Želite li u proljeće i ljeto krenuti uz dobar plesni, razigrani, melodiozni i zanosni rock and roll, najbolji mogući izbor trenutačno je novi, dvanaesti studijski album grupe Psihomodo pop »Vjerujem u čuda«.

Devet pjesama i nepunih trideset minuta nove glazbe Gopca i društva sjajno je odsvirano, otpjevano i producirano te duboko uronjeno u rock tradiciju, ponajprije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća i zaista idealno za opuštanje, zabavu, ples i stvaranje tona pozitivnog ozračja.

Naravno, taj doprinos pozitivi nije rezultat samo melodioznosti i rimičnosti ponuđene glazbe, već i uvijek duhovitih tekstova Davora Gopca koji je uvijek u stanju »ubosti« mangupski tekst ili bar frazu koja vas mora natjerati na osmijeh, dok vas istodobno ostatak benda svojim efektnim rock vibrama i rifovima tjera na ples.

Ocrtavanje današnjice

Tako u uvodnoj »Dižeš me« Gobac pjeva »Kad sam s tobom, kao da sam na milijun milja iznad zemlje«, poručujući voljenoj »Dižeš me kao topli zrak, bejbe«, a ekipa to prati vrckavim plesnim rock ritmom s podosta tragova razigranog soula i starinskog r’n’b zvuka, što je pak dovoljno da Gobac ovu pjesmu nazove »zabavnom uzletnicom«, ma što to značilo! Slijedi u tom ritmu, ali još pitkija i radiofoničnija, »I to je OK!« prepuna a la Phil Spector gudača i zvuka s tekstom koji je očigledna potpora gay populaciji. Naslovna »Vjerujem u čuda« po Gopcu govori o tome kako su oni kao grupa uopće izdržali četiri desetljeća, a u stvarnosti je to brza i razigrana rock and roll posveta partnerici kojoj kaže: »Ja vjerujem u čuda i mislim da malo si luda.«

»Full« kroz poletni i razgrani punk rock ritam donosi štoriju o dvoje koji si možda baš i ne odgovaraju, ali budući da je seks OK… »Uvijek si bila zločesta, ali seks nam je bio kul, stalno si me davila, ali uživao sam full«, pjeva Gobac uz gitarističke punk udare uz koje čovjek jednostavno ne može mirovati.

Seksa ima i u duhovitoj »Mobitel« gdje zanosni ritam vode gitare, a Gobac polusarkastično govoreći o mobitelu pjeva: »Da barem imam sve što ima on, da pališ me jednim jednostavnim dodirom, da igramo razne igrice… Molim te da me voliš k’o što voliš mobitel!«.

Najduhovitije ocrtavanje svijeta današnjice u ovoj pjesmi nastavljeno je klasičnom Psihomodo pop ljubavnom bockalicom, temom »To nije OK!« u kojoj je zamjeranje partnerici stoga što je nakon razlaza sretna ostvareno u glam rock stilu s pozivanjem na Gopcu i ekipi uvijek drage T. Rexe i Marca Bolana.

Taj sjajan trenutak albuma nastavlja se u isto tako odličnoj »Mačke« koja opet kroz ludo plesni ritam i sjajno pogođen barroom pianom slavi rock and roll, blues i soul. Rock usmjeren k punku i funku u srži je odlične »Neću« kroz koju saznajemo kako je glavni lik cijeli život zastupao taj punkerski »E, baš neću!« stav.

Sjajni suradnici

Za kraj Gobac and comp. malo smiruju igru pa u divnoj »Bol«, tipičnom Psihomodo pop himničnom sentišu utemeljenom na blues i soul zasadama, slušamo i odlične gudače. Sve u svemu, Psihomodo pop je četiri godine nakon odličnog albuma »Digitalno nebo« iznova stvorio album koji u prvi plan stavlja ono što je za njih tipično – životnu radost i energiju, zabavu i optimizam. Definitivno, uz »psihiće« nikad nije dosadno, a zasluge za kvalitetan album svakako treba priznati i producentskom poslu koji je obavio Srđan Sekulović Skansi.

Potvrdio je to i sam Gobac izjavom: »Mislim da imamo najbolje snimljen album u karijeri!.«

A taj najbolje snimljen album u karijeri snimili su uz njega koji je uz pjevanje svirao i gitaru, još i Smiljan Paradiš Šparka (bas), Vlatko Čavar Brada (gitara), Juraj Novoselić Kuzma (klavijature, saksofon) i Tin Ostreš (bubanj), a uz njih na albumu sviraju još i Dean Melki (violina), Darko Sedak Benčić (truba), Miron Hauser (trombon) te Vojkan Jocić (saksofon).