Zabranjeno pušenje je za 10. svibnja u Exportdrvu najavilo svoj najveći koncert u Rijeci do sada, kojim će obilježiti 40 godina od objave svog prvog albuma »Das ist Walter«. Ovim povodom donosimo veliki intervju s Davorom Sučićem, odnosno Sejom Sexonom.

Prije 40 godina objavljen je debitantski album Zabranjenog pušenja, »Das ist Walter«. Nedavno sam vidjela oglas gdje netko prodaje ovu ploču za 150 eura, naglašava se očuvanost i odlično stanje – jeste li anticipirali vrijednost ovog albuma kad ste ga stvarali, pritom misleći i na kulturnu, društvenu vrijednost?

– Album »Das ist Walter« je izašao na moj rođendan, 7. 6. 1984. Slučajno sam ugledao izlog prolazeći gradom, vidio ploču i počeo da lebdim. To je bio nekako i kraj neke naše ambicije. Cilj je bio da ploča izađe i da se te naše pjesme snime, da ostane u tom formatu i da dođe do ljudi.

Da imamo neku potvrdu i neku satisfakciju za taj svoj rad u četiri godine u podrumima i svirkama, po raznim sarajskim šupama i rupama. S lijeve i desne strane od naše ploče bila je nova ploča Bajage, znači sve su to tada debitanti, kao i Denis&Denis, Massimo Savić i Dorian Gray. Uspjeti u toj konkurenciji je zaista pomalo neskromno, vjerovati da ćeš ti imati album koji će obilježiti deceniju ili koji će obilježiti neku epohu, to zaista pomalo liči na science fiction.

Kad se album pojavio nama je to bila jedna velika satisfakcija, jedna velika radost, jedno veliko priznanje, s obzirom na to da se u tom dobu baš i nisu puno izdavale ploče, bilo je jako malo izdavača, bilo je jako malo studija, do vinila je bilo teško doći.

Moram priznati da o nekoj budućnosti naše karijere i naših života uopće nisam razmišljao, niti sam se nadao da ću završiti u tim vodama, tako da je to bio trenutak koji je za nas bio de facto kraj svijeta, i da se ništa iza toga nije desilo, mi bismo bili sretni i zadovoljni.

Čovjek najuvjerljivije djeluje kad se bavi nekim svojim iskustvom, svojim okruženjem i zbog toga mislim da su inspiracija mnogim bendovima i mnogim autorima upravo te neke društvene diskrepancije i antagonizmi.

Iza vas je velik broj albuma, a poetika se tijekom godina uglavnom nije mijenjala – kako se borite s trendovima koji, čini se, nemaju utjecaja na vaše stvaralaštvo?

– Na neki način uvijek svaki bend, svaki umjetnik ima ustvari sličan put, slično raskršće, dođete do nekog puta koji vodi na lijevu i desnu stranu, lijeva strana je da pratite trendove, da ste stalno in. Takav bend je bio Bijelo Dugme i oni su uvijek bili na izvoru informacija i uvijek su radili muziku kakva je bila trendi u svijetu.

S druge strane imate bendove kao što su Rolling Stones koji nisu mijenjali de facto ništa u svom stilu, u svojoj produkciji, u svom nekom pristupu muzici.

Mi smo nekako na tom tragu, ako su pjesme dobre, ako se radi iskreno i pošteno, vrijeme pokazuje da i jedan i drugi put mogu da omoguće bendu i opstanak i egzistenciju. Publika će ih prihvatiti, i jedne i druge. Nije presudno to da uzimate sve ono što recentna produkcija daje i da pratite stilove koji su trenutno in u svijetu. Najbitnije je da pišete dobre pjesme i da iza toga stojite.

Foto: ALEKSANDAR ZEC

Trudna reperica Sassja

Posljednjih ste godina imali dosta glazbenih suradnji od kojih su neke i s mlađim glazbenicima, poput Sassje s kojom ste radili pjesmu »Kupi nas Ali«. Kako gledate na suradnje s glazbenicima čija je glazba drukčijeg žanra, dijelite li neki sentiment?

