Da vrijeme, geni, neumitnost biologije i bolesti možda mogu „ubiti“ tijelo, a da duh ostane gotovo netaknut, živi je primjer Mike Watt, legendarni basist Minutemena, fIREHOSEA, povremeni član raznih velikih bendova na potezu od Stoogesa do Porno For Pyros, ikona nezavisne glazbe 80-ih i glazbena inspiracija za nebrojene kreativce naklonjene alternativnoj glazbi da se i sami uhvate instrumenata.

Nakon osam godina vratio se u Zagreb, drugi put sa svojim glazbenim kolegama iz Italije, Stefanom Piliom i Paolom Mongardijem, s kojima zajedno čini skupinu Il Sogno del Marinaio.

Ne izgleda dobro, kad je prije jučerašnjeg nastupa izašao u publiku iz backstagea Vintage Industrial Bara vidjeli smo sjenu čovjeka od prije desetak godina kad je još nastupao za reformirane Stoogese. Vidno mršaviji, ispijena lica, oslanjao se na štaku pozdravljajući poznata lica s njegovih brojnih nastupa u Hrvatskoj i okolici kroz desetljeća.

I na pozornici je 67-godišnji umjetnik sjedio na pozornici, uz bitno mlađa dva glazbenika, pa se i nije očekivao neki glazbeni vatromet. No, od prvog tona koncerta koji nije bio nostalgično putovanje kroz obimnu Wattovu ostavštinu, već se sastojao od novog materijala ovog projekta, sjajnog ovogodišnjeg albuma „Terzo“, bilo je jasno da Watt nije izgubio ništa od svojih vještina, da nije izgubio ništa od volje bez obzira na godine i moguće zdravstvene probleme. I prikovan za stolicu on je živa vatra, vibrantni basist i vokalist koji će glas potegnuti iz petnih žila, kao prije 20 ili 30 godina.

Uvjerljivosti nastupa pred dvjestotinjak uglavnom prekaljenih pratitelja zbivanja na alternativnoj glazbenoj sceni koje se dalo viđati još tamo od kraja 80-ih u „Kulušiću“ (kad se Watt s fIREHOSE prvi put ukazao u Zagrebu), uvelike su pridonijeli i Wattovi glazbeni kompanjoni. Oni nisu puka pratnja, Stefano Pilio na gitari i (posebno) Paolo Mongardi na bubnjevima su i sami po vlastitom aršinu pravi virtuozi. Uz njih ovaj nestor bass gitare kojem su i jedni Red Hot Chili Peppers u znak divljenja posvetili svoj najslavniji i najprodavaniji album „Blood Sugar Sex Magik“, zvuči samo još bolje.

Il Sogno del Marinaio tu i tamo podsjećaju na Wattove početke u Minutemen i zrelu fazu s fIREHOSE, ali u prvih dvadesetak minuta nastupa, posebno u iznimnoj uvodnoj „Songs for Anima Mundi“, ovaj trio isporučuje art punk s primjesama jazza i prog rocka, ili obrnuto, svejedno je. Kasnije ta kaša žanrova postaje još gušća, ima tu i psihodelije i finog indie rocka u nešto radiofoničnijoj „The Fall“. Iznenađenje i poklon za publiku opće prakse Watt je ostavio za kraj. Zanimljivo, nije ponudio nešto iz bogatog vlastitog repertoara, već je na kraju koncerta koji je trajao kratkih, ali slatkih sat vremena i sitno, uz svoje talijanske kolege otprašio frenetičnu verziju „TV Eye“ Stoogesa, podsjećajući valjda sebe i sve prisutne zašto se nekad davno u San Pedru i sam uhvatio gitare.

Glazba „Sna mornara“ kako bi u prijevodu išlo ime benda, nije za svakog, ali to je kod Watta zapravo „business as usual“. Kad se malo bolje razmisli, sve što je stvarao u karijeri bilo je daleko od glazbe za svačiji ukus. Na štakama, suh i pogrbljen, kako god izgledao, Mike Watt se i dalje ne doimlje kao netko tko se mora popeti na stage i odraditi posao. Njegovo lice na pozornici odaje da i dalje uživa, kao da poručuje; glazba nije posao, to je način života.