Večeras slavljeničkim koncertom u Guvernerovoj palači Robert Funčić obilježit će 45 godina svog umjetničkog rada. Ulaz na koncert naslovljen »Rijeka, moj svijet« je slobodan, a glazbenu svečanost uveličat će njegovi gosti Tina Vukov i Marko Tolja.

Bio je to povod za razgovor s riječkim glazbenikom koji je hitovima »Troje«, »Moja prijateljica«, »Iznenadi me« i brojnim drugima iz razdoblja grupe Xenia obiježio glazbenu scenu sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nakon Xenie nastavio je solo karijeru i ostvario brojne druge uspješne glazbene suradnje.

U tom periodu nastale su skladbe »Crveno lišće«, »Brod« i brojne druge, a izdvojit ćemo pjesmu »Grad« čiji i videospot ocrtava bilo našega grada. Što je bilo presudno da krene u glazbene vode, te kako se odvija rad na novom albumu, samo su neke od tema kojih smo se dotaknuli u razgovoru s glazbenikom Robertom Funčićem.

Kakav je osjećaj biti na sceni tako dugi niz godina?

– Rekao bih da prevladava osjećaj zadovoljstva. Nije lako živjeti od glazbe, a pritom ne izdati vlastite ideale. Uostalom, jeste li ikad čuli roditelje kako govore djeci »…zašto želiš biti doktor ili inženjer umjesto da budeš muzičar«?

Koje vam je razdoblje vašeg stvaralaštva posebno drago i zašto?

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Uspjeh Xenije u osamdesetima, zatim rad u studiju, pisanje pjesama za druge izvođače, sve do današnjeg kantautorskog trenutka, sve je to povezano, jedno proizlazi iz drugog i nemoguće mi je voljeti jedno razdoblje više od drugoga.

Nakon obljetničkog koncerta, imate li u planu album?

– Kao što znate, početkom 2020. izdao sam kantautorski album »Dječak, brod, čempres«. Naravno da nakon toga nisam prestao pisati pjesme. Još 3-4 i novi album će biti spreman za izdavanje, nadam se u formatu vinila.

Tko je imao najveći utjecaj na vas na početku karijere, što je bilo presudno da krenete u glazbene vode?

– Mnogo klinaca sanja glazbenu karijeru. Za nju je potrebno imati malo sreće, puno upornosti, a nije naodmet i nešto talenta. Nisam bio izuzetak. Kad sam upoznao pjevačicu Vesnu Vrandečić, vrlo brzo dobili smo diskografski ugovor i postigli uspjeh. Brzinu i lakoću kojom smo se afirmirali protumačio sam kao znak da je to poziv za koji sam rođen i evo, 45 godina poslije još sam na istom putu… Kad me pitate o utjecajima, to su sigurno američki kantautori s kraja šedesetih i početka sedamdesetih.

Klasičan trenutak inspiracije

Kako vam se čini suvremena scena, jesu li mladi glazbenici dovoljno kvalitetni prema mjerilima »stare škole«?

– Naravno da su mladi glazbenici vrlo kvalitetni. Postotak talentiranih ljudi vjerojatno je isti kao i prije 40 godina, međutim ovo novo digitalno vrijeme omogućilo je gotovo svima da se »izraze«, te smo preplavljeni gomilom loših i nepotrebnih uradaka, a oni stvarno dobri često su zbog toga, u toj gomili svega i svačega, nevidljivi.

Otkrijte nam vaše glazbene favorite: koga volite poslušati u trenucima odmora?

– Kao što sam rekao, kantautore s kraja šezdesetih i početka sedamdestih: Jackson Browne, James Taylor, Jim Croce, CSN&Y, Joni Mitchell, Cohen, a od novih Lizzy McAlpine, Jacob Collier, Lianne La Havas, John Mayer, Joe Bonamassa…

Vratimo se sada vama: kako su nastale pojedine kompozicije, uz prvu jutarnju kavu ili navečer?

– Ne znam kako je kod drugih, ali kod mene ne postoji pravilo kad i na koji način nastaju pjesme. Neke od mojih najpoznatijih skladbi nastale su pod pritiskom rokova, »Troje« dok su nam istjecali zadnji sati u studiju, ili Tinina »Il treno per Genova« tik prije isteka roka za slanje na natječaj za Doru. Dakako, postoji i onaj klasičan trenutak inspiracije. Meni se on događa najčešće ujutro oko 5, u onoj razmeđi između sna i budnosti.

Robert Funčić ft. Sabrina Hebiri: Crveno lišće | Design: Igor Kelčec