga mala tam, a ja ipak ostanem sam«), prava rock and roll brijačina s nizom dobrih gitarističkih zahvata, a završnica pripada briljantnom glam rock trenutku »Srce joj je ledeno« s odličnom pričom o mladiću koji da bi došao do željene djevojke najprije mora, u erotskom smislu, »proć’« njenu mamu!

Kad se tome doda i niz punk žestica o nesavršenosti i dosadi suvremenog života (»Jao, jao«, »Kaj da radim«, »Vlak«), onda je jasno da Davor Gobac može s ponosom pokazati na Vilija i reći – e, to je moj sin!

Vili Gobac

Kad sin inspirira oca

U priči o očevima i sinovima rock glazbe pravilo je da očevi inspiriraju sinove koji kreću njihovim putem. No ove smo godine imali i jedan, nazovimo ga, obrnuti redoslijed. Naime, glazbenik i producent Tucker Martin »natjerao« je svog 81-godišnjeg oca Lynga Martina na objavu debi albuma »Music Man«.

Stariji Martin godinama je pisao za brojne izvođače (Elvis Presley, Jerry Lee Lewis, Trisha Yearwood), ali solo album nikad nije objavio.

Onda ga je prije pet godina u studio natjerao njegov sin Tucker Martin te uz pomoć svojih prijatelja (Pete Buck, k.d. lang, Scott McCaughey…) napravio album koji je na objavljivanje čekao sve do ove godine da bi, nakon pojave izazvao salve oduševljenih pohvala tradicionalista glazbom koja kao da je izašla iz vremeplova sedamdesetih i šezdesetih.

Lyng Martin