U ovotjednom intervjuu za NME Billy Corgan požalio se kako mu se već smučilo od prigovora da njegov bend ne zvuči moderno. Uzeo je to za ozbiljno i rekao sam sebi da će napraviti album s modernom glazbom pod svaku cijenu. Uvijek sklon pretjerivanju, za svaki slučaj isporučio je dva u jednom s obzirom da sadrži dva puta više pjesama od uobičajenog pop albuma. Je li moderan? Ako prijeći s gitarskog indie rocka s nešto prog rock pretenzija na synth pop znači biti moderan, onda da, „Cyr“ je moderan album.

Nakon što su Smashing Pumpkins početkom 90-ih s pravom privukli širu pažnju prvo s debijem „Gish“ a onda se katapultirali u sam vrh popularnosti alternativnih bendova s remek-djelom „Siamese Dream“, bend su uhvatili uobičajeni simptomi oholosti i prepotencije. U rock šabloni frontmena tiranina, problema s egom, drogom i teškoće nošenja sa slavom, Smashing Pumpkins brzo su prestali funkcionirati kao bend. Na „Mellon Collie And The Infinite Sadness“ stvari su još funkcionirale jer je Corgan pun samopouzdanja bio u kreativnom zamahu, a originalna publika iščekivala svaki novi korak, no korak je bio prevelik. Da je uvršteno 12 ili 14 pjesama umjesto 28 možda bi se i o ovom albumu govorilo kao „Siamese Dream“ 25 godina kasnije. Publika se nakon 1995. počela osipati, a osipao se i bend. Do 2000. u njemu je ostao još jedino Billy Corgan od originalne postave. I moglo bi se reći da je sljedećih jednim dijelom mozga stvarao novu muziku, a drugim tražio svoj stari bend. I bogme, našao ga je. Ako izuzmemo basisticu D’arcy Wretzky, ostala tri originalna člana su ponovno na broju.

U tom su sastavu snimili „Shiny and Oh So Bright, Vol. 1“ pred dvije godine na kojem ima sjajnih glazbenih bisera, ali za to kao da nitko nije mario. Kritika ga je hvalila, no originalna publika Smashing Pumpkins je ostarjela i zaboravila na njih, a nove publike nema. I to nije prvi put. Nezamijećeno je sam Corgan pod imenom benda zadnjih desetak godina nizao više nego solidne albume kao što je „Oceania“ iz 2012. s nekoliko potencijalnih hitova koji su ukazivali da još posjeduje magiju skladanja sjajnih melodija.

„Cyr“ je ista priča, samo žanrovski drugačija. Corgan i društvo su utišali gitare, naprijed gurnuli ritam i sintetske zvukove i isporučili goth pop album pun slušljivih, ponegdje nadahnutih, pa čak i toplih melodija uz uspješno izbjegavanje da ne ispadnu previše zašećereni. Kada bi morali uspoređivati, novi Smashing Pumpkins su negdje između Garbage i Corganovih mladenačkih idola New Order koje je počeo prilično doslovno oponašati, barem njihovu kasniju fazu 90-ih i dvijetisućitih. Ne treba to čuditi, u neko čudno vrijeme, čudnim slučajem početkom ovog milenija je nakratko i bio njihov član.

Uglavnom, Smashing Pumpkins na „Cyr“ albumu nisu avangarda, ne postavljaju nove standarde, iako je ovo po zvuku i stilu najudaljenija kolekcija pjesama od njihovog žanrovskog prosjeka čiji su rubovi prog rock i heavy metal na jednoj, a goth pop i akustična melankolija s druge strane. Ovo je njihovo najmekše pop djelo, što nije vrijednosni sud već gola činjenica. Uz to, vrlo ujednačeno, zanatski umješno skladano pop djelo. Nažalost, Corganu je ponovio grešku sa spomenutog „Mellon Collie…“ albuma ne zauzdavajući svoj ego. Netko bi mu morao prišapnuti da moderne ploče kakvu je pošto-poto htio snimiti, za početak ne traju 70 minuta i ne sadrže 20 pjesama.