Bilo je to usred vrućeg ljeta 2007. godine, skoro deset godina nakon što je svjetlo dana ugledao „Moon Safari“, album koji je – već je to tada bilo jasno – ne samo redefinirao pojam moderne elektronske downtempo glazbe, već i izazvao pozitivni tektonski poremećaj na sceni, inducirao nastajanje niza bendova sličnog zvuka, i uvukao se u pore komercijalne pop glazbe 2000-ih; Mnogima je bilo cool inkorporirati nešto od sanjivog, toplog zvuka analognih sintesajzera proizvedenih u doba svitanja elektronske glazbe općenito. Francuski Air više nisu bili eksces po pitanju kvalitete, s pet cijenjenih albuma iza sebe, ako tu računamo i vrlo uspjeli soundtrack za kultni film Sofije Coppole „The Virgin Suicides“, imali su status međunarodnih zvijezda. U skladu s tim, prve najave njihovog ljetnog koncerta u Hrvatskoj sugerirale su da će nastupiti pored jezera Jarun, na lokaciji INmusic festivala koja komotno prima dvadesetak tisuća ljudi. Ulaznice su krenule slabo, pa je objavljeno da se sve seli na koncertno zahvalnu, ali bitno manju Šalatu. Pred sam nastup, Air je premješten u još manji prostor dvorišta tvornice „Jedinstvo“, a onda je na sam dan koncerta objavljeno da je bend u Zagrebu, ali je oprema po vrućini u kamionima zapela negdje u Rumunjskoj. U prijevodu, tužna je istina da se u Zagrebu nije prodalo dovoljno ulaznica da se koncert održi. Hrvatska publika iz nekog razloga nije bila spremna za bend na vrhuncu slave po danas smiješnoj cijeni karte od 30 eura.

Sedamnaest godina poslije tog debakla, u drugom pokušaju domaća se publika nije osramotila, bez obzira na paprenu cijenu ulaznice. Već smo se navikli da je obilaženje pop/rock koncerata velikih zvijezda na potezu od Brucea Springsteena do Taylor Swift, ili od AC-DC do Eda Sheerana postao skup sport, mjeren troznamenkastim brojkama eura. Ipak, cijena od 130 eura bio je prilični šok za domaću indie rock publiku, gdje većinski treba tražiti poklonike zvuka francuskih magova melankolične glazbe niskog tempa, nenaviklu na ovakve cijene. Posebno ako se zna da su Bečani ili Milanezi (doduše u nešto većim prostorima), prve povratničke koncerte Aira prije šest mjeseci mogli pogledati za trostruko manju cijenu. No, zov poriva da se uživo čuje omiljeni soundtrack iz mlađih dana bio je prejak, ekskluzivni prostor impresivne Tvrđave sv. Mihovila je na kraju rasprodan. I da, već nakon par minuta dok se ježite od sjajne interpretacije „La femme d’argent“ s kojom su Air otvorili nastup, zaboravite novac, na 130 eura, a bogme i druge ovozemaljske stvari postanu nevažne ili bar gurnute pod tepih. Božanski pop u virtuoznoj izvedbi, fino „tuniran“ na mix-pultu, preko moćnog i kristalno čistog razglasa, uz retro vizualni doživljaj, diže u transcendentalne visine. Misao o potrošenoj lovi brzo se transformira u onu pučku „’ko to može platit’“.

Čarobni instrumental „La femme d’argent“ je prva stvar s tog mitskog albuma „Moon Safari“, i izvedena je s razlogom prva. Air su zadnjih par mjeseci u koncertnom pohodu nakon sedam godina hibernacije upravo da bi obožavateljima evocirali lijepu uspomenu na njega, slaveći četvrt stoljeća od njegova izlaska. Sviraju ga od prve do zadnje minute, kronološki po redu, pa su to učinili i sinoć u Šibeniku. Kad se album pojavio kritika ga je opisivala kao glazbeni svijet u kojem je sve sjajnije, šik i sofisticiranije od stvarnosti. Iako su mu u biti korijeni elektronski, nisu hladni i distancirani kako to kod moderne, digitalijom generirane glazbe zna biti, kao da su ponovno otkrili toplu elektronsku vodu uz pomoć analognih sintesajzera. Air rekreiraju uživo svoj prvi album vjerno, u istom duhu, ali izvedba uživo nije kopija, više