Ray LaMontagne, jedna od medijski najbolje čuvanih tajni američkog kantautorstva, iznova je oduševio svoje brojne poklonike. Jer, »Long Way Home«, njegov deveti studijski album, pravi je glazbeni biser, užitak za dušu i tijelo.

No, LaMontagne je na to svoje fanove već navikao, a u odnosu na prošle albume, ovog je puta u devet novih pjesama u najvećoj mjeri okrenut soul zvuku kakav je vladao u završnom dijelu šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

To pak znači da sve lebdi i treperi u milozvučnim, melodioznim i pitkim zvukovima klavijatura, diskretnom ritmu udaraljki, tek povremenim dodirima električne gitare, erotici usmjerenom zvuku basa i baršunastom autorovom vokalu koji u nizu pjesama neizostavno podsjeća na legendu i velikana Sama Cooka.

Foto: Facebook

Majstorsko »skidanje« uzora

Sva ta vokalna i glazbena ljepota te majstorsko »skidanje« genijalnih uzora osjećaju se već u divnoj uvodnoj »Step in to Your Power« u kojoj uz iznimno dobru vokalnu pratnju The Secret Sisters LaMontagne pjeva o tome kako životu treba pristupati s voljom i željom da koristeći svoje sposobnosti ostvariš ono što želiš.

Taj pozitivan pristup vlada potom i u divnoj »I Wouldn’t Change Anything«, country soul baladi srednje brzog tempa u kojoj uz divan a la Sam Cook vokal slušamo izraze zadovoljstva čovjeka koji, kako i naslov pjesme kaže, ne bi u svom životu mijenjao ništa jer je prezadovoljan svime.

Slijedi isto tako divna i dojmljiva »Yearning« sa sjajnim međuigrama klavijatura i akustičnih gitara te tekstom o tome kako treba prihvatiti sve što ti život nudi i uživati u onim njegovim lijepim dijelovima.

I dok su prve tri skladbe ukotvljene u soul kakav je vladao prije pola stoljeća, tema »And they Called her California« oda je toj američkoj saveznoj državi odsvirana i otpjevana u, a la Neil Young, akustičnom folk rock stilu sedamdesetih.

Na Boba Dylana, posebno njegov divni instrumental »Wigwam« s albuma »Self Portrait«, podsjeća lagani i prozračni instrumental »La Dee Dum, La Dee Da«, dok je »My Lady Fair« u kojoj LaMontagne fantastično »skida« Van Morrisona, himna ljubavi u potpunosti odrađena po uzoru na lagani soul te r’n’b već spomenutih sedamdesetih i neodoljiva je u toj svojoj melodioznosti i pitkosti.

Pozitivan stav o životu

Donekle joj je suprotna po svojoj akustičnoj ogoljelosti i jednostavnosti na folk izrazu utemeljena »The Way Things Are« koja ide u red onih pjesama ovog albuma koje potiču pozitivan stav o životu utemeljen na uživanju u onome što imaš.

Ta pomalo na Paula Simona naslonjena balada nastavlja se ugodnim introspektivnim i pomalo eteričnim instrumentalom »So Damned Blue« čiji je završetak ujedno i početak završne pjesme albuma, dojmljive naslovne »Long Way Home« kroz koju se LaMontagne prisjeća djetinjstva nastojeći kroz stihove još jednom naglasiti i podcrtati temeljne ideje i stavove ovog albuma – prihvati s mirom sve što ti u životu dolazi, čak i teške trenutke, a uživaj u onim lijepim i divnim jer, kako pjeva LaMontagne u jednom trenutku ove prekrasne balade: »Winter come to us all my friend, Just as every childhood has an end.« –

»Svima nama dolazi zima, kao što i svako djetinjstvo ima svoj kraj.« Boljeg završetka još jednog divnog LaMontagneovog albuma nije moglo biti. Uživajte.