– Sassja je zaista našla svoj pandan u Zabranjenom pušenju i ta suradnja je zaista donijela jednu lijepu pjesmu, jedan lijepi uspjeh, ali glavni razlog zašto je Sassja s nama je to što je ona zaista, sada ću biti malo vulgaran, jedna djevojka s mudima.

Kad je bila promocija, odnosno naš veliki koncert u Skenderiji, Sassja je već došla trudna, i to u odmaklom stadiju i opet nam se priključila i otpjevala taj svoj dio s jednakom energijom i žustrinom, tako da zaista moram da kažem da je posebna i da je jedna od najboljih reperica u našem regionu.

Nedavno ste objavili spot za četvrtu pjesmu s albuma »Karamba« iz 2022. godine, a radi se o pjesmi »Čovjek starog kova«. Pjesma govori o nekim drugim vremenima, a glavnu »ulogu« igra, pretpostavljam, vaš djed. Zašto vam je bilo važno napisati i otpjevati ovu pjesmu?

– Ovaj spot i ova pjesma zapravo i nisu bili neki naš prvi odabir za radio, za medije ili za neku promociju našeg CD-a.

Napravio sam ih poslije jednog događaja kad sam s djecom došao u muzej u Jablanici na Neretvi i kad sam vidio da moja djeca pojma nemaju o tom događaju (op. a. o Bitci na Neretvi) i da djeca zapravo to i ne uče danas u školama.

Taj dio prošlosti vjerojatno trenutno nije u skladu s današnjim političkim trenutkom i nekim političkim razmišljanjima, ali želio sam da taj događaj vratim ljudima u sjećanje, jer mislim da je jedna metafora zajedništva, jedan dobar primer što se može kad se ljudi udruže i kad nisu ovako podijeljeni i antagonizirani kao što su danas i mislio sam da je to jedan dobar primjer na kome se može graditi budućnost.

Foto: SAŠA MIDŽOR SUČIĆ

Što daje belaj

U zadnjih nekoliko godina su vrlo popularni i slušani razni bendovi koji su po mnogočemu, a neki i po samom zvuku, slični Zabranjenom pušenju. Tu je Zoster, Dubioza kolektiv, Helem nejse, a u jednom intervjuu ste kazali kako svi crpite iz istog bunara koji se zove »belaj«. Što vam belaj uzima, a što daje i može li se (i treba li uopće) izaći iz tog okvira, odnosno mogu li bendovi koji potiču iz BiH zanemariti utjecaj društvenih okolnosti?

– Baš sam s jednim kuharom u Splitu razgovarao, on drži jedan dobar restoran, jako ga cijene u toj gastroreprezentaciji Hrvatske i on mi je rekao da je njegova tajna to što on sve kupuje tu oko sebe, kupuje i ribu, kupuje i sav materijal, voće i povrće kupuje iz okolnih vrtova. Na neki način je to poruka i za muzičare, najuvjerljiviji si i najbolji kad barataš s onim što tvoje okruženje nudi i kad ti je inspiracija ono nešto u čemu si duboko i što temeljito razumiješ.

Tako da, ako je naše okruženje belaj i ako su naše okruženje problemi, to je kao neko recikliranje đubriva, odnosno sekundarnih sirovina, i od toga možete napraviti umjetnost. Čovjek najuvjerljivije djeluje kad se bavi nekim svojim iskustvom, svojim okruženjem i zbog toga mislim da su inspiracija mnogim bendovima i mnogim autorima upravo te neke društvene diskrepancije i antagonizmi.

Mada to na prvi pogled djeluje prilično nekomercijalno, što bi rekao Ibro Dirka: »’ko će slušati tuđu muku«, s druge strane je to vrlo autentično i egzotično i ljudima se dopada. Danas ništa manji uspjeh nemaju Dubioza Kolektiv i Aleksandra Prijović, ljudima je to jednako prihvatljivo i prijemčivo upravo zbog toga što je istinito i što se u tome nalaze.

