Upravo je fascinantno koliko su sjajnih albuma u posljednjih desetak godina objavili rock i pop izvođači koji su prve velike svjetske uspjehe zabilježili još tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Vremenska distanca duža često i više od pola stoljeća nekima od njih nije nimalo smetala da duboko u svojim sedamdesetima, čak i osamdesetima (!) stvaraju i stvore djela koja se baš po svemu mogu mjeriti s njihovim ponajboljim ostvarenjima iz davne im mladosti. Štoviše, neke od njih ni teška smrtonosna bolest i visoka životna dob nisu spriječile da im posljednji albumi budu prava mala remek-djela, poput »You Want it Darker« (2016) Leonarda Cohena ili »Blackstar« (2016) Davida Bowieja!

No, čak još i više od tog labuđeg pjeva i posljednje sjajne i blještave iskre umirućih umjetnika poezije i glazbe, oduševljavaju veterani koji nimalo ne mare za činjenicu da su u osmom ili čak već devetom desetljeću života, dobu kad se, najčešće, kunja negdje sa strane i pomalo već i nesvjesno čeka smrt.

Umjesto toga velikani davnih šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća neumorno rade i oduševljavaju jer skoro pa koji god album objave, to su izvrsni uradci.

Legendarni član Beatlesa Paul McCartney ima 79, ali »slaže« albume (»Egypt Station«, 2018, »McCartney III«, 2020) koji s nogu obaraju i publiku i kritiku, junak davnih dana ljubavi i mira Neil Young neumorno svira po koncertima i »šiba« studijske i live albume (»Visitor«, 2017, »Colorado« 2019), ne da se ni Bob Dylan koji je prošle godine u 79. godini s albumom »Rough and Rowdy Ways« došao do vrha, ne miruje ni John Fogerty, vođa kultnih Creedence Clearwater Revivala, a da ne govorimo o karizmatičnom country odmetniku Willieju Nelsonu koji još uvijek drži ritam objavljivanja jednog albuma godišnje (ima ih ukupno već 71!) ili fenomenalnoj Kentucky ruži Loretty Lynn koja je pred nepunih mjesec dana u 89. godini života objavila 46. studijski album osvojivši treće mjesto britanske i osmo američke ljestvice country albuma!

Sitni raspjevani dječačić

Svim spomenutim veteranima (a dalo bi se još imena nizati) pridružio se ovog proljeća na najbolji mogući način jedan od njihovih čuvenih vršnjaka – Tom Jones. I to na kakav način! Naime, njegov novi, četrdeset i prvi po redu, studijski abum nazvan »Surrounded by Time« došao je do prvog mjesta britanske top ljestvice pretvorivši time Toma Jonesa u najstarijeg muškarca (81 mu je godina) koji je uspio doseći vrh britanske top ljestvice najprodavanijih albuma.

A još bolje od tog komercijalnog uspjeha je to što je uz publiku oduševljena i kritika pa su procjene o tome kako je spomenuti album najbolje što je u diskografskoj karijeri dugoj 57 godina učinio Jones vrlo često i vrlo – opravdane. Naime, »Surrounded by Time« zaista je izniman album koji pokazuje sve ono zbog čega je Tom Jones istinska zvijezda. No, prije no što kažemo koju riječ o tom malom remek-djelu, evo i priče o velškom slavuju.

Rođen je kao Thomas John Woodward 7. lipnja 1940. godine u mjestašcu Kingsland Terrace u Južnom Walesu u rudarskoj obitelji Thomasa Woodwarda i kućanice Fride Jones. Djetinjstvo mu nije odveć blistavo, a glavni je razlog – tuberkuloza! Naime, tek mu je dvanaest godina kad mu liječnici dijagnosticiraju tu opasnu bolest zbog koje će pune dvije godine provesti u krevetu liječeći se i nastojeći biti što manje aktivan kako bi mu se opće stanje – posebno pluća – oporavila i izliječila.

Iako su mu te dvije godine, po vlastitim riječima, bile najgore vrijeme u životu, upravo su ga ti rani tinejdžerski dani provedeni u krevetu najviše i formirali. Jer, i prije toga mladi Tom Woodward nije, poput ostalih dječaka iz te sredine, volio sport, a nije mu bliska bila baš ni škola.

Umjesto toga on je najviše sreće i radosti pokazivao kad bi trebalo – pjevati. Obiteljska okupljanja, crkva, vjenčanja…, sve su to bile prigode kad bi sitni dječačić rado zapjevao na radost okupljenih. Kad je došla bolest pjesme nije moglo biti puno, jer baš tuberkuloza traži mirovanje, ali je zato dvanaestogodišnji Woodward u krevetu stalno slušao radio i ploče zaljubivši se već tada u ono što je pristizalo iz Amerike – soul, blues, rani rhythm and blues te, naravno, rock and roll.

