Vrlo ugodno i vrlo zanimljivo – dojmovi su koji se potvrđuju i nakon nekoliko slušanja »Kratkih pogleda«, debitantskog albuma grupe Polaridi koju čine Višeslav Šošić i Sven Pavlović koji su suradnju počeli prije četiri godine te nakon nekoliko singlova i videouradaka došli i do albuma koji nedvojbeno ide u red najzanimljivijih ovogodišnjih diskografskih ostvarenja domaće pop/rock scene.

Indie pop

Deset ponuđenih pjesama ima onu, za uočavanje na sceni, nužnu pop pitkost i slušljivost, ali je istodobno očito kako i kroz tekst i kroz glazbu čine bitne iskorake od prejednostavnog i prejeftinog konfekcijskog popa.

Drugim riječima, to je indie pop s uočljivim elementima uspješnog spajanja synth zvukovlja s dodirima gitarističkog pristupa rocku što se pak u tom amalgamu zna pretvoriti u sasvim dobre trenutke lagane psihodelije, dream popa, čak i ozračja ambijentalnog pristupa glazbi.

Odgovaraju tome i tekstovi složeni tako da se kreću u sferama simbolike i asocijativnosti, a posebna vrijednost u nekoliko pjesama je sjajni sanjivi vokal Višeslava Šošića koji je pravo malo bogatstvo domaće scene.

Iščitavanje stihova, usprkos njihovoj simboličnosti, jasno upućuju na često isticano stanje nezadovoljstva kojem su uzroci različiti, pa je tako uvodnu dojmljivu »Retrogradno« moguće tumačiti kao nezadovoljstvo sadašnjošću, a elemente takvog stava i želje za bijegom u neku drugu stvarnost sjajno iskazuje izvrsna »Žal« (»U srcu duboko ja nosim kompas da nam nađem žal«) kojoj je u temelju rock, ali uz sjajno korištenje syntha te isto tako jako dobar refren, ali i korištenje kastanjete te na kraju pjesme i crkvene glazba!

Dojmljiva je i »Voda« za koju sami kažu da je intimna i melankolična pjesma, a jedan od glazbeno najblistavijih trenutaka albuma svakako je »Soba« koja kreće tiho i nježno da bi u drugom dijelu donijela iznimno dobru rock himničnost u čemu itekako puno pomaže dječji zbor Anđeli.

Folk i srednjovjekovlje

Naslovna »Kratki pogledi« odlično oslikava krizu u vezi (»Riječi, samo riječi, razgovora nigdje – sve je već davno rečeno«) uz iznova dobro pogođenu kombinacija nježnosti (piano, akustične gitare) i žestine rock rifova.

Sličnu glazbenu, pa i tekstualnu kombinaciju, nudi i »Ne budi me«, dok je »Kad si tu« izraz potrebe za ljubavlju, ali i straha zbog odnosa u toj vezi (»I kad si tu, ja igram sporednu ulogu«). Najneobičniji trenutak albuma zasigurno je »Treptaj«, nesvakidašnja kombinacija folka i srednjovjekovlja u ljubavnoj baladi koju eteričnim glasom ukrašava i uzvisuje Laura Po.

»Treptaj« je svojom posebnošću i patinom nekih davnih vremena dobar uvod za završnu razigranu i rockersku »Hej bejbi«, pravu a la Lou Reed & Velvet Underground sekvencu u kojoj je ta rasplesana rock žestina idealna za tekst koji govori o razračunavanju i razilasku (»Vrijeme je da si oprostiš, da mi oprostiš, da zaboraviš, da ne prilaziš…«).

Za sam kraj Polaridi ostavljaju alternativnu verziju »Ne budi me« s vrlo dojmljivim vokalom Laure Po i ozračjem koje potvrđuje kako Polaridi mogu biti i vrlo dobar indie rock bend.