Tamo negdje 1993. engleski utjecajni glazbeni tisak iz nekog je razloga pokopao vlastito dijete nazvano shoegaze samo par godina od njegova rođenja. Isti taj tisak na kraju 80-ih vidio je potencijal u bendovima koji su svoj zvuk temeljili na gomili gitarskih efekata pa su koristili i gomile gitarskih pedala i – sukladno tome – uglavnom na pozornici gledali tamo gdje pedale stoje. U pod dakle. Otud cijelom tom glazbenom valu pejarotivan naziv kojeg su – dakako – skovali engleski glazbeni novinari, iako bi primjereniji (i točniji) opis bio neo-psihodelija ili dream pop. U međuvremenu, s druge strane Atlantika valjao se grunge, a u domaćem glazbenom loncu ključalo nešto mnogo komercijalnije od čudaka koji bulje u vlastite cipele, što će ubrzo – opet iz pera britanskih novinara i opet pomalo pejorativno – dobiti ime brit-pop.

Debitantski shoegaze bendovi koji su u sezoni 1990/91., uglavnom opravdano, dizani u nebesa, s narednim su izdanjima dočekivani mlako, ignorirani, pa čak i ismijavani. Bez obzira što se objektivno, među tim albumima znalo kriti glazbeno biserje. Da budemo grubi – a u skladu s biblijskom izrekom –  engleski glazbeni novinari u tim su slučajevima ispali svinje i ne da su samo po kratkom postupku likvidirali jedan vrijedan glazbeni pravac nego i zapečatili karijere bendova koji su, uz fer medijsku podršku mogli za svoju i naredne generacije ostaviti još intrigantnih glazbenih djela. Tu sudbinu su na neki način izbjegli jedino My Bloody Valentine, kamen temeljac i svojevrsni svjetionik žanra. Slučajno. Njihov gotovo patološki perfekcionizam iskazan već na ključnom shoegaze albumu „Loveless“ (sniman je dvije godine u 19 različitih studija s čak 45 uključenih „tonaca“, inženjera zvuka). Kao takvi, MBV jednostavno nisu bili u stanju isporučiti novi album u razumno vrijeme, pa su sredinom 90-ih elegantno izbjegli medijsko povlačenje po blatu i naprasne raskide diskografskih ugovora, pa onda i suočavanje sa snagom vlastitog samopouzdanja. Trebalo im je ravno 22 godine da izdaju sljedeći album. I opet slučajno i sretno, baš u vrijeme kad je shoegaze zasluženo, rehabilitiran, pa su MBV bili i ostali neokaljani glazbeni genijalci.

Neki drugi iz shoegaze prvog vala nisu bili te sreće. Ride, Pale Saints, Swervedriver, Lush… – da spomenemo samo neke iz prve lige žanra – su nakon zasluženih panegirika za prve albume, pod kritičarskim izgovorima udaljavanja od žanra (Ride za njihovo jače vezanje uz ostavštinu Byrdsa na trećem albumu „Carnival Of Lights“), ili ponavljanje iste formule (Lush), medijski otpisani poput potrošene robe. Najgore su prošli junaci naše priče Slowdive. Band iz Readinga je 1990. zahvaljujući genijalnom prvom eponimnom EP-u kovan u zvijezde za svoju originalnost, u oduševljenju se pisalo da je riječ o bendu koji je u stanju napraviti da „Cocteau Twins zvuče kao Mudhoney“. Ljubav je potrajala kratko, već prvi album iz 1991. „Just For A Day“ je doživljen kao da su Slowdive idejno presušili. Onaj naredni, „Souvlaki“, razvijan numizmatički detaljno (i) uz pomoć počasnog kralja avangarde Briana Enoa, zapravo nije imao mane, ali je naletio u najgore vrijeme. Naime, par mjeseci nakon što su Suede sa svojim prvim albumom neslužbeno pokrenuli novi glazbeni val, pa je album Slowdivea postao svojevrsna kolateralna žrtva nadolazećeg brit-popa, nove omiljene igračke engleskog glazbenog tiska. Shoegaze je morao biti eutanaziran i zaboravljen. Koliko brutalno, svjedoči rečenica iz recenzije „Souvlaki“ albuma novinara (tada) utjecajnog Melody Makera da bi „se radije gušio u kadi punoj kaše, nego to slušao ponovno“.  Pa ipak, „Souvlaki“ je vrijeme nagradilo. Kroz desetljeća ovaj je sjajni album rehabilitiran, 30 godina kasnije postoji konsenzus glazbene kritike da je riječ o klasiku, jednom od vrhunaca shoegaze podžanra.

