Na današnji dan prije punih četrdeset godina, kasno navečer u 23 sata, u njujorškoj bolnici Roosevelt, dežurnom liječniku nije preostalo ništa drugo doli ustanoviti smrt pacijenta kojeg je policijsko vozilo u tu bolnicu dovezlo praktično već mrtvog i to s četiri metka u tijelu, dva u leđima i dva u ramenu.

Ime pacijenta bilo je John Lennon, a vijest o smrti bivšeg člana grupe Beatles, te u tom trenutku jednog od najznačajnijih svjetskih rock glazbenika, munjevito je obišla svijet izazvavši tugu, očaj i nevjericu. U trenutku smrti tek četrdesetogodišnji John Lennon iza sebe je imao već fantastičnu karijeru i kao član Beatlesa, ali i kao samostalni umjetnik koji je nepuna tri tjedna prije smrti, a nakon pet godina stanke, objavio novi, vrlo dobar i zanimljiv album koji je najavljivao njegov uspješan povratak na svjetsku rock scenu.

Što se dogodilo, pitali su se milijuni ljudi, posebno oni koji su voljeli Lennona i Beatlese.

Cijena slave

Najjednostavnije rečeno – Lennon je na najgori mogući način platio cijenu slave. Naime, sve ono što su Beatlesi sagradili u razdoblju šezdesetih pa do raspada 1970. godine, kao i njihove samostalne karijere ostvarene tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, učinili su ih uzorima i idolima mnogih, a u toj ogromnoj masi obožavatelja bilo je i onih koji psihički nisu bili zdravi.

Upravo takav bio je i Lennonov ubojica čije se ime u pravilu u novinskim tekstovima ne spominje kako se ne bi promovirao on i njegov suludi čin. Taj je bolesni čovjek pratio rock glazbu, a John Lennon i Beatlesi bili su mu među najdražim sastavima. Kad se počelo govoriti o pojavi novog Lennonovog albuma, bio je oduševljen te čak otišao i na promociju tog albuma te na svaki način nastojao doći što bliže Lennonu.

To mu je i uspjelo 8. prosinca 1980. godine kad je u 17 sati ispred poznate njujorške stambene zgrade zvane Dakota uspio dočekati Lennona koji je s Yoko Ono izlazio iz zgrade s namjerom da u Record Plant studijima odradi još neka snimanja. Zaustavio ih je te zamolio Lennona da mu se potpiše na primjerak albuma »Double Fantasy«. Lennon je to i učinio te su on i Yoko nastavili put prema studijima.

Nezapamćena tragedija

Što se u međuvremenu događalo sa suludim obožavateljem nije nikada dovoljno objašnjeno, a teorije su razne i kreću se od one da je zbog većeg broja ljudi na ulici odustao u tom trenutku od ubojstva, do onih koje tvrde da ga u tom trenutku i nije želio ubiti, već ga je povrijedilo nešto u razgovoru s Lennonom pa je tek nakon toga odlučio ubiti ga.

U svakom slučaju, nedvojbeno je da taj bolesnik nije otišao, već je nastavio čekati Lennona i Yoko ispred Dakote. Oni su se vratili u 22.50 te izašli iz limuzine koja ih je dovezla i krenuli prema zgradi u kojoj su imali iznajmljeni stan. Ubojica ih je primijetio, prikrao im se iza leđa te iz velike blizine ispalio četiri hica u Johna Lennona.

Dva od njih, ona ispucana u leđa, bila su smrtonosna. Policajci iz automobila koji se nalazio u blizini reagirali su iznimno brzo – savladali su ubojicu te svojim automobilom prevezli Lennona do bolnice Roosevelt. Nažalost, nedovoljno brzo jer je od teških rana Lennon preminuo u roku kraćem od deset minuta.

Lennonovo ubojstvo bez imalo je sumnje jedan od najtragičnijih događaja u povijesti rock glazbe. Mnoge druge smrti velikana rocka teško se mogu mjeriti s njegovom jer su ili bile rezultat samodestrukcije (Janis Joplin, Jimi Hendrix, Jim Morrison, Kurt Cobain…) ili tragičnih, najčešće prometnih okolnosti (Buddy Holly, Ritchie Valens, Otis Redding, Marc Bolan, Eddie Cochran…).

Direktni nasrtaji na rock glazbenike bili su rijetki (Sam Cook skončao je od metka žene koja je bila uvjerena da joj prijeti seksualna opasnost, na Boba Marleyja neuspješno je pucano iz političkih razloga), a pogotovo je rijetko bilo pretvaranje obožavanja u potpunu ubilačku mržnju, što je bio slučaj baš sa Johnom Lennonom i njegovim ubojicom.

Besmrtne pjesme

U svakom slučaju, svijet je zahvaljujući tom bolesnom činu ostao bez glazbenika koji je tijekom dotadašnjih dvadesetak godina rada napravio vječnu kulu stihova i glazbe koja i danas odzvanja jer besmrtne pjesme Beatlesa, ali i niz veličanstvenih himni koje je Lennon stvorio sam (»Imagine«, »Give Peace a Chance«, »Jealous Guy«, »Woman«…) neprolazna su i trajna vrijednost koju ne cijene samo pripadnici Lennonove generacije, već svi koji vole i cijene kvalitetnu rock glazbu.

Štoviše, upravo je Lennon, uz Paula McCartneyja najznačajniji član legendarnih Beatlesa, bio među prvim rock glazbenicima koji su shvatili kako rock glazba mora izaći iz okvira zabave i plesa te početi govoriti i o drugim stvarima, a ne samo o patnji za dragom, odnosno o tome kako naći mjesto gdje će najbolje moći plesati i ludovati.

Također, Lennon je u okvirima Beatlesa bio onaj koji je najviše inzistirao i na nadilaženju glazbenih okvira određenih klasičnom instrumentalnom postavom rock benda (gitara, bas gitara, bubanj) tražeći uključivanje brojnih drugih instrumenata, kao i što češće te raznolikije korištenje studijskih tehnika snimanja koje su području zvuka i glazbe pružale neslućene mogućnosti.

Sve te ideje i novosti vezane uz rock glazbu »eksplodirale« su sredinom šezdesetih na sjajnim albumima Beatlesa, pločama »Rubber Soul« (1965.), »Revolver« (1966.) i »«Sgt. Pepper’s Lonely Hearast Club Band« (1967.) koje su značile revoluciju u poimanju rock glazbe, kako idejno, tako i tehnički pa je nakon njih povijest rock glazbe bila potpuno drukčija i slobodno se može dijeliti na vrijeme prije i poslije tih albuma.

Glazba s porukom

Svoj iznimno kreativan pristup glazbi Lennon je nastavio i nakon raspada Beatlesa, stavljajući puno više naglasak na komunikaciju javnosti s glazbom, odnosno mogućnosti slanja poruka kroz glazbu. Upravo iz tih izvora krenula je i kontroverzna naslovnica njegovog debitantskog solo albuma »John Lennon/Plastic Ono Band« na kojoj su on i Yoko bili potpuno goli, čime se željelo u pitanje staviti malograđanske vrijednosti zapadnjačkog društva, a još više je taj odnos vezan uz promjene negativnosti kapitalističkog sustava došao do izražaja kroz njegov daleko najbolji album, sjajnu ploču »Imagine« (1971.) i brojne aktivnosti vezane uz širenje ideja o miru, zbog kojih su John Lennon i Yoko Ono postali simboli posthipi doba i svih onih ljudi koji ratu uvijek pretpostavljaju ljubav, mir, razumijevanje i suradnju.

Zbog svega toga, ubojstvo Johna Lennona nije bilo samo ubojstvo jednog uspješnog zrelog čovjeka, već i pravi zločin protiv čovječanstva jer je tom čovječanstvu, bar kad je o 20. stoljeću riječ, John Lennon dao jako puno i definitivno nije zaslužio takvu smrt. No, baš u stilu tog 20. stoljeća, kaotičnosti i agresivnosti tog doba, bila je i ta njegova nasilna smrt.