Istina, Sex Pistols su naciji u lice vikali, „bože čuvaj kraljicu i fašistički režim“, ali ako bi tražili bend koji je dosljednije i dublje s manje bijesa i više intelekta ocrtavao sivu britansku stvarnost, to su bili The Clash. Nastali u vrijeme dok je Britanija još bila u fazi rekonvalescencije od bolesti imperijalizma, dok su bombe IRA-e letjele u zrak i u Engleskoj i Sjevernoj Irskoj, nogometni huligani vladali ulicama, dok su državu potresale radničke pobune i štrajkovi i prije negoli su stvari eskalirale s dolaskom „željezne Lady“ Margharet Thatcher 1979. godine, Joe Strummer i društvo su kroz svoju angažiranu glazbu vršili preciznu vivisekciju bolesnog društvenog tkiva. I k tome bili zabavni, beskrajno popularni i utjecajni.

I moglo bi se reći da se u britanskoj modernoj glazbi, kvaliteta angažiranog rocka uvijek mjerila s njihovim visokim dosezima. Dobiti „titulu“ novih The Clash uvijek je bila velika stvar. Sjećamo se kad je NME početkom milenija za londonski Asian Dub Fundation pisao kao o The Clashu za 21. stoljeće. I bili su potpuno u pravu. Duboko politični, ali ne bijesni, već kroničari društvenog stanja iz pozicije manjine s dozom optimizma, ADGF su istovremeno bili vrlo zabavni u svom eklektičnom spajanju punk rock korijena s reggaeom, dancehallom i glazbom vlastitog pakistansko-indijskog naslijeđa. Poveznice s The Clash su višestruke, jedino što ADF ipak nisu govorili toliko univerzalnim jezikom, njihov svijet je bilo njihovo dvorište, ulica i susjedstvo, tako da su bili i ostali tipično britanska stvar.

Dvadeset godina kasnije isto bi se moglo reći i za Sleaford Mods, unikatni dvojac iz Nottinghama, svojevrsno glazbeno zrcalo Velike Britanije u – kako bi oni rekli – „austerity“ eri, dobu stezanja remena od velike krize 2008. godine obilježenom rastom poreza i rezanja javnih troškova što se obično prelomi preko leđa srednjih i nižih slojeva društva. Sleaford Mods su izrazito politički bend, njihove poruke su tek uvjetno univerzalne, oni u stihovima ne govore općenito o politici, oni poput novinskih komentatora slažu stihove o konkretnim ljudima i procesima. Kad se na svom, sad već 11. albumu igraju riječima u pjesmi „Shortcummings“, u dvoznačju ovo Cummings je zapravo prezime omraženog političara iz ureda Borisa Johnsona, koji ljudima izvan Britanije znači malo ili ništa. U tom smislu, njihov novi, dosad najkompletniji i najbolji album „Spare Ribs“ je tipična britanska stvar i Sleaford Mods na njemu zvuče kao glasnogovornici radničke klase na Otoku.

Frustrirani su situacijom,  svaka je pjesma svojevrsni ironični esej o neobičnom trenutku kad se – što zbog pandemije što zbog konzervativizma vladajućih torijevaca i Brexita – Velika Britanija pretvorila u tvrđavu ili u usamljeni izolirani otok, ovisi kako se gleda. Ne libe se biti i prosti, no to nekako ide ruku pod ruku s temama. Kao što bi rekao parnjak s ovih prostora Damir Avdić, „ja ne psujem, ja samo tako pričam“.

No u toj tipičnoj britanskoj priči ima glazbenih karakteristika na koje će se zalijepiti ljubitelji alternativne moderne glazbe, a da nemaju pojma o čemu to zapravo Jason Williamson na istočno-midlandskom akcentu „laje“ u vokalnom maniru nasljeđa punka, grimea i hip hopa. Kao i u slučaju spomenutih The Clash i Asian Dub Fundation, Sleaford Mods se drže poučka „ako ne mogu plesati, onda to nije moja revolucija“, da parafraziramo znamenitu pionirku feminizma Emmu Goldman kojoj se ova slavna izjava pripisuje. Naime, „Spare Ribs“ je između ostalog, unatoč poslovičnom minimalizmu, nekako najritmičniji i naj-groovie album otkad se prije desetak godina Williamsonu pridružio Andrew Fearn.

Njihove uloge su strogo podijeljene, Williamson piše stihove, a Fearn isporučuje glazbu. Obično to zvuči tako da na tvrdi, fuzirani bas u post-punk stilu jednih Gang Of Four, dolazi jednostavni elektronski ritam i ponešto sitnih sintetskih „začina“. Na prvu, izgleda dosta pusto i rudimentarno, ali je zarazno, tjera na gibanje i ostavlja prostora da do izražaja dođe snažna Williamsonova vokalna ekspresija.

Vratimo se na početak teksta i The Clash. Iako na „Spare Ribs“ jedva da ima pokoji ton gitare, Sleaford Mods su glazbeno-svjetonazorski bliži punku od bilo čega što se na britanskoj sceni može čuti u zadnje vrijeme. Bez kompromisa i poze, odaju dojam da žive ono što propovijedaju, što ih čini autentičnim glasom generacije baš kao i The Clash prije 40-ak godina. Koje generacije, drugo je pitanje i problem s obzirom da Williamson nema 20, nego je navršio 50. O tome bi koju riječ mogli reći sociolozi, dotad, svi su pozvani. „Spare Ribs“ je revolucija uz koju se da plesati.