U rocku još uvijek imate autorstvo, u rocku još uvijek imate tekstove, u rocku još uvijek imate autentične i autorske pjesme, dok se u modernoj muzici puno reciklira prošlost i već viđeni detalji.

Čini mi se da rock bendovi i rock generacija još uvijek imaju ugled i autoritet u tom autorskom dijelu.

Čini mi se da mirnije, stabilnije, sređenije države, kakva postaje Slovenija, imaju poprilično mrtvu i dosadnu glazbenu scenu, u klubovima i koncertnim dvoranama vlada nekakva sterilnost… Postaje li takva i Hrvatska?

– Slovenija apsolutno da, Slovenija je zemlja koja već dugo živi Europsku uniju i bila je zapravo u EU-u i prije nego što je u nju ušla. To je jednostavno narod koji je u samoupravljanju, koje je nekako proskribirano kao neki jako loš sistem, pravio velike i moćne fabrike, čak su kupovali firme iz zapadne Europe, sjetimo se samo Elana, Tomosa i svih tih fabrika koje su bile uspješne. Oni jedan mir i stabilnost žive već dugo.

S druge strane Hrvatska jeste zemlja koja je u EU-u, međutim Hrvatska je zemlja koja je imala to ratno iskustvo, imala je tu ratnu traumu, takvi događaj jako unazade društvo, uruše ga u svakom pogledu. I ovdje u Hrvatskoj još uvijek, bez obzira na to što smo u EU-u, imamo sve te atribute Balkana; korumpirano sudstvo, sumnjive privrednike, narkokartele i sve ono što karakterizira nekakva postratna društva.

Vidimo da to već jako dugo traje i stvari se pomalo popravljaju, perspektiva Hrvatske je u EU-u vjerojatno takva da ćemo i mi postati možda jednog dana neinteresantno, neinspirativno i suviše mirno i dosadno društvo.

Ali za sada, zbog svih ti recidiva, još uvijek itekako ima inspiracije u Hrvatskoj i to vidimo i po autorima kao što su Z++, kao što je Vojko V i kao što je cijela ova scena koja je prilično vitalna i koja se regenerira. Svake godine imamo nove izvođače koji počinju djelovati na ovom prostoru i obogaćuju scenu.

Foto: Arhiva NL

“Treba mi ginko da nađem viagru”

Trenutno se čini da rock stagnira, a popularnost dobivaju bendovi koji eksperimentiraju s kombinacijom žanrova u duhu postmodernizma. Kako gledate na činjenicu da rock još uvijek osvaja brojne nagrade, poput Porina i Rock&Off? Je li to nekakvo nagrađivanje stare slave?

– Uđimo malo u teoriju, rock je zapravo još uvijek ono što pripada pravcu moderne. Rock je još uvijek autorski i originalan i daje jedan autentičan proizvod. Većina stvari koje se nadograđuju danas su postmodernističke, u smislu tehnologije i neke tehničke nadogradnje.

Te su stvari otišle daleko, a kreativni dio toga je postmodernistički, uglavnom se vrte već poznati riffovi, poznati grooveovi. Na tome se gradi ta moderna muzika koju rade DJ-i na kojima ta moderna umjetnost danas počiva. U rocku još uvijek imate autorstvo, u rocku još uvijek imate tekstove, u rocku još uvijek imate autentične i autorske pjesme, dok se u modernoj muzici puno reciklira prošlost i već viđeni detalji. Čini mi se da rock bendovi i rock generacija još uvijek imaju ugled i autoritet u tom autorskom dijelu.

Za kraj se dotaknimo i vašeg nadolazećeg koncerta u Rijeci – hoćete li posebnu pažnju posvetiti albumu »Dasi st Walter« s obzirom na to da slavite veliku obljetnicu? Kako se pripremate kad svirate koncerte koji su u biti cijeli presjek karijere?

– Sada radimo program za ovu turneju u kojoj ćemo uključiti dosta materijala iz 80-ih, dosta pjesama koje dugo nismo svirali te radimo i probe da se malo podsjetimo. Što kaže moja žena: »Treba mi ginko da nađem viagru.«