Stvari oko prvog koncerta Coreya Taylora u Hrvatskoj od početka su poprimale prilično dramatičnu notu. Pozitivno i negativno. Koncert najavljen za zagrebačku Tvornicu kulture rasprodan je u samo četiri dana bez obzira što je do koncerta preostalo više od pola godine. Ipak je riječ o jednom od svjetionika modernog metala,  činjenica da pod maskom nastupa u mitskim Slipknot, da ima dojmljivu karijeru sa svojim drugim bendom Stone Sour i da još stigne snimati zanimljive solo albume, bili su prejaki magnet za bitno širi auditorij od Tvornice s cca dvije tisuće ljudi kapaciteta, pa je koncert prebačen na veću Šalatu. Dramatski obrat dogodio se nedugo kasnije, u prvim danima ove godine kad je Taylor objavio da otkazuje sve koncerte zimske sjevernoameričke turneje. Narušeno „mentalno i fizičko zdravlje“ navedeno je kao razlog i nakon tog dana crni oblak nadvio se nad mogućnosti da će ga obožavatelji ugledati na proljeće u Europi, pa onda i u Zagrebu. Očito je riješio probleme u međuvremenu i drama oko dolaska je otklonjena.

Jučer na Šalati nije bilo ničeg posebno dramatičnog, prisustvovali smo solidnom koncertu, ne i spektakularnom po bilo kojem kriteriju. Stadion Šalata je – čak i „naopako“ okrenut od tribina – sonično zahvalan prostor na kojem gotovo sve zvuči dobro, velika je to otvorena površina s odlikama dobrog klupskog zvuka. Ovaj put to nije bio slučaj, s mjesta gdje bi zvuk trebao biti najbolji, po sredini ispred mix pulta, zvuk iz razglasa djelovao je stadionski „šuplje“ i udaljeno, generički i pretiho, gitarski rifovi su se nekako kilavo „vukli“ do ušiju prisutnih, a riječ kilavo u kontekstu gitara na heavy metal koncertu je zadnja koju želite čuti. Rekli bismo da čovjek koji „šerafi“ po mix pultu nije imao svoju noć, bend Corey Taylora je jedan od rijetkih iz recentnog sjećanja koji na studijskim uradcima zvuči kompaktnije i uzbudljivije negoli uživo na elitnom zagrebačkom brdu. Doduše, sumnjamo da ovu opservaciju dijele hardcore fanovi u crnim majicama Slipknota jučer nakrcani ispred pozornice. Oni su dobili po ono po što su došli.

A sudeći po reakcijama došli su prije svega po pjesme Slipknota jer je zborno pjevanje i vidljivije gibanje u publici „uključeno“ nakon nekih pola sata koncerta kad je dobro raspoloženi i pričljivi Taylor Slipknot hit star 20 godina „Before I Forget“, pa onda to spojio sa svojom omiljenom zezancijom, temom iz crtića Spužva Bob Skockani koju je uz njegovu akustičnu gitaru zapjevao cijeli stadion.  Novo uzbuđenje je nastalo kad nije skinuo “akustičnjak” s ramena nego udario prepoznatljive tonove rijetkog tankoćutnog trenutka iz Slipknot diskografije, prekrasnu baladu „Snuff“. Općenito, uz klimaks na samom kraju bisa s još jednom jakom točkom iz Slipknot karijere, nezaboravnom „Duality“, ovo su bili najelektriziraniji momenti koncerta, kad se činilo da se bend i publika spajaju u jedno.

„Što čovjek napravi s dvije-tri pjesme, kaos, a između toga spavanac“…“E, sad bi ti da svira sve od Slipknota. Ovo je njegov gej projekt i došao ga je promovirat“. Citat je ovo slučajno uhvaćenog razgovora dvojice sredovječnih metalaca nakon koncerta u koloni izlaska sa Šalate komentirali viđeno koji vjerojatno prilično dobro rezimira razmišljanje prosjeka o sinoć viđenom. Dakako, pod ovo „gej“ nije se mislilo na seksualnu orijentaciju, već činjenicu da je Corey Taylor u svom solo projektu mekši, da je njegov heavy metal tu melodičniji i konvencionalniji. U čemu zapravo nema ništa loše, njegov prošlogodišnji „CMF2“ album je sjajan i nadahnut komad glazbe koji samo dokazuje širinu kreativnosti jakog autora i pjevača. I zapravo je nepravedna pretpostavka (iščitana iz gornjeg citata), da su solo izleti Coreya Taylora nešto skroz inferirorno u odnosu na ono što radi u matičnom bendu. Ali da, da je glazba Slipknota druga kategorija, da ne kažemo dimenzija, u to smo se i sinoć uvjerili.

Sam Taylor jučer se ukazao kao vrhunski profesionalac, odradio je koncert pošteno i srčano, podizao atmosferu, stalno komunicirao s publikom, čak joj se i slatko dodvoravao. Recimo, gledajući u publiku rekao je da je Šalata – ni manje ni više – najbolji prostor na kojem su svirali.

„Ne bi vjerovali gdje smo svirali, čak i u klaonici koja je i dalje bila u funkciji, još se osjetio miris. Ovaj prostor je nevjerojatan, a i vi ste“ – gladio je verbalno perom prisutne Taylor. Ne zna on da je Šalata zapravo prostor revno zapuštan još od Univerzijade čije se tribine ne smiju koristiti iz sigurnosnih razloga od potresa, a obnova nikako da dođe. Vjerojatno se i sjeća da je prije samo sedam dana s bendom nastupio u bukureštanskoj Arenele Romane, kopiji rimskog amfiteatra u usporedbi s kojim (ovakva) Šalata izgleda kao igralište napuštenog zatvora. Nema veze, hvala mu na pristojnosti, lijepo je bilo za čuti.

Kao i na ostatku turneje, nakon otprilike 80 minuta nastupa, bend je sišao s pozornice da bi se vratio na bis dug tri pjesme. Osim sjajne stvari njegovog Stone Sour projekta „30/30-150“ i spomenute „Duality“ s kojom su zatvorili koncert, odsvirali su i obradu pjesme „The Killing Moon“ – kako je Taylor rekao – njegovog omiljenog benda Echo And The Bunnymen. Na kraju, možda smo u adrenalinskom smislu očekivali više, da nas Corey Taylor otpušu s pozornice, ovo nije bila senzacionalna noć na Šalati, ali vjerojatno je s nje nitko nije otišao utučen.