Da utvrdimo gradivo još jednom, format glazbenog albuma unatoč trendovima odbija položiti oružje ili jednostavno umrijeti, ali da gubi na važnosti, to nije novost iz 2024. godine. I dalje nismo sigurni što bi u tom kontekstu mislili o Spotifyju, tom monstrumu od online platforme za strimanje glazbe kao globalno dominantnom načinu uživanj u glazbi.

S jedne strane, na njemu je forma albuma zadržala svoje osnovne značajke, pjesme su po redu, sličica omota je tu, osnovne informacije također, pa čak i stihovi. Rekli bismo da je to čak i korak naprijed u odnosu na bezlične foldere s MP3 pjesma iz vremena dominacije Napstera i sličnih servisa. Nadalje, Spotify nam je omogućio da sve što nas od glazbe zanima možemo naći isti dan kad je objavljeno. Ali, Spotify je zapravo besplatan, priča o tome što ljude zaista zanima i za što bi odvojili novac zamagljena, popularne pjesme se slušaju, cijeli albumi ne, teška je matematika shvatiti što u današnje vrijeme znači pojam najprodavanijeg albuma. Nekad je bilo sve puno jednostavnije, zbrajao se broj prodanih gramofonskih ploča ili CD-ova, današnji ekvivalenti u broju preslušavanju zapravo malo kazuju.

Dostupnost nije upitna, pa je lako moguće da se ona zrcali u sve većem šarenilu po pitanju izbora najboljih albuma po etabliranim svjetskim tiskovinama, većim ili manjim glazbenim portalima. Vrijeme konsenzusa oko nekih albuma prošlo je, moglo bi se na prste jedne ruke nabrojati albume koji su se našli na većini lista najboljih u minuloj godini, na snazi je – možda će zvučati grubo – fascinacija opskurnim i neperspektivnim, glazbom trenutka vrlo ograničena utjecaja koje se ubrzo nitko neće sjećati u gro slučajeva.

Vrijeme za dobri stari rock and roll u takvom svijetu je u najmanju ruku komplicirano, ima vrhunskih izdanja, ali teško izranjaju, šum je prevelik, od šume se više ne vidi drvo. Dovoljno je navesti frapantni podatak iz SAD-a da je najprodavaniji rock album 2024. godine po Billboardu star skoro pola stoljeća, riječ je u „Rumours“ grupe Fleetwood Mac i da među 200 najprodavanijih ove godine nema niti jednog rock albuma izdanog ove godine!

Dolje poredana lista nasuprot tome je ispunjena uglavnom upravo vrijednim rock izdanjima iz 2024. godine. Glazba se ne mjeri štopericom ni vagom, mjeri se osjećajem, pa je (opet) osobni i nadasve subjektivni izbor. Možda ima boljih, svakako ima vrijednih albuma iz podžanrova koje potpisnik slabije „kopča“ poput hip-hopa i elektronike, moguće i jednostavno preskočenih bisera… Ovo su albumi koje je u prošloj godini autor ovog teksta držao najvrjednijima i najčešće i najradije im se vraćao na ponovno slušanje.

10. Still Corners – Dream Talk

U ladicu dream pop žanra da se ugurati svašta, ali ako je nešto precizno i nepogrešivo sanjivo u bukvalnom smislu riječi, i pop u jednako doslovnom tumačenju, onda je to glazba ovog dua. Slučajni susret Amerikanca i Engleskinje na željezničkoj stanici u Londonu pretvoren je u respektabilnu karijeru i još respektabilniju diskografiju, kao da od 2011., kad su izdali prvi album s velikim hitom „The Trip“, sviraju jednu te istu stvar, ali paradoks je u tome da iz albuma u album to čine na neodoljiv način.