Kad je prizdravio ljubav prema glazbi postala je još veća, a već sredinom pedesetih ima hrpu singl ploča i obožava izvođače kao što su Little Richard, Solomon Burke, Jackie Wilson, Brook Benton, Elvis Presley i Jerry Lee Lewis.

Tata u sedamnaestoj

No, za uspjehe je još prerano. Između ostalog i zbog obiteljske situacije, i to vlastite obitelji koju zasniva s nepunih 17 godina! Glavni je krivac velika ljubav prema školskoj kolegici Lindi Trenchard. Šesnaest im je kad ta ljubav prelazi granicu onoga što mame i tate obično savjetuju kćerima i sinovima, a posljedica je to da Tom i Linda u sedamnaestoj godini postaju tata i mama malom Marku Woodwardu te, logično, u ožujku 1957. godine stupaju u brak.

Da bi prehranio obitelj Tom se najprije zapošljava u mjesnoj tvornici rukavica, potom zbog bolje plaće ide raditi kao »fizikalac« na gradilišta, a snovi o uspjehu kroz pjevanje u tom trenutku izgledaju zaista tek kao snovi, i to neostvarivi.

Ipak, kako je ljubav prema glazbi bila velika, mladi Jones uz posao i obitelj nalazi vremena i za bavljenje glazbom pa na valu ranih šezdesetih sveprisutnog prodora britanskog rocka osniva 1963. godine u svom zavičaju grupu Tommy Scott and the Senators. Vrlo brzo postaju poznati u Južnom Walesu, ali većeg uspjeha nemaju.

Već je tada jasno kako grupa jest dobra, ali je pjevač fantastičan. Prvi to shvaća menadžer Gordon Mills, Velšanin koji živi i radi u Londonu, a za jednog posjeta rodnom kraju u baru Top Hat u gradiću Cwmtillery sluša Senatore i pjevača koji se naziva Tommy Scott. Po završetku nastupa pristupa mu i nudi mogućnost da odu zajedno u London gdje će mu biti menadžer i, uvjeren je, napraviti od njega zvijezdu. »Scott« bi najradije da ne ide sam, već da ga prati grupa, ali Mills zna što želi i uspijeva ga uvjeriti ne samo u odlazak, već i u promjenu prezimena.

Mills predlaže da se Tom Woodward, odnosno Tommy Scott pretvori u Tom Jones i to ponajprije stoga što je 1963. godine vrlo popularan Oskarom nagrađen film tog naziva. Woodward rado prihvaća i stoga što je riječ o prezimenu njegove majke pa postaje Tom Jones. I tako je počela legenda…

U Londonu Mills uspijeva nagovoriti vodeće ljude tada već jako poznate diskografske kuće Decca da potpišu ugovor s mladim Velšaninom. Prvi singl koji Tom Jones snima je pjesma »Chills and Fever« i objavljena je krajem 1964. godine ne privukavši neku posebnu pažnju. No, već naredna, a to je »It’s Not Unusual«, snimljena početkom 1965. godine, postaje međunarodni hit potvrđujući kako je Mills imao pravo u procjeni mogućnosti mladog rudarevog sina. Pjesma dolazi do broja jedan u Engleskoj te u Top 10 Bilboardove ljestvice u SAD-u i odjednom su mu sva vrata otvorena, a uz glazbu Jones se počinje baviti i filmom što je tih godina uobičajeno za pop i rock pjevače.

Povratak pop zvijezde

Od te 1965. godine pa do kraja šezdesetih Tom Jones niže hitove koji se prodaju u milijunskim nakladama (»Green, Green Grass of Home, »I’ll Never Fall in Love Again«, »I’m Coming Home«,«Delilah«…). U sličnom ritmu Jones nastavlja i početkom sedamdesetih iz kojih pamtimo »She’s a Lady«, »Till«, »The Young New Mexican Puppeteer« i »Say You’ll Stay Until Tomorrow«.

Nažalost, u drugom dijelu sedamdesetih njegova popularnost – što zbog dolaska punk i new wave oluje, što zbog toga što se on sam puno više okreće radu na televiziji, opada. Osamdesetih se, svjestan da je u glazbi došlo novo doba, miče iz svijeta popa i sve više okreće country glazbi ostvarivši u razdoblju od 1980. do 1986. godine devet Top 40 pjesama na američkim ljestvicama country glazbe, a 1986. godine, nakon smrti njegovog dugogodišnjeg prijatelja i menadžera Gordona Millsa, poslove menadžera počinje voditi njegov sin Mark.

