Don McLean je imao jedan stvarno bezvremenski (American Pie), i jedan daleko manji (Vincent) hit na početku karijere tamo negdje u vrijeme kad su se Beatlesi raspadali. Snimio je poslije toga skoro dva tuceta albuma i hrpu pjesama, ali na koncertima koje i danas svira ne pada mu napamet ispustiti vrhunce svoje karijere, nauštrb svog ega i nekakvog školanja publike. Ne laže ni sebe ni druge, zna pošto dugih pet desetljeća publika vjerno dolazi na njegove koncerte. I McLean je zahvalan na tome, može samo žaliti što takvih stvari kao što je „American Pie“ u katalogu nema više. S druge strane, Billy Corgan, sinoćnji glavni protagonist priče na najvećem festivalu u Hrvata, u svom fahu i po indie rock standardima raspolaže u svom katalogu s dvadesetak hitova, nakrcanih uglavnom na prva tri albuma, svetom trojstvu Smashing Pumpkins kreativnosti; Gish – Siamese Dream – Mellon Collie and the Infinite Sadness, izdanih između sad već davnih 1991. i 1995. godine.

Kombinirano, ta tri albuma prodana su u danas nevjerojatnoj tiraži od 15-ak milijuna komada, pa nije ni čudo što prosječni indie rock pratitelj ili Smashing Pumpkins fan najbolje poznaje i uživa u pjesmama s tih djela. Otad prodaja, pa simultano i glazbeni utjecaj jednog od ključnih rock bendova generacije X rapidno pada. Posljednji dostupni podaci o prodaji koji se mogu naći se tiču albuma „Oceania“ iz 2012. sa stotinjak tisuća prodanih primjeraka u SAD-u što je bilo dovoljno da dođu do 4. mjesta Billboard liste. Posljednji album, trostruko „čudovište“ dužine od 138 minuta  „Atum: A Rock Opera in Three Acts“ dogurao je tek do 111. mjesta Billboarda, što će reći da danas, iako album (za one koji imaju vremena i živaca za savladavanje „rock opera“), uopće nije loš, recentni lik i djelo Billyja Corgana zanima tek rijetke. Zanima ih bolja prošlost.

Pa ipak, Corgan se jučer na Jarunu odlučio da ne odsvira baš ni jednu stvar s debija, remek-djela „Gish“, albuma bez kojeg ne prolazi ni jedna ozbiljna lista najboljih rock ostvarenja 90-ih. Ali zato je našao shodnim udaviti prisutnu gomilu s čak četiri pjesme sa zadnjeg spomenutog albuma koje nitko ne zna. Ako tome dodamo ničim izazvanu, bezveznu i bezrazložnu obradu „Zoo Station“ stadionskih mu idola U2, prvi put odsviranu u Engleskoj prije tri tjedna, i činjenicu da je koncert trajao 18 stvari, Corgan je u manifestiranju svog ega, da ne kažemo autističnosti, statistički potrošio više od četvrtine koncerta na “educiranje” prisutnih. Publika mu je zapravo vratila, rijetko smo na koncertu tako velikog benda vidjeli ravnodušniju publiku.

Možda bi to bilo u redu da nije riječ o festivalu s publikom „opće prakse“, da je samostalni koncert gdje su došli samo dedicirani obožavatelji benda kojima na uši idu opća mjesta Smashing Pumpkins diskografije, možda bi bilo u redu da ovdje bend svira po peti put, ali ovo je njihov debi pred hrvatskom publikom. Iako se može upotrijebiti i sintagma „bolje ikad nego nikad“, nema sumnje da se prvi susret dogodio tridesetak godina prekasno. Nije stvar u tome da je magija i energija benda posve iščezla, nije u pitanju ni Corganova genijalnost, on i dalje stvara glazbu vrijednu pažnje. Vremena su se promijenila i trendovi s njima, promijenila se publika, a promijenio se i on zajedno sa svojim bendom.