Na njihovom šestom nema gotovo ničeg novog, a nekmoli avangardnog, što je obično na niskoj cijeni kod kritičara, pa je potraga za „Dream Talk“ na godišnjim listama vjerojatno uzaludan posao.  U glazbenoj kulisi bez zrnke pomodarstva, Still Corners se čvrsto drže svojih temelja, zvuče sjetno sinematski s mrvom mistike, kao beskrajni soundtrack za „Twin Peaks“ uz specifičan gitarski zvuk koji će podsjetiti na maga filmske glazbe Morriconea. Mali pomak je zamjetan tek u vibrantnijim bas linijama i slobodnijoj uporabi analognih sintesajzera, posebno u uvodnoj „Today Is The Day“ i indie pop biseru „Faded Love“. One će nas na trenutke podsjetiti na atmosferu remek-djela francuskog dua Air „Moon Safari“.

Sasvim prigodno, tekstovi pjesama su rezultat prepričavanja snova koje je profinjena pjevačica Tessa Murray zapisivala u dnevnik. Greg Hughes je posebna priča, to što ista formula funkcionira uvjerljivo po šesti put prije svega je njegova zasluga, njegov izuzetno maštovit, spretni i glazbeno inteligentan sitni gitarski vez daju ono nešto unikatno svakoj pjesmi. Bez žanrovskih odstupanja, uz vjernost niskom tempu, sjajne aranžmane, ugodno melankoličnu atmosferu, ovo je bezgrešnih 37 minuta plemenite i izvanvremenske glazbe, prave pop aristokracije, podcijenjene iz nekog razloga.

9. Einstruzende Neubauten – Rampen (apm: alien pop music)

Čast svakome, ali Einstruzende Neubauten su poslije Kraftwerka najvažniji njemački bend. Postoje dugo, osnovani su davne 1980. godine, snimaju redovito, no s vremenom su prestali biti avangardno glazbeno čudo, stvaraju malo nove publike, generacijska je to priča s vjernom sljedbom, iako je bit njihovog beskompromisnog stvaralaštva ostala ista. U Zagrebu ovo ljeto, kojem se vraćaju s vremena na vrijeme, zorno su to uživo demonstrirali. Blixa Bargeld i ostala gospoda godinama uz njega, nekad sinonim tvrdog i bučnog industro-zvuka, usporili su, u skladu s godinama počeli isporučivati sofisticiraniju glazbenu umjetnost, ali se nisu prodali i(li) komercijalizirali. I dalje krajnje avangardni, domišljati i zaigrani na način da i metalna kolica iz shopping centra postaju jedan od instrumenata, ponovno su isporučili nezaboravno sonično iskustvo.

Bez želje da se dodvoravaju ili dokazuju, njemački veterani na turnejama uvijek sviraju uglavnom novi materijal. Upravo velik broj pjesama s novog albuma isijavalo je neobičnom snagom i atmosferom. Sasvim dovoljan razlog da se sa zakašnjenjem (album je izašao u travnju), dublje uroni u tajne ovog opsežnog (traje 75 minuta), ne poslovično zahtjevnog, ali i dalje eksperimentalnog djela. Einsturzende Neubauten samo sporadično nude kulturne šokove za nenaviknute uši, u pravilu nude gotovo intimnu kazališnu atmosferu, naraciju umjesto vriska, delikatne nepoznate tonove uklopljene u lijepe melodije umjesto brutalnog zvuka brusilice na metalnoj površini kakvog se sjećamo iz njihovih divljih ranih godina. Iako se iz samog naziva albuma može izvući prilično precizna definicija ove glazbe (Alien Pop music), otišli bi korak dalje i ovo djelo usudili opisati kao industro-šlageraj u odnosu na njihovu ranu ostavštinu.

„Rampen“ je možda najdorađenije i, recimo to tako, najneekscesnije djelo njihove karijere, no i takvo je vrlo izazovna glazbena avantura. Za početak, a možda i za kraj, zato jer glazba neumornih njemačkih glazbenih istraživača i dalje izaziva ćuljenje ušiju u doslovnom smislu riječi. Naučeni smo da lako prepoznajemo automatski porijeklo zvukova u modernoj glazbi, gitare, bubnjeve, sintesajzere…,  „Rampen (apm: alien pop music)“ naše uši i mozak gura izvan te zone komfora, gotovo svaki ton u inače – treba naglasiti – koherentnim melodijama, je nešto čemu automatski propitujemo porijeklo i u pravilu ostajemo bez odgovora.  Jedino je glas Blixe Bargelda pouzdano ljudski, iako je na trenutke i to upitno.