U drugom dijelu osamdesetih počinje njegov lagani povratak na svjetsku scenu, najprije s pjesmom »A Boy from Nowhere« te potom i iznimnom obradom Princeove pjesme »Kiss« koja u njegovoj izvedbi i pratnji grupe Art of Noise postaje jedan od najvećih hitova te godine vrativši svjetsku popularnost tada već 47-godišnjem pjevaču.

Da to nije tek kratkotrajni bljesak jedne zrele pop zvijezde potvrđuju devedesete kad mu slava raste. Zasluge za to pripadaju vrlo dobrom albumu »The Lead and How to Swing It« iz 1993. godine te singlu »If I Only Knew« koji dolazi do 11. mjesta u Engleskoj, a još je veći uspjeh ostvario 1997. godine sjajnom obradom Randy Newmanove pjesme »You Can Leave Your Hat On« izvedene u filmskom hitu »The Full Monty«.

I nije tu kraj za njega sjajnih devedesetih. Jer, 1999. godine objavljuje album »Reload« koji će doći do broja 1 u Engleskoj i biti prodan u 4 milijuna primjeraka, a zasluge su svakako i u tome što je riječ o albumu dueta s različitim izvođačima među kojima su, između ostalih, bili The Cardigans, Natalie Imbruglia, Cerys Matthews, Van Morrison, Portishead, Stereophonics i Robbie Williams, a najuspješniji singl bila je skladba »Sex Bomb« koja je došla do trećeg mjesta u Engleskoj i bila jedan od velikih svjetskih hitova te godine.

U novom stoljeću Jones ne usporava i iznova ima niz dobrih albuma – »Mr. Jones« kojeg je producirao američki reper Wyclife Jean, »Tom Jones & Jools Holland« koji ide do petog mjesta u Engleskoj, »Praise & Blame« s nizom gospel i blues pjesama koji je došao do drugog mjesta, »Spirit in the Room«, »Long Lost Suitcase«…, sve su to albumi koji privlače veliku pažnju, ali definitivno ne kao ove godine objavljen briljantni »Surrounded by Time« kojim je, nakon 1999. godine i albuma »Reload« iznova zasjeo na vodeće mjesto ljestvice najprodavanijih albuma i to, kako smo rekli, ovog puta kao najstariji pjevač kojemu je to ikad uspjelo.

Opkoljen vremenom

Što je to što »Surrounded By Time« nudi te ga čini toliko posebnim i drugačijim da svom izvođaču u 81. godini osigura osvajanje najvišeg mjesta na listi najprodavanijih albuma? Prije svega to je briljantni i moćni vječno mladi Jonesov bariton kojeg vuče iz dubine duše i grla. No, uz ljepotu glasa još su najmanje dva faktora utjecala na vrijednost ove zbirke od 12 pjesama koja traje više od sat vremena, točnije 61 minutu i 43 sekunde.

Svakako su to sjajni prateći glazbenici, ali još i više odličan izbor pjesama za kojeg je, uz Jonesa, zaslužan i producent Ethan Johns s kojim Jones surađuje od 2009. godine i ovo im je četvrti zajednički album obrada tuđih pjesama.

Ovog su puta, a to je uočljivo i iz naslova albuma, odabrali mahom pjesme koje govore o prolaznosti života i slutnji skorog odlaska. »Surrounded By Time« iliti okružen, opkoljen vremenom, uvelike je određen spoznajom prolaznosti u čemu su Jonesu pomogle ne samo njegove već brojne godine, već i činjenica da mu je u travnju 2016. godine nakon kratke i teške bolesti umrla supruga Linda, žena s kojom je u brak stupio u trenutku dok su oboje imali tek sedamnaest godina.

Jedna od njenih posljednjih želja upućenih suprugu bila je da on, nakon što ona umre, ipak nastavi pjevati.

Mada je nakon njene smrti na neko vrijeme Jones stao sa svim aktivnostima te se iz SAD-a preselio natrag na Otok (i to je bila jedna od njenih želja!), prošle je godine odlučio ispoštovati želju svoje životne družice te uz Johnsa krenuo snimati ovaj album pri čemu je prvi put dio pjesama snimio u svom Walesu, u Monnow Valley studijima u gradiću Rockfield. Posljedica svih tih odluka i aktivnosti je sjajan album koji i izvedbom i emocionalnošću daleko nadilazi uobičajene albume obrada tuđih pjesama.