Svrha ovog neobično dugog uvoda u jednu recenziju je odavanje počasti jednom kriminalno podcijenjenom bendu s jedne strane i naglašavanje oduševljenja kako su Slowdive nakon svega i nakon tolikog vremena u stanju isporučiti relevantnu, nadahnutu i izvanvremensku glazbu. Njihov novi album, drugi nakon ponovnog okupljanja u istom sastavu u kojem su snimili „Souvlaki“ i peti sveukupno, nepogrešivo je shoegaze, ali u isto vrijeme i priličan odmak od originalnog recepta. Njihov zvuk i „arhitektura“ melodija sad su još sanjiviji, „sinematskiji“, ovo je neodoljivi dream-pop u najužem smislu riječi.

Slowdive su nakon „otpisa“ tiska i diskografskih kuća bili prisiljeni ugasiti se ili se prilagoditi. Odabrali su ovo drugo i učinili to prilično uspješno, autorsko/gitarsko/vokalni dvojac Rachell Goswell i Neil Halstead s bubnjarom Slowdivea Ianom McCutcheonom su kroz bend Mojave 3, s više pop zvuka zadržali dio stare i stvorili novu publiku u 15-ak godina postojanja dok se formula nije potrošila. Na „Everything Is Alive“ zadržali su neke od tih slatkih, uhu ugodnih, a nikad vulgarnih pop sastojaka. Inkorporirali i zvuk modularnih sintesajzera kojih se ne sjećamo s albuma prije dolaska u dugu hibernaciju.

Ostalo je nešto od „zida zvuka“ gitara iz originalnog shoegaze doba, a melodijski sastojci koje smo sreli kod drugih samo oplemenjuju današnju eklektičnost ovog zrelog, a i dalje tako svježeg benda. Tako će mistična uvodna „Shanty“ zazvučati kao sjajna kombinacija zvuka New Ordera i atmosfere s posljednjeg genijalnog albuma škotskih post-rockera Mogwai, a naredni instrumental „Prayer Remembered“ kao elegični „mračnjak“ dopadljivog ritma kakav The Cure nisu uspjeli snimiti tamo još od „Disintegration“ albuma, dok baršunasto mekani pop u komercijalno najpotentnijoj „Kisses“ priziva nešto aktualnije Still Corners. Zaokružimo reminiscencije na druge s „Andalucia Plays“, finu baladu obojanu Halsteadovim toplim glasom u stilu velikih The Jesus And Mary Chain, da približimo kojim tjesnacima vesla ovaj nezasluženo podcijenjeni i marginalizirani bend.

Na „Everything Is Alive“ Slowdive nisu odustali od eksperimenta i pomjeranja granica, ni slučajno, ali su istovremeno stvoriti pristupačnu, da ne kažemo zaraznu glazbu. Što je u jednu ruku paradoks. Ili sveti gral kojem se nada valjda svaki bend koji ikad uđe u studio?

I dok su prije nabrojani slični bendovi nesretne sudbe poput Ride prošli istu životnu krivulju kovanja u zvijezde, omalovažavanja, dugog odsustva i ponovnog okupljanja, baš nitko u drugom pokušaju s novim studijskim albumima nije došao ni blizu vlastitih kreativnih vrhunaca. A kamoli prestigao same sebe iz najboljih dana. Upravo smo to ovdje spremni tvrditi za Slowdive.