Trideseta obljetnica smrti Freddieja Mercuryja danas će biti obilježena svuda po svijetu, a razlog je jednostavan – Mercury je svojim radom ostavio neizbrisiv pečat u rock glazbi i suvremenoj pop kulturi, pomaknuo granice i promijenio ustaljene odnose te samim time motivirao mnoge na sličan kreativan i originalan pristup, postavši jedan od onih na rezultatima čijeg rada dolazi do razvoja djelatnosti kojom se bavi, a u njegovom je slučaju to rock i pop glazba.

Mercury je to učinio na više načina i područja – kao pjevač grupe Queen, autor niza njihovih velikih hitova te briljantni frontman na pozornici, ali i osobnom životnom sudbinom, odnosno činjenicom da je kao jedna od najpoznatijih žrtava AIDS-a iz redova homoseksualaca natjerao mnoge da promijene ili bar ublaže negativne stavove prema seksualnom opredjeljenju takvih osoba. Po svemu je njegov život bio, baš kako glasi i naziv najvećeg hita grupe Queen, čista rapsodija boema.

Od Zanzibara do Engleske

Freddie Mercury rođen je 5. rujna 1946. godine kao Farrokh Bulsara u gradiću Stone Townu koji je u tom trenutku bio dio britanskog protektorata u Zanzibaru (Tanzanija). Njegovi roditelji, Bomi i Jer, bili su indijski Parsi koji su se zbog Bomijevog posla preselili u Zanzibar, a mali Freddie većinu je djetinjstva proveo kod svojih rođaka u Indiji gdje od osme godine pohađa britansku St. Peter’s School u gradu Panchganiju nedaleko od Bombaya.

Drugi je dio pedesetih godina prošlog stoljeća pa se indijski dječak koji pohađa britansku školu oduševljava ranim rock and roll zvukom i samo mu je 12 godina kad s kolegama iz škole osniva svoj prvi band (Hectics) koji svira hitove autora kao što su Cliff Richard i Little Richard. Već u tim godinama počinje se predstavljati kao Freddie, a njegovo zanimanje za rock glazbu raste nakon što se 1964. godine s roditeljima i sestrom Kashmirom iz Zanzibara seli u Englesku, u gradić Feltam, smješten 13 kilometara od Londona.

Uz rock zanima ga i umjetnost općenito pa u Londonu studira umjetnost te potom i grafički dizajn, a sve to prati i bavljenje glazbom pa se krajem šezdesetih okušao kao pjevač u nizu londonskih bendova te čak i jednom iz Liverpoola, a da bi zaradio džeparac, radio je, primjerice, i kao prodavač rabljene odjeće, odnosno nosač prtljage na aerodromu Heathrow.

Foto: EPA/FILES UK AND IRELAND OUT

Smile pa Queen

Put ka slavi, mada on to u tom trenutku još ne zna, počinje u proljeće 1970. godine, kada ga Roger Taylor, njegov prijatelj i kolega u prodaji rabljene odjeće, poziva da vidi bend u kojem Taylor svira bubnjeve. Grupa se zove Smile i uz Taylora u njoj je u tim trenucima i mladi gitarist Brian May, a uskoro im se kao basist pridružuje John Deacon i tako je osnovana jedna od najčuvenijih rock grupa, grupa koja je znana i po tome da je – što je rijedak slučaj u rock glazbi – od početka do kraja karijere nastupala u istoj postavi.

No, u samom se početku nisu zvali Queen, već Smile, a najzaslužniji za promjenu imena bio je upravo Mercury koji je, uz blago protivljenje ostalih članova i tadašnje im diskografske kuće, inzistirao na promjeni imena tvrdeći opravdano da je, s obzirom na čvrsti hard rock koji su svirali u tim trenucima, za grupu puno pogodnije moćno ime kao što je Queen, od preblagog Smile. I tako su se Smile pretvorili u Queen, a Freddie je i službeno prezime Bulsara promijenio u Mercury.