8. Nick Cave – Wild God

Nakon dva djela izrasla iz muke i jada, komorna, mjestimično atonalna i teška za probavljanje i pamćenje, veliki australski umjetnik vratio se doma. Vratio se pripovijedanju, metaforičkim pričama s uvijek prisutnim biblijskim konotacijama, vratio se pamtljivim refrenima, pustio Bad Seedse da u svoj punini zasviraju svoje instrumente, vratio se rock’n’rollu. Točnije, svojoj specifičnoj definiciji rock’n’rolla. „Wild God“ nije posve ujednačen album, našla bi se tu pokoja „filler“ pjesma, ali i nekoliko grandioznih „killer“ stvari koje se neće lako izlizati i pasti u brzi zaborav.

Potpisnik ovih redova u početku je imao nešto podvojenih osjećaja preslušavajući ga. Glazbeni albumi nisu filmovi, rijetko će se dogoditi da vas povuče da neki film pogledate dva ili više puta zaredom, poslije jednog gledanja, osjetila su zadovoljena, sve je više-manje jasno, a  za one koji o tome i pišu, dublja introspekcija obično nije potrebna. Za donijeti javni sud o nekom glazbenom albumu, rekli bismo, bilo bi skoro neodgovorno staviti nešto na papir poslije jednog slušanja. Pet, deset, dvadeset preslušavanje kasnije, dileme i dalje znaju ostati. Ako album odmah „sjedne“, proganja vas sumnja da imate posla s nečim banalnim, ako se ne prima, u primozgu vas mori misao da ne kužite i znate da nemate pravo odmah odustati, možda ima nešto iza te početne neprohodnosti, velika djela znaju biti zakučasta na prvu.

„Wild God“ je pripadao redu ovih prvih. Kako i ne bi, poslije krajnje komornih i čemernih „Skeleton Tree“ i „Ghosteen“, novi je album djelovao na uši p(l)itko k’o planinski potok,  poput neke ode radosti, iako pojam „radosti“ u kontekstu umjetnosti Nicka Cavea uvijek treba shvaćati krajnje uvjetno. No, kako je vrijeme od objave novog albuma prolazilo, a poslije napisane recenzije više nije bilo profesionalnog pritiska vraćati mu se, počeo je zvati sam od sebe. Ima nešto magnetično i zarazno u njemu, nešto magično što želite čuti opet i ispočetka, ima nešto u tome da je Cave istinski velikan i veliki meštar svog posla kojem se i dalje posvećuje s nesmiljenom strašću. Možda „Wild God“ nije epohalan album i možda je „Push The Sky Away“ iz 2013. i dalje njegovo zadnje djelo koje bi mogli nazvati antologijskim, ali zasigurno pripada gornjem domu iznimne diskografije australskog umjetnika. Sasvim dovoljno da se smjesti među najdojmljivija ostvarenja u minuloj godini.

7. The Last Dinner Party – Prelude To Exctasy

Kad slušate ovaj neobični peteročlani ženski bend imate osjećaj kao da listate stranice neke rock enciklopedije. Na svom impresivnom debi albumu „Prelude To Exctasy“ punom garda samovjerenosti i uz to vezane glazbene svojeglavosti, naime, ne nude ništa revolucionarno novo, ali se poznatim terenom kreću s puno stila i gracioznosti. Dojam da načas Kate Bush sreće Siouxie And The Banshees, pa onda kao da su se Blondie iz mekših trenutaka spojili s genijalnim trenucima Fleetwood Mac iz njihove faze bezgrešnog popa s „Tango In The Night“ albuma, da će vam na trenutke u njihovim melodijama zazvoniti i bogata britanskog folk pop nasljeđa jednih Fairport Convention (manje) i Pentangle (više), pa čak i to da neke pjesme na neobičan, ali ne i nelogičan način povezuju tako udaljene polove kao što je indie rock jedne Elastice i komercijalni pop ABBA-e, nije možda samo po sebi dovoljno jak argument da se ovaj album uvrsti među najbolja ostvarenja u minuloj godini. No, The Last Dinner Party – za razliku od mnogih koje se ove godine po svjetskim tiskovinama kiti epitetima genijalnosti – među svojih prvih 12 pjesama u karijeri imaju neke koje neće plesati samo jedno ljeto. Drugim riječima, ovdje se može naći nekoliko punokrvnih hitova čiji će tonovi dugo odzvanjati, biti uvrštavani na razne kompilacije i u godinama i desetljećima koje slijede postati radijski standardi, ostati dio kolektivne memorije. Prije svih, „Nothing Matters“ glazbeno upečatljiva, s lako pamtljivim, himničnim, ali ne glazbeno banalnim refrenom, posebno što taj refren sadrži eksplicitne stihove, pomalo sarkastičnog ljubavnog „girl power“ sentimenta.

Žanrovski gledano The Last Dinner Party sviraju barokni pop raskošnih i za debitante nestvarno zrelih aranžmana, s čvrstim indie rock gardom. Fascinantno je to prožimanje orkestralnog melodijskog obilja, gotovo pompoznih vokala što zvuče klasično školovano, s pop ritmovima i zvukovima električnih gitara. Enciklopedija Britannica između ostalog, u elemente baroka uključuje  „veličanstvenost, osjetilno bogatstvo, dramatičnost, dinamičnost, napetost, emocionalnu bujnost i sklonost zamagljivanju razlika između različitih umjetnosti“. Sve to prilično precizno, sasvim slučajno i sasvim prigodno, opisuje sadržaj albuma „Prelude To Exctasy“.

6. Jack White – No Name

Ruku na srce, ne postoji album Jacka Whitea, pa  ni njegovih The White Stripesa, Raconteursa i Dead Weathera koji, ako imate išta rockersko u duši, izaziva ravnodušje. Ovaj bez naziva nije nikakva iznimka. Mogli bi ga okarakterizirati kao zatvaranje kruga iz prilično očitog razloga. Na prvom solo albumu „Blunderbuss“ iz 2012. poigrao se blues rockom, soulom i countryem, „Lazaretto“  je bio još žanrovski šareniji i razigraniji, s punom orkestracijom, od klavira, preko Hammond orgulja do pedal steel gitare, na narednom „Boarding House Reach“ pokazao je svoju volju za eksperimentom, sam nazivajući ovo djelo pomalo bizarnim. Naposljetku, par albuma izdanih u razmaku od par mjeseci 2022. godine „Fear Of The Dawn“ i „Entering Heaven Alive“ otkrila su dva suprotna lica, ono ekscentrično na sjajnom prvospomenutom, i klasično na drugom, ispunjenom satenski finim country baladama.

Nenajavljeno, nereklamirano, neimenovano novo djelo vjerojatno najvažnijeg rock autora 21. stoljeća zatvara krug jer označava povratak korijenima. Svima kojima je nedostajala bazičnost, izravnost i sirovost garažnog rocka s kojim su The White Stripes ispisali neke nove i važne stranice povijesti rock and rolla, došli su na svoje. Nakon dugo vremena White isukao je svoje najubojitije oružje, prljavi, bučni i lako pamtljivi gitarski rif koji otpuhuje sve pred sobom i dokazao kako nije zaboravio baš ništa od vještine korištenja tog „oružja“. Možda je suvišno spominjati da je White sve pjesme napisao, odsvirao i producirao sam, ali nije zgorega da se naglasi njegova svestranost, ali i autorska genijalnost i nevjerojatna razina energije s obzirom da je iza ovog čovjeka pola stoljeća života i 18 albuma u zadnjih 25 godina što solo, što sa svojim bendovima. Sve je na „No Name“ frenetično i naelektrizirano. Furiozni gitarski rifovi u dosta momenata podsjećaju na najžešće dane Led Zeppelina i njihovog arhitekta zvuka Jimmyja Pagea. Ali Pagea na atomski pogon. 

5. Mj Lenderman – Manning Fireworks

MJ Lenderman nije veliko ime na svjetskoj sceni, ili bar nije bio do sada. Ali, ima prošlost, a bogme po jednom od najintrigantnijih glazbenih djela unutar onog što bi u najširoj definiciji mogli nazvati dobrom starom troakordnom gitarskom glazbom, ima i svjetlu budućnost. Iza jednog od neuglednijih i amaterskijih naslovnica nekog albuma u zadnje vrijeme, krije se pravo biserje.

Sve ono lijepo, inteligentno, retro-moderno i rokerski urbano što smo godinama pronalazili u americani i alt-countrju Wilca, Jayhawksa, Bonnie Prince Billyja, Billa Callahana, Bright Eyes, Ryana Adamsa, Kurta Vilea…,nasuprot komercijalnom countryju koji caruje Billboard top listama s onu stranu Atlantika, sve to kao da je sublimirano u četvrtom albumu albumu MJ Lendermana. Da, ovo mu je već četvrto djelo, daleko najbolje i najzrelije, ovaj 25-godišnjak iz Sjeverne Karoline paralelno svira u bendu Wednesday (još je formalni član), bliže shoegaze zvuku, koji su prošlogodišnjim albumom „Rat Saw God“, očarali više kritiku negoli široku publiku. Da i takvi genijalci mogu imati problema s prepoznavanjem talenta u široj javnosti, sugerira i činjenica da je i uz bend i solo karijeru morao raditi kao prodavač sladoleda, a za vrijeme pandemije i primati naknadu za nezaposlene da bi skrpao kraj s krajem. Reklo bi se da se upornost isplatila, prilično drugačije, tvrđe indie rokersko djelo „Boat Songs“ iz 2022., navelo je ljude iz Anti, ambiciozne i žanrovski šarene sestrinske etikete punkerskog Epitapha, da mu ponude ugovor, i da egzistencijalne nevolje ostavi iza sebe.

Manning Fireworks će pomoći u tome, neobična je to, ali u isto vrijeme pitka kolekcija toplih, slatko-gorko tugaljivih pjesama. Riječ je o više klasičnim, a nadahnutnim melodijama prošaranim zvukovima akustične, električne i pedal steel gitare koja dodaje snažnu americana aromu. Lenderman je, recimo to tako, nemaran pjevač, zvuči kao da mu se neda, kao da ga baš briga, i(li) kao da je lagano pripit. No, ima nešto magično u toj nesavršenosti, ima nešto u tom stavu, kakvog pamtimo kod jednog Becka tamo na počecima karijere. Iako se s matičnim bendom i solo iskoracima bliži već tucetu studijskih albuma, s obzirom na godine i autorsku progresiju, čini se da ovo nisu krajnji vrhunci ovog osebujnog glazbenika. Čini se da je „Manning Fireworks“ početak veće priče, a MJ Lenderman ime koje će uskoro prestati biti dobro čuvana tajna američkog rocka.

4. Idles – Tangk

Da će „TANGK“ biti bitno drugačija zvijer od prethodna četiri albuma, dalo se naslutiti već po najavna tri singla. „Gift Horse“, po intenzitetu, pozitivnoj agresiji i svojevrsnoj jezivosti nevjerojatne vokalne ekspresije Joea Talbota slijedi sve stvaralačke uzuse koje su od Idlesa napravili jedan od najvažnijih bendova – recimo to tako – alternativne glazbene scene današnjice. Ali, za razliku od većine stvari s prethodnog albuma, „Gift Horse“ ima potencijal hita. Najčudnijeg kojeg možete zamisliti, ali hita.

„Grace“ je odmak prema ritmičnijem i sanjivijem indie rocku, podsjetit će na trenutke i po atmosferi na još jedne aktualne genijalce Fontaines D.C., a za „Dancer“ je dovoljno reći da je ova sjajna pjesma plod suradnje s kraljevima pomaknute plesne glazbe LCD Soundsystem i da je u svom frenetičnom, galopirajućem ritmu nasađenom na super tvrdu, ali neodoljivu bas liniju, ipak nešto najplesnije dosad u kajdanci koja sad već broji preko šezdeset naslova.

„Tangk“ ne dopušta ovlaš slušanje, uvlači u svoj svijet, iziskuje angažman i iscrpljuje. Miješa emocije kod slušanja, naizgled djeluje slušljivo i prohodno, istovremeno privlači i malo plaši ta skoro fanatična predanost, ta glazbena mašina što poput uragana tu i tamo trga sve pred sobom, pa utihne, pusti slušatelja da odahne i sabere se. Da, slušanje novih Idlesa može biti kao preživljavanje oluje, adrenalin proradi, hvatate zrak. Na kraju ste nekako sretni što ste izvukli živu glavu. Idlesi se mijenjaju, „Tangk“ im je žanrovski najmanje ortodoksno, odnosno najšarenije djelo i to je zapravo sjajna vijest. Ne tapkaju u mjestu. Rastu i napreduju.

3. The The – Ensoulment

Uvijek posebno cijenimo ljude koji imaju sve, pa izgube sve, pa opet nađu put s dna. I treba cijeniti po tom pitanju Matta Johnsona, jedinog stalnog i često samo jedinog člana skupine The The. Tek što mu je slava udarila u glavu tamo 80-ih godina kad su The The bili prilično popularna i usput po kvaliteti krema britanske scene tog doba, a on se „tankao“ alkoholom, drogama i egom kao vatrom koja je palila mostove oko njega, njegov je mlađi brat Eugene umro iznenada od moždanog udara. To ga je pogodilo dovoljno da bitno uspori, izbaci tek još jedan sjajan album („Dusk” iz 1993.) i nakon toga zaključio da više nema što dati, jedan od najbritkijih i glazbeno najdomišljatijih britanskih glazbenika postao je autorski jalov, smatrao se sposobnim snimati samo filmske glazbu i čudne audio skice skupljene u još čudne kolekcije pjesma koje je rijetko tko čuo dok se nisu pojavile na Spotifyju.

Onda slijedi isti slučaj, ali u drugo vrijeme: 2016. umire mu drugi brat Andrew od tumora na mozgu, no to ga je na neki čudan način navelo na suprotnu reakciju negoli kod prve tragedije, da napokon napiše i snimi prvu „normalnu“ pjesmu u 16 godina. Onda mu je umro i otac uz kojeg je bio jako vezan, da bi na početku pandemije završio u bolnici s potencijalno groznom dijagnozom faringealnog apscesa koji je prijetio da zbog hitno potrebne operacije ždrijela ostane bez glasa. Izvukao se, i pjesme su počele nadolaziti. Ali, ne pišemo ove retke radi hoda po trnju Matta Johnsona i svojevrsnog osobnog uskrsnuća, već prije svega uvjerenja da je „Ensoulment“, kako se njegov prvi studijski album nakon gotovo četvrt stoljeća zove, pravo malo glazbeno remek-djelo. Iako glazba The The nikad nije doživjela revival kakav smo svjedočili u slučaju Smithsa ili The Cure, njihovi albumi iz 80-ih sazrijeli su plemenito, da se to trojstvo (Soul Mining – Infected – Mind Bomb), pojavi ovih naših dana, bilo bi u uskom krugu najboljih ostvarenja na kraju godine. „Ensoulment“ nije ni zeru slabiji, jedinstvena je to jeka post-punka u bešavnom elegantnom prožimanju s pop glazbom, bluesom i natruhama folka, nadvijena tu i tamo tamnim ozračjem kakvo su znali emitirati country „crnjaci“ Townes van Zandt ili Johnny Cash. Ovdje će Johnson i proširiti žanrovske horizonte, inkorporirati jazz, posebno kroz delikatne bas linije, kao i nešto elektronskih začina.

Kao i uvijek, atmosfera u Johnsonovim pjesmama je prilično proturječna; njegova glazba je topla, organska, perfektno snimljena analognom tehnologijom u njegovom starom Foxx Garden studiju, takav mu je i glas, zreliji, baršunastiji. No i pun dramatike, iznad te topline kao da lebdi nešto zlokobno. Johnson je ostao vjeran kirurški preciznom oslikavanju političke atmosfere i introspekciji u kojoj nema puno živih boja. Nema više Engleske Margharet Thatcher, ali ta njegova svojevrsna politička vivisekcija ispunjena kombinacijom prijezira i sarkazma se nastavlja, novi su crni oblaci na horizontu koji ne mirišu na happy end.  The The, odnosno Johnson se sa „Ensoulment“ snažno ritnuo u artističkom smislu. Nadajmo se samo da to nisu zadnji trzaji, da na novu inspiraciju nećemo čekati novih četvrt stoljeća.

2. The Cure – Songs Of A Lost World

Ako ćemo pravo, The Cure još tamo od albuma „Wish“ iz 1992. kao da nisu imali što pametno za reći. Zadnji album, prosječni „4:13 Dream“ izašao je pred 16 godina, mnogo se toga u međuvremenu u svijetu promijenilo, nagore zapravo. Robert Smith se – na stranu vjernost prigodnom mračnom imidžu s crnim na sebi i crnim sjenilom oko očiju – oduvijek bavio tamnijim stranama ljudskog duha. Nekad uspješnije, s himnama koje su The Cure doživotno ustoličile na tron goth kraljeva. I bez novih albuma i bez novih hitova brend The Cure je lukrativniji nego ikad, zadnjih godina na račun stare slave sviraju sve veće turneje. Nova glazba im nije bila nužna.  No, kako je Smith  zakoračio u starije godine (sad mu je već 65), pitanja prolaznosti, samoće, bolesti, smrti i tuge kao konzekvencije nisu više pretežito misaone konstrukcije, već stvarnost koja kuca na vrata. Sa svim nabrojanim crnjacima se sve učestalije susretao, pa inspiracije nije nedostajalo.

Možda bi najbolje bilo ovo dugoočekivano djelo opisati jednom jedinom rečenicom i staviti točku, a da poznavateljima opusa benda sve bude jasno. Onom da je „Songs Of A Lost World“ nešto najbliže genijalnosti njihovog remek-djela „Disintegration“ iz 1989. godine. Koncepcijski su slični, pjesme su uglavnom vrlo duge, razvijaju se sporo i minuciozno, nikud im se ne žuri. Glas Roberta Smitha u pjesme ulazi kad standardne troipolminutne pjesme inače završavaju, ali i bez unikatnog Smithovog glasa koji nije promijenio karakterističnu boju ni milimetra, svaka je pjesma poput male goth rock simfonije, ispunjena reskim upečatljivim bas linijama, klavirskim dionicama, redovima violina i violončela, gotovo da bi ispravan naziv za njega bio „Disintegration with Orchestra“. Čovjek se mora osjećati melankolično, nekako uzvišeno tugaljivo dok sluša te teške, a prekrasne melodije, ali kad Robert Smith zapjeva, stvari se dramatično mijenjaju, onda već oči počinju suziti, a grlo se stezati.

U press materijalu koji je pratio izlazak albuma napisao je: „osjećam se otprilike isto kao kad sam s deset godina stajao u noći i gledao Mjesec, ali znam da svijet pod mojim nogama nije isti kao što je bio, a znam da nisam isti ni ja“. I taj osjećaj prolaznosti i – u biti – tuge za samim sobom iz pjesme u pjesme opisuje najcrnjom tintom, gotovo da nema niti jedne u kojoj se u ovom ili onom kontekstu ne spominje riječ „end“, sve to djeluje iskrenije i autentičnije nego ikad. Uostalom, sjetimo se zagrebačkog koncerta pred prepunom zagrebačkom Arenom prije dvije godine i viralne snimke sa Smithovim licem u krupnom kadru niz koje liju suze za izvođenja potresne „Endsong“. The Cure su uskrsnuli u vlastitoj muci, „Songs Of A Lost World“  je beskrajno tužan, ali istovremeno možda i najljepši album u njihovoj diskografiji.

 1. Fontaines D.C. – Romance

Kako vrijeme prolazi, prethodna djela irskog benda s adresom u Londonu sazrijevaju kvalitetno, danas se čine važniji i monumentalniji u indie rock kozmosu negoli je to bio slučaj kad su izašli. Posebno posljednji “Skinty Fia” za koji smo na ovom mjestu i istim povodom zapisali da su na njemu u najboljim trenucima Fontaines D.C. znali proizvesti zlokobno tmuran ugođaj, ali i zaplesati na rubu komercijalnog hita kao u iznimnim „Jackie Down The Line“ i „I Love You“. Album je gotovo na nekoj podsvjesnoj razini sugerirao da to nije vrhunac njihovog kreativnog i komercijalnog potencijala, već neka vrsta najave još većih stvari. Veća stvar je stigla, ali napredak je na neki na neki način kontroverzan, ako ne i paradoksalan. S odmakom vremena i tek u usporedbi s novim djelom, jasnije je nešto oko „Skinty Fia“ što u vrijeme izlaska nije bilo tako očito. Irski kvintet na njemu ne slijedi nikoga, nije mu se dala prikačiti bilo kakva očita usporedba na potezu od nastanka post-punka, sidra za koje su i sami labavo vezani, do danas. Što će reći, Fontaines D.C. su prije dvije godine bili prokleto originalan bend, uspjeli u troakordnoj gitarskoj glazbi naći prostora za još malo svježine.

Na „Romance“ kao da su se odlučili okrenuti slavnom poučku Davida Bowiea iz sredine 70-ih, zabilježenom u intervjuu s tada mladim novinarem, a danas slavnim redateljem Cameronom Croweom. „Ja sam nešto kao lopov s ukusom. Jedina umjetnost kojoj ću ikad pridavati pažnju je ona od koje mogu nešto ukrasti…“ I dok će u intervjuima reći da se napajaju glazbom daleko od njihovog opusa poput Korna i Outkast, u 11 novih pjesama kao da ne mogu pobjeći od bolje prošlosti glazbe s ove strane Atlantika. Od prvih tonova, uvodne naslovne “Romance”,  koja po harmonijskoj progresiji i stilu pjevanja Griana Chattena priziva Depeche Mode u melodramatskijim trenucima, preko najvećeg hita „Starburster“ s hip-hop bitom i stilom Albarnovog 2-D alter ega u Gorillaz, sve do zaključne „Favourite“ što miješa reminiscencije na melodije Echo & the Bunnymen i The Smithsa, četvrti album Fontainesa podsjeća na nešto što smo već čuli. Ovaj put ne smeta uopće, u službi je dobrodošlog širenja horizonata, nema tu slabog trenutka, pjesme se lako se pamte, komercijalnije su nego ikad, slušaju se u dahu, ali opet, svako novo slušanje pojačava uvjerenje da smo ovdje suočeni s ozbiljnom umjetnošću, ako rock and roll uopće možemo ili smijemo tako shvatiti.

I da, ima i jedna osobna stvar koja je pomogla da se „Romance“ ovdje zacementira na vrh najboljih glazbenih ostvarenja u 2024. S godinama na plećima, uši i glava se zamore, teže ih je dovesti do ushićenja koje traži višekratno ponavljanje gradiva iz čistog gušta. U tom smislu, ima ovdje jedna posebna stvar, „In The Modern World“ se zove. Autor Grian Chatten, taj zapravo dubokoumni tip s izgledom i stavom mangupa, kaže da je pet godina pokušavao napisati pjesmu „kakvu bi mogla pjevati i Lana Del Rey“ i napokon uspio kreirati naizgled jednostavnu, a zapravo veličanstvenu baladu. Njena grandiozna ljepota i dubina emocija natjerala je potpisnika ovih redova da nakon dugo vremena stisne tipku „repeat“ na playeru i tako ostavi danima . Slučaj će htjeti da su je Fontaines D.C. prvi put odsvirali uživo neposredno prije izlaska albuma, baš tu kod nas u susjedstvu, u Ljubljani ovo ljeto. I dok smo u društvu nakon koncerta komentirali kako možda neće postati istinski veliki bend jer im na pozornici fali karizme i ambicije da svoje koncerte shvate kao spektakl, lamentirali smo o tome hoće li nadolazeći album nešto promijeniti po tom pitanju. Nije. Fontaines D.C. nikada neće biti U2. Možda zato što ni ne žele.