Tko još nije čuo za My Buddy Moose? Tako smo započeli intervju davne 2007. godine u povodu prvog albuma jednostavno nazvanog »My Buddy Moose« koji je pobrao salve pohvala i od publike i od kritike.

Od prve svirke u riječkom Kulturnom centru Kalvarija 2004. godine, My Buddy Moose je stekao status jednog od najcjenjenijih bendova na regionalnoj sceni. I nakon 20 godina My Buddy Moose su i dalje Luka Benčić, Matko Botić, Ištvan Širola i Jasmin Đečević, a nepromjenjivost postave važan je segment njihove muzike i garancija da kompromise oko nje ne moraju raditi.

Od tog prvog intervjua prošlo je otprilike 17 godina, u međuvremenu je bend objavio još tri albuma »Wonderful Feeling of Emptiness« (2010.), »Shine! Shine! Shine!« (2013.) i »IV« (2017.), nakupio kilometara ceste svirajući uzduž i poprijeko Lijepe Naše, ali i regije, te svirao i surađivao s vrhunskim glazbenicima poput Chrisa Eckmana (The Walkabouts, The Strange), Mathewa Emersona Browna, Dalibora Pavičića (The Bambi Molesters, The Strange) i Edija Cukerića.

Povodom ovom intervjuu je novi album »Into The Grey«, a Mudri Brk i Izvanredni Diskograf, koji stoje iza ovog izdanja, objasnili su kako je album primjer glazbene izvrsnosti koju možete očekivati samo od benda s ovako impresivnim stažem.

– Novi album »Into The Grey« je odraz našeg dvadesetogodišnjeg putovanja kroz muziku. Sve što smo naučili, sve što smo osjetili, i sve što smo željeli podijeliti s našom publikom sažeto je u ovim pjesama, naglasit će Luka Benčić.

Puno sjajnih trenutaka

Od okupljanja pod nazivom My Buddy Moose i prvog koncerta u Kalvariji prošlo je 20 godina, prvi, eponimski album proslavio je punoljetnost, a prvi smo intervju vodili prije otprilike 17 godina. Fino su se nakupile godine. Jel’ i dalje dajete sve od sebe na koncertima, ha, ha, ha?

– Trudimo se i dalje davati sve od sebe, samo je možda tog »sebe« sada manje za dati, ha, ha, ha. Iskreno, teško je uopće pojmiti da je već 20 godina iza ovog benda ili da je 17 godina prošlo od kada smo se s tobom našli ispred »Riječke« i otišli u Palach raditi intervju. Proletjelo je, ali uz puno sjajnih trenutaka koje nam je upravo ovaj bend pružio u životima.

U tih dva desetljeća dosta se toga promijenilo, no unatoč drukčijim životnim okolnostima, My Buddy Moose djeluje u identičnom sastavu? Nema baš puno bendova na domaćoj sceni koji se mogu pohvaliti da 20 godina stvaraju i sviraju u istoj postavi?

– Biti 20 godina na istom poslu, u vezi s nekim ili održavati prijateljstvo nije lako pa tako nije jednostavno niti održati bend. Ponosni smo na to. Zvuči patetično, ali bend ti kroz neko vrijeme postane obitelj, dio identiteta, terapija i prostor slobode. Teško se možemo zamisliti da nismo u bendu, i to baš u ovom bendu.

Je li vam garaža i dalje na istoj adresi? Bit će da je neka dobra vibra u tom prostoru? I dalje barem jedno tjedno imate probe?

– Je, garaža je na istom mjestu na Bulevardu. Chris Eckman ju je jednom nazvao »subgarage« jer to čak nije niti garaža, već prostor ispod garaže. Obožavamo tamo provoditi vrijeme, ima u tim zidovima nekoliko desetljeća riječkog rock’n’rolla, ne samo MBM-a, možda je zato tamo tako jedinstven zvuk. Kad god možemo smo na probi, to nam je najbolji izlazak.

Ne volimo ponavljanja

Povod ovom intervju je novi, peti po redu album »Into the Grey«? Veže li se »Grey« u nazivu na sijede vlasi, odnosno iskustvo i zrelost, ili na činjenicu da u životu ne postoji »crno-bijeli« svijet?

– Fraza »Into the Grey« simbolizira ulazak u područje neizvjesnosti, nejasnosti ili moralne dvosmislenosti, a odnosi se na situacije ili odluke koje su kompleksne, bez jasnog pogrešnog ili ispravnog odgovora, kao i na emocionalna stanja koja nisu ni potpuno pozitivna ni potpuno negativna.

