Već iz naslova i inteligentnog stiha uvodne pjesme albuma »Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem« čak se i vizualno može dočarati stav i agresivnost ekipe okupljene pod nazivom Šiza. Nema danas nikakve nježnosti i pristojnosti, poručuju nam naglašavajući kako se, u osnovi, sve svelo na poruku iskazanu kroz podizanja srednjeg prsta. Bilo koje ruke.

Iskonska srž rocka

Ta neugodna istina izrečena je kroz agresivnu i žustru glazbu kojom dominiraju bas i bubanj, što je i logično jer grupu čine bubnjar Marko Kuhar (Overflow, OSA, Rens Argoa) te basist i pjevač Bruno Antolić (Suho Grlo Nos, Letarg). Njih se dvojica znaju već dugo, a višegodišnji rad i iskustvo u spomenutim sastavima nadogradili su prvim zajedničkim projektom koji će zasigurno ostaviti traga jer je debi dvojca Šiza ponajbolji rock album prvog tromjesečja u Hrvatskoj.

Svoj gnjevni osvrt na današnjicu i suvremeno doba Kuhar i Antolić uobličili su u stihove i glazbu utemeljenu na razarajućem i beskompromisnom garage rock i post punk zvuku. Često su u temelju ovog izraza moćni heavy metal i hard rock rifovi, ali nisu, kao što to kod tih pravaca zna biti, ukrašeni ipak prijemčivim glazbenim okvirima, već su ogoljeni do kosti pa slušatelj svjedoči temeljnoj, iskonskoj srži rocka kao buntovništva, protesta, urlika, zavijanja…

Foto: Za cover albuma zaslužan je Marko Kuhar

Buntovno i direktno

Šiza udara direktno u glavu već uvodnom pjesmom »Skromnost nikada nije bila fer« poručujući kroz oluju zvuka kako skromnost u ovom svijetu ne znači ništa jer su stvari potpuno suprotne klasičnim postavkama dobra i zla, poštenja i nepoštenja. Sjajna »Zamka snova je da spavaš« poručuje kako nema smisla sanjariti i maštati jer sanjati znači – spavati.

Kroz »Hvala, zavijam ipak sam« još jednom iskazuju buntovnost i nepristajanje na opća pravila i odredbe, a vrlo dojmljiva »Prsa će kosti čuvati« direktno traži pobunu i suprotstavljanje (»Uspravi se – tako se kičma ne lomi!«), što se osjeti i u pjesmi »To više nije moj kod«, jednoj od ponajboljih na albumu u kojoj, između ostalog, konstatiraju: »Što sam bolji, to su gori. Zato mijenjam stav«.

Kritika i ismijavanje

Kroz temu »Generaci(ja)« nude uz pomoć rafala gitarističkih rifova, uboda bas gitare i tutnjavu bubnjeva kritiku vlastite generacije (»Pun sebe, a ipak proziran… Ljubav nam je najteža od sveg«), a »Mesi(ja)« je uspješno ismijavanje sustava koji zahvaljujući sve većoj tuposti i gluposti omogućava da ulogu značajnih pojedinaca preuzimaju bezvrijedni influenceri i slični »kraljevi« društvenih mreža.

»Bore« kroz i dalje moćni kotrljajući zvuk upozoravaju na strah od prolaznosti (»Bojim se da bore sve će obrisati boje«), a izvrsna završna »Oprostite, oprostite, oprostite« kroz uočljiv cinizam i sarkazam udara po snishodljivosti i nedostatku borbenosti, buntovnosti i agresivnosti.

Sjajni suradnici

Baš toga nimalo ne nedostaje ovom sjajnom rock albumu za čije kvalitetne 34 minute raspoređene na deset pjesama zasluge uz sviračku ekipu svakako pripadaju i producentu Leonardu Klaiću te Marku Mrakovčiću koji je napravio master albuma.

Pohvale zaslužuje i Dostava zvuka koja objavljuje abum, kao i autori naslovnice, bolje reći mala »šiza« fotografirana za naslovnicu koja djeluje baš kako treba s obzirom na glazbu ovog rock albuma koji potvrđuje kako rock nije mrtav, niti će ikad umrijeti sve dok bude mladih koji se žele ne samo zabavljati, već poput davnih pionira takvog stava iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, pjevati i svirati i o onome što nimalo nije dobro i što bi se moralo i trebalo mijenjati. Zato – palac gore za Šizin prvijenac!