Svi jednako vrijedni

Taj bitan utjecaj na rad sastava u kojem je svatko od članova bio jednako vrijedan, osjetio se i kasnije pa je tako Mercury osmislio čuveni Queen logo, a upravo on dao je i prve smjernice promjene stila što ih je, pokazat će to budućnost, učinilo slavnima. Naime, na početku karijere njihov je glazbeni odabir bio kombinacija hard rocka i progresivnog rocka, pri čemu su u tekstovima znali odlutati i u prošlost, odnosno svijet fantazije, pa je već to bilo dovoljno da njihove prve radove, albume »Queen« (1973.) i »Queen II« (1974.), znatan dio kritike proglasi oponašanjem onoga što radi grupa Led Zeppelin.

Ta procjena i nije bila daleko od istine (uostalom, kao i Zeppelini, i Queen su svoje albume počeli nazivati brojkama), ali oni pažljiviji slušatelji itekako su na drugom albumu uočili vrlo moćnu pjesmu, ujedno i njihov prvi hit, temu »Seven Seas of Rhy« koja je sjajnom gitarom Briana Maya te agresivnim vokalom Mercuryja najavljivala kako u tim Zeppelin epigonima ipak ima nešto. Da tome zaista i jest tako, potvrdila je baš ta 1974. godina kad su, uz već spomenuti »Queen II« objavili još jedan album. Ali bitno drukčiji. Točnije prvi pravi a la Queen album, sjajnu ploču »Sheer Heart Attack«.

Prvi svjetski hit

I tu je Mercury odigrao najbitniju ulogu. Naime, vidjevši da oponašajući druge, čak i ako su to Zeppelini, neće daleko, predložio je ostalima da naprave drukčiji album te umjesto oponašanja drugih, pokušaju dati nešto potpuno svoje. Pri tome je inzistirao da u grupi kao tekstopisci i autori glazbe ne dominiraju više on i May, već da svatko pokuša stvoriti što bolju pjesmu. Konačan rezultat bio je raznovrstan i sirov album velike energije i različitih stilova, album koji više nije bio oponašanje bilo koga, već jasan pokušaj da se stvori vlastita glazba – pa što bude. I dogodio se uspjeh.

Queen su na tom albumu zabilježili prvi doslovce svjetski hit s pjesmom »Killer Quuen« koja je kroz stihove o prostitutki iz visokih društvenih krugova nagovijestila Mercuryjeve glazbene sklonosti k vodvilju, kazalištu i teatralnosti, a kroz niz sjajnih drugih naslova (»Brighton Rock«, »Now I’m Here«, »Stone Cold Crazy«, »Flick of the Wrist«, »In the Lap of the Gods«) pokazala kako je bend sposoban biti moćan u najrazličitijim žanrovima – od klasičnih balada uz gitaru, preko žestokog super brzog rocka do akustičnih i razigranih trenutaka, ili tamnih hard rock balada bogate orkestracije.

Sve je to bila priprema za najblistaviji trenutak njihove karijere, megauspješan album »A Night at the Opera«.

I ostalo je povijest…

Taj je album, objavljen 1975. godine, grupu učinio svjetskim zvijezdama, a zasluge za to iznova su u najvećoj mjeri bile vezane uz Mercuryja koji je u težnji da nastavi preobrazbu grupe odlučio u temeljnoj pjesmi albuma, »Bohemian Rhapsody«, poigrati se spojem hard rocka sa srednjovjekovnim napjevima, ozbiljnom glazbom, vodviljom i kazalištem.

Konačan je rezultat bila šestominutna neobična skladba koja je bila popuno drukčija od svega što se tada moglo čuti na svjetskoj rock sceni. Baš zbog toga, ali i činjenice da je pjesma trajala više od šest minuta, šefovi diskografske kuće za koju su Queen snimali, nisu nikako željeli učiniti ono što je Mercury predlagao – plasirati je kao singl.

Tko će na radiju puštati pjesmu koja je dvostruko dulja od prosječnih hitova i uz to nudi kombinaciju ozbiljne glazbe i crkvenih srednjovjekovnih napjeva s rockom, bio je najčešći argument protivnika ideje o objavljivanju te pjesme kao singla. Mercury nije nikako htio odustati, grupa je stala uz njega i singl je objavljen.

I sve ostalo je, kako se to kaže, povijest. Jer, na prvom je mjestu britanske top ljestvice te godine ostao punih devet tjedana i prodan je do kraja te godine u milijun primjeraka, da bi 1991. godine, nakon Mercuryjeve smrti, reizdanje dva tjedna bilo na prvom mjestu, a u povijesti britanskog rocka treći je najprodavaniji singl svih vremena. No, uz tu veličanstvenu pjesmu, album je ponudio još niz drugih sjajnih pjesama (»The Prophet Song«, »Love of My Life«, »39«, »You’re My Best Friend«…) nakon kojih baš nitko više nije mogao ignorirati ovaj sastav i tvrditi da su tek oponašatelji.

Oproštaj od života

Od tog četvrtog studijskog albuma iz 1975. godine grupa će do 1995. godine, kad će biti objavljen posljednji album na kojem se čuje Mercury, na tržište plasirati još 10 studijskih albuma. Niti jedan neće dosegnuti kreativnu i umjetničku vrijednost priče o noći u operi, ali će gotovo svaki ponuditi nekoliko hitova koji će steći svjetsku slavu – »Somebody To Love«, »We Will Rock You«, »Wa Are the Champions«, »Dont’ Stop Me Now«, »Another One Bites the Dust«, »Crazy Little Thing Called Love«, »Under Pressure«, »Radio Ga Ga«, »I Want To Break Free«, »Is This the Word We Created«, »A Kind of Magic«, »Friends Will Be Friends«, »I Want It All«… i mnogi drugi hitovi nizali su se od 1976. pa do 1991. godine i sjajnog posljednjeg za Mercuryjeva života napravljenog albuma »Innuendo«.

Pjesme na tom albumu Mercury je otpjevao itekako svjestan posljednjeg stadija svoje bolesti i neminovnosti smrti koja mu je bila sve bliža, a ta patnja, strah i očaj najjače su se osjetili u iznimno emocionalnim izvedbama »These Are the Days of Our Life« i »The Show Must Go On« koje su i zbog spoznaje o njegovoj skoroj smrti stekle ogromnu popularnost i predstavljale na jedan način – i tekstom i glazbom – njegov oproštaj od života.

Prava filmska priča

Freddie Mercury umro je 24. studenoga 1991. godine, samo dan nakon što je javno obznanio kako je teško bolestan i kako od AIDS-a boluje još od 1987. godine. Njegova je smrt značila kraj jednog iznimno zanimljivog umjetničkog puta. Odgojen na starom rock and rollu, operi i filmovima starog Hollywooda, Mercury je sve to ukomponirao u svoj rock izričaj, pri čemu je uz korištenje naizgled potpuno različitih žanrova (hard rock, prog rock, rockabilly, rock and roll, disco, pop, ozbiljna glazba…) posebno dominantan bio na pozornici.

Nastupu na sceni Mercury je posvećivao veliku pažnju trudeći se biti što teatralniji i uočljiviji, oponašajući pritom velike filmske dive i stvarajući posebno ozračje u kojem je zaista vladao pozornicom i bio u stanju u trans baciti desetke tisuća ljudi koje je svojim karizmatičnim nastupom pretvarao u velik zbor, baš onako kako je to učinio na velikom Live Aid koncertu u Londonu 1985. kad je nastup grupe Queen bio jedan od vrhunaca cijelog tog veličanstvenog koncerta. Sve u svemu, njegov je život bio prava filmska priča pa i nije čudno da je sasvim zasluženo napravljen i film o njemu te da sjećanje na njega živi i tri desetljeća nakon njegove smrti.