Potpisnik ovih redova piše ovo iz takvog rakursa jer je vidio Smashing Pumpkins u naponu snage, na jedinom njihovom koncertu na ovim prostorima u kasno ljeto 1993. godine u Ljubljani, na solo koncertu s tada još prilično nepoznatom predgrupom Verve. I danas se sjeća trnaca kroz tijelo kad je Corgan izašavši na pozornicu, svojim Stratocasterom zaparao zrak punih Križanki uvodnim rifom prekrasne „Rocket“ s tada neto izašlog albuma „Siamese Dream“ i držao publiku naelektriziranom slijedećih sat i pol. Radio je to s nepatvorenom žestinom i gotovo šamanski na rubu transa, dok je jučer onako statičan, ćelav i u neobičnom crnom fraku zgrbljen nad gitarom izgledao kao neki rock Nosferatu. 1993. ga još nije ovladala megalomanija, pretencioznost i bahatost koju nije suzbio do dana današnjeg kad mrtav hladan kaže da mu fali Kurt Cobain u životu jer više nema konkurencije na sceni. Bit će da ima nešto u tome da je bilo drugačije doživjeti bend na vrhuncu s 24 godine na plećima kad čovjeku neki albumi znaju biti sve na svijetu, a sigurno ima nešto u tome da Corgan onomad u Ljubljani zapravo nije imao izbora, morao je svirati gotovo sve genijalne stvari s prva dva bezgrešna albuma, jer je to tad bilo sve što je snimio. Kako god, Smashing Pumpkins više nisu isti bend.

Trideset godina kasnije, oni su se s velike pozornice INmusica prije svega djelovali kao biznis. Show biznis, da budemo precizniji. Corgan više ni ne komunicira s publikom, prilično generički, uz dodvoravajuće šablonske izjave, pomalo patetično poput indie rock verzije Dannyja Reya, dugogodišnjeg kičastog koncertnog najavljivača Jamesa Browna, taj je posao obavljao gitarist James Iha. Nešto o današnjem profilu benda govori i činjenica da su među deset tisuća prijavljenih na natječaju (!), nedavno za gitaristicu izabrali gitarističku zvijezdu s društvenih mreža koja osim gitarističkog umijeća još više plijeni pojavom, oblinama i velikim grudima. Još bolje, nekad ljuti indie rock bend sad ima i prateću pjevačicu s još većim grudima i svim ostalim atributima jedne pristojne Playboy zečice. Osim svoje rock karijere, Corgan je u međuvremenu postao i nekakav manager u kečerskim organizacijama, valjda je tamo naučio da forma zna biti važnija od sadržaja.

Da se vratimo na jarunsko blato, Smashing Pumkins su pred ne odveć zainteresiranom publikom uspijevali podići atmosferu sporadično, kad bi zasvirali nešto s općih mjesta svoje duge karijere, redom: „Today“, „Tonight, Tonight“, „Disarm“,  „Bullet With Butterfly Wings“, „1979“, „Cherub Rock“ i „Zero“. Ostatak vremena publika je mogla skočiti na wc, naručiti pivo, čavrljati ili kopati nos.

Corgan je uvijek imao problema sa suzbijanjem ega i megalomanije, sinoćnji koncert po tom pitanju nije iznimka.  Zvuk je bio solidan, izvedba pristojna, no ukupni dojam je sličan kao kod albuma Smashing Pumpkinsa ekstenzivne naravi poput 120 minuta dugog „Mellon Collie and the Infinite Sadness“, zadnjeg istinski „velikog“ im djela. Da je selekcija bila bolja, danas bi o njemu pričali kao o remek-djelu.

Ovako, Billy Corgan i društvo samo su se malo digli iznad prosječne zadnje večeri INmusica na Jarunu s brzo umarajućim psihodeličnim rockom gostiju iz Makedonije Lufthansa na najmanjem Hidden stageu, uživo prilično neintrigantnim post-punkom studijski inače prilično intrigantnih Engleza Squid na World stageu, i Röyksopp koje je prije Smashing Pumpkins velika pozornica jednostavno progutala; vizualno i auditivno ukazali su se kao Daft Punk za siromašne.