Uvjerit će se u to slušatelji u ama baš svakoj pjesmi ovog albuma, a u priču o njemu možda je najbolje krenuti od dvije posljednje pjesme koje su namjerno stavljene na kraj kako bi naglasile temeljni motiv cijelog albuma – prolaznost i smrt. Tako o predzadnjoj »I’m Growing Old« (Starim) već naslov govori sve, a Jones ga pojačava maestralnom nokturalnom izvedbom praćen u većem dijelu pjesme tek dubokim mračnim tonovima piana.

Još je dojmljivija i snažnija završna »Lazarus Man« devetominutna epopeja o smrti i uskrsnuću. Sjajno izvedeno i bliža poetici, načinu pjevanja i atmosferi pjesama Nicka Cavea, ova pjesma idealno pokazuje kako se Tom Jones briljantno snalazi i u okvirima koji i glazbom i stihovima više odgovaraju alt i dark te pogotovo psihodeličnom rocku pri čemu zbog uočljive nazočnosti orgulja i načina njihova sviranja ova pjesma ima bezbrojne dodirne točke s kultnom rock grupom Doors i Jimom Morrisonom.

Poznate pjesme o smrti

Prolaznosti kao teme Tom Jones se na ovom albumu dotiče i kroz obradu čuvene »The Windmills of Your Mind«, pjesme iz filma »Afera Thomasa Crowna« koja je 1968. godine nagrađena Oscarom. Davnašnji hit obogaćen je u ovoj verziji ne samo upečatljivim Jonesovim glasom, već i glazbenom podlogom u kojoj se slažu i nadopunjuju elementi jazza i suvremene elektronike stvarajući nesvakidašnju crossover podlogu koja djeluje iznimno suvremeno, moderno i svježe.

Isto je tako sjajna i obrada legendarne Dylanove »One More Cup of Coffee«, poznate pjesme o smrti koja počinje zvukom udaljenog vjetra negdje nad dolinom nakon čega slijedi nestvarni Jones koji ovu pjesmu izvodi uz svu potrebnu pritajenu tugu i očaj čovjeka koji će, prije no što krene »dolje u dolinu«, popiti još jednu šalicu kave te potom krenuti tamo odakle se nitko ne vraća.

Ipak, mnogima će vrhunac ovih pjesama o prolaznosti i smrti biti maestralna obrada pjesme »This Is the Sea« grupe The Waterboys. Sjajne stihove Mikea Scotta o spoznaji kako je ovaj naš život samo rijeka koja se ulijeva u nama neshvatljivo i veliko more koje slijedi po kraju života, Jones je u više od sedam minuta izvedbe ove pjesme pretvorio u fenomenalno gospel i soul slavlje omogućivši slušatelju uživanje u svakoj sekundi ove pjesme.

Naravno, nije prolaznost jedina tema pjesama ovog albuma. Da je svoj i svojeglav Jones nam poručuje odlično obradivši pjesmu Malvine Raynolds »No Hole in My Head« koja nudi brži i žešći plesni rock ritam pri čemu Jones pjeva s toliko elana i energije da je teško vjerovati da je riječ o čovjeku koji je zašao u deveto desetljeće života.

Na tom tragu razigranosti je i duhovita i ironična obrada Cat Stevensove »Pop Star« kroz koju se synth pop okvirima i laganim electro beatovima ismijavaju pop star sustav, pogotovo ovaj infantilni današnji. Još je žešći, rockerskiji i neugodniji Jones u obradi Todd Sniderove »Talking Reality Television Blues« koja prije sjajnog i furioznog blues rock završetka ironično i kritički govori o pogubnom utjecaju medija, najprije televizije, pa videa, pa reality TV-a i društvenih mreža.

»Ol’ Mother Earth« odlična je pjesma ekološke tematike s pritajenom prijetećom atmosferom mračne budućnosti u koju čovjek vodi svoj rod i Zemlju nezajažljivošću i pohlepom. »I Won’t Lie« još je jedan sjajan gospel soul o psihičkoj krizi i bratskoj povezanosti, a »Samson and Delilah« obrada je tradicionalne religijske priče u kojoj se Jones s pratećom ekipom uspješno poigrava obrascima bluesa, jazza i rocka.

»Surrounded by Time« četvrti je broj jedan album Toma Jonesa na britanskoj ljestvici najprodavanijih albuma. Prvi je put do najviše pozicije došao davne 1968. godine albumom »Delilah«. Potom je taj uspjeh ponovio 1975. godine LP-jem »Greatest Hits« da bi zatim tek 1999. godine s »Reload« došao iznova do broja jedan. Novi veliki uspjeh tim je vrjedniji što Jones do njega dolazi u poznim godinama života i što najvjerojatnije predstavlja krunu jedne fantastične karijere koju je ostvario sin rudara iz Južnog Walesa.