To su ambivalencije koje treba prihvatiti jer od crno-bijelog gledanja na stvari često ne ispada ništa dobro. Naravno, tu su i sijede vlasi koje još nikome u bendu nije palo na pamet prefarbati, kao ni otići na presađivanje kose. Ovako djelujemo zrelije pa barem da nekoga uspijemo i vizualno zavarati da jesmo zreli.

I ovaj je nosač zvuka nastao u suradnji s prijateljima – Matej Zec je snimatelj, Zoran Medved producent, a likovno oblikovanje je i ovaj put povjereno Enveru Krivcu? Ekipa koja pobjeđuje se ne mijenja, je li lakše raditi s frendovima i glazbenim istomišljenicima?

– Lako je raditi s frendovima i istomišljenicima kada su oni, kao u slučaju navedene trojice, ujedno i vrhunski profesionalci i umjetnici. Zec i Medved odlično funkcioniraju u tandemu, ne samo u vicevima već i u studiju, i uspjeli su izvući maksimalan potencijal iz naše glazbe i napraviti produkciju koja može ići uz bok bilo koje strane produkcije s neusporedivo većim budžetom.

A Krivac je genijalac i sretni smo što s nama radi od prvog albuma.

Ovaj peti album objavili ste za izdavače Mudri brk i relativno novo ime na sceni Izvanredni Diskograf?

– Uzbudljiva nam je bila ideja da s novim albumom u diskografskom smislu pokušamo nešto drugačije i nismo pogriješili. Jednostavno su nam se poklopile vizije, slično razmišljamo o cijelom tom neobičnom i brzo mijenjajućem svijetu glazbenog biznisa i svidjela nam se energija i entuzijazam koji su unijeli u našu priču.

Mudri brk stoji iza nekoliko odličnih projekata, poput Idema ili Valentina Boškovića, a Izvanredni Diskograf su pokrenuli Lea i Dražen Baljak koji jako dobro znaju što bendu treba.

Kaže vijest da »album donosi 10 novih pjesama koje istražuju tamne strane ljudskog uma – usamljenost, strah, bijes, samouništenje – dok pokušavaju naći neki oblik mira i prihvaćanja unutar toga. Svejedno, može se reći da je ovo vrlo optimističan i razigran album s jedinstvenim MBM zvukom«. Puno toga u dvije rečenice?

– Sve što ne stane u dvije rečenice, bolje je reći u tri. To su te mudrosti koje dolaze sa sijedim vlasima.

Kažete da je ovaj album najosobnije i najambicioznije izdanje dosad? Što ga čini osobnijim od prethodnika, a što ambicioznijim?

– Svaki naš novi album osobniji je i ambiciozniji od onog prethodnog, što ga automatski čini najosobnijim i najambicioznijim. Tako to mora biti, inače ne bi imalo smisla snimati albume. Samo bi se ponavljali, a to ne volimo.

I najteže i najlakše

Kad pogledate unatrag, od samih početaka, sve do danas, biste li nešto učinili drukčije? Nešto što biste napravili a niste, ili nešto što ste napravili a bilo bi bolje da niste?

– Ne bismo otišli na onaj tulum nakon svirke u Zagrebu tamo na proljeće 2007. Ne bismo otvorili onu bocu rakije na povratku iz Crne Gore. Ljudima iz glazbene industrije govorili bismo samo lijepe stvari.

U ovih 20 godina nakupilo se i zanimljivih suradnji, imali ste priliku nastupati i surađivati s istaknutim svjetskim glazbenicima poput Howe Gelba, Marka Olsona, Chrisa Eckmana i M. Warda.

– To su ljudi na čije smo koncerte odlazili i koji su nam bili glazbeni uzori i prije nego što je uopće postojao My Buddy Moose. Svirati s njima, komunicirati s njima kroz muziku, neprocjenjivo je iskustvo. To su stvari zbog kakvih u prvom redu i želiš imati bend. Nadaš se da će se takvo nešto dogoditi.

Svirali ste u velikim i malim klubovima diljem Hrvatske, ali i regije, na brojnim festivalima, glazbena putovanja odvela su vas i do Londona i Liverpoola.

– Koncerti i sve oko njih, putovanja, upoznavanja novih gradova i novih i zanimljivih ljudi, najbolji su dio imanja benda. Kada stavimo na kup sve te vikende koje smo proveli svirajući negdje, a ne sjedeći doma ili ispijajući pivo u popularnoj gradskoj birtiji, možemo biti samo zahvalni što imamo priliku voditi takav život.

Vjerna sljedba

Pa ipak, dojam je da biste mogli i češće svirati, posebice na domaćem, riječkom terenu? Je li doma najteže ili najlakše svirati? Riječka publika je oduvijek na glasu kao zahtjevna, pritom ispred stejdža se nađu prijatelji i rodbina?

– Svirati doma je i najteže i najlakše u isto vrijeme. To su te ambivalencije iz »Into the Grey«. Najteže je jer doma te svi znaju i ne možeš nikome glumiti, a najlakše je jer doma se osjećaš kao doma, među dragim ljudima koji te prihvaćaju i vole.

Imali ste i vjernu sljedbu, posebno su odani bili fanovi iz Novog Sada?

– Gotovo svugdje bi se našli ljudi koji znaju pjesme, prate bend i to nas čak i danas oduševi. U nekim gradovima smo očito bili na pravom mjestu u pravo vrijeme i stvorili nevjerojatnu vezu s publikom. Novi Sad je jedan od tih gradova, ali ima još takvih primjera, recimo Karlovac, Kotor, pa naravno Rijeka, Zagreb…

Kad naiđeš na nekoga kojem je tvoj bend važan dio života, to ne možeš zaboraviti i taj osjećaj je zaista poseban. Nadamo se uskoro ponovo posjetiti sve te gradove.

S obzirom na iskustvo, da ne kažem godine, ali i poznavanje scene i prilika, kako danas vidite Rijeku, riječku kulturnu, a posebice klupsku scenu? Mislite li da ima dovoljno i dovoljno raznolikih koncerata?

– Stječe se dojam da se malo toga događa, ali realno to baš i nije tako. Događanja ima, pitanje je koliko ima publike. Znalo nam se dogoditi da nam prijatelji glazbenici iz drugih gradova oduševljeno pričaju kako im je u Rijeci super, a nama lokalcima se često čini kao da nema ničega. Sigurno da može bolje, ali nije baš sve tako crno i to prije svega zahvaljujući udrugama poput Distunea i Ri Rocka.

Naravno, dojam je da je nekad uvijek bilo bolje, ali ponekad su to i romantizirana sjećanja? Je li Rijeka uopće više glazbeni grad, a kamoli rock?

– Naravno da je Rijeka i dalje glazbeni grad. Dovoljno je samo pobrojati nova izdanja riječkih bendova ove godine ili pogledati činjenicu da samo ovog mjeseca imamo tri koncertne promocije novih albuma riječkih bendova.

Možda smo subjektivni jer smo i sami dio te scene i dobar dio tih ljudi su naši prijatelji, ali kada pogledate raznovrsnost izvođača i njihovu ustrajnost, Rijeka itekako može biti ponosna na svoju scenu.

Čansonfest, čuvaj se

Članovi MBM-a sviraju i s The Strange, The Stoned Cows, White on White, Slicks Stings, nekad ranije s Bambi Molestersima… Koliko vas ta iskustva obogaćuju i koliko utječu na izvorni zvuk MBM-a?

– Svaka suradnja te obogaćuje u glazbenom smislu, prilagođavaš se različitim okolnostima na pozornici ili u studiju, ponekad moraš izaći iz svoje zone komfora i to je OK. U konačnici ti začini koje pokupiš svjesno ili nesvjesno od drugih postanu dio tvog izričaja. Možda ne u samom zvuku benda, ali definitivno u načinu na koji sviraš ili razmišljaš o glazbi.

Koji je najveći kompromis na koji ste pristali?

– Sretni smo što ih nismo morali previše raditi. To što ne živimo od glazbe je u isto vrijeme prokletstvo i blagoslov, ne možemo joj se potpuno posvetiti, ali smo zato potpuno slobodni s njom raditi što god nas volja.

Najveći kompromis tako ispadne tko će na putovanjima dijeliti sobu s Lukom. Recimo da »malo glasnije« spava.

Let 3 se okušao na Dori, Father na MIK-u? Ima li MBM takvih »mokrih« snova?

– Čansonfest, čuvaj se, stižemo, samo da Luka dovrši svoju zbirku čakavske poezije kojom se već dugo prijeti.

Imate li neke omiljene MBM stvari ili neke koje »mrzite«?

– Ah, pa to je kao da roditelja pitate koje mu je dijete najdraže, čak ako ga i ima, ne smije reći. Šalu na stranu, ima pjesama koje »zaboravimo« da postoje pa ih godinama ne sviramo, onda ih netko predloži na probi i shvatimo »hej, pa ovo je super stvar, glupi smo što je ne sviramo«. Trenutno su nam, očekivano, favoriti nove pjesme koje su uvijek najbolje jer su – nove.

Što biste rekli Luki, Jasminu, Pišti i Matku iz 2004. da ih sretnete, a što toj istoj ekipi iz 2044.?

– »Klincima« iz 2004. bismo rekli da kupe pogone za proizvodnju gramofonskih ploča, sada bi bili bogati. A ovima iz ‘44. – »Opa, još ste tu?!«