Milan Manojlović Mance vjerojatno bi ostao u povijesti zapisan kao sitna crtica u nekom leksikonu hrvatske moderne kulture da se 90-ih nije odlučio krenuti putem kantautorstva koje je rezultiralo neobičnom glazbenom ostavštinom, kultnim statusom i vjernim sljedbeništvom hrvatskih ljubitelja alternativne glazbe. Upravo zbog tog dijela njegovog stvaralaštva, struka koja stoji iza Rock Off glazbenih nagrada, odlučila mu je ove godine odati počast dodjelom nagrade za životno djelo.

Mance je rođen u Karlovcu 1958., no kao dijete se s obitelji seli u Zagreb gdje živi i danas. Oduvijek svojeglav i odan samo vlastitim životnim pravilima, Mance se zarana bavio umjetnošću na razne načine.  1978. upisuje grafički odjel Likovne Akademije u Zagrebu gdje, s grupicom istomišljenika, osniva umjetničku organizaciju ZZOT koja osvaja simpatije kritike izložbama diljem bivše države i Europe. Likovno stvaranje ostaje konstanta kroz njegov život, baš kao i česta suradnja s kazalištarcima i performerima, no ne zanemaruje ni glazbu prošavši tijekom osamdesetih godina „novog vala“ kao pjevač ili gitarist kroz čitav niz nepoznatih, opskurnih ili kultnih bendova (Piki Paus, Gospođa Nada, Korowa Bar, Ložači, Cul-DE-Sac…).

Usprkos svojoj kreativnosti, Mance bi vjerojatno ostao tek fusnota zagrebačkog undergrounda poznata samo najzagriženijim fanovima ili još jedan gradski frik o kojem se pričaju anegdote upitne vjerodostojnosti, da se u drugoj polovici devedesetih nije dogodila priča nalik na neki nevjerojatni filmski scenarij. Kornel Šeper, vlasnik male izdavačke kuće Kekere Aquarium specijalizirane za izdanja alternativnih glazbenika, objavljuje 1996. u maloj nakladi kazetno izdanje albuma „Čovjek iz Katange“ i vrlo brzo, što usmenom predajom, a što osebujnim koncertnim nastupima, Mance postaje miljenik studentske scene s kraja devedesetih. Taj njegov album prvijenac praktički nije postojao u javnim medijima, pa su pjesme „Rajka“, „Evelina“, „Javorova grana“, „Ja noćas ništa nisam jeo“, „Kada kreneš na put“ i nezaobilazna „Broj 2“ bile su dobro čuvana tajna alternativne rock scene. Mancea se nije moglo čuti na radio stanicama, niti se o njemu moglo čitati u novinama. Usprkos tome, Manceove kazete su se presnimavale i preslušavale po tulumima i studentskim domovima putujući od ruke do ruke, od uha do uha.

U idućih nekoliko godina Mance izdaje još dva albuma (Plavi bar, 2000.,  Melodije sobe i predsoblja, 2003.) te počinje ozbiljniju koncertnu aktivnost, a zamjećuju ga i brojni glazbeni kritičari koji upravo Mancea smatraju karikom koja spaja staru školu zagrebačke šansone, s novim valom kantautor(ic)a.

U sebi svojstvenom potezu Mance je odlučio samoinicijativno prekinuti svoju glazbenu karijeru održavši svoj posljednji pravi koncert, naslovljen Vesele pjesme iz obližnjih galaksija, 21. svibnja 2011. godine u atriju SC-a.

Uslijedio je trajni prekid javnog djelovanja, povlačenje u osamu i, rekli bismo, zasluženu mirovinu u kojoj pretežno nastavlja neumorno crtati ili igrati šah. Baš poput J.D. Salingera ili Danijela Dragojevića, Mance danas odbija javno istupati i kreće se isključivo u krugu prijatelja i ljudi od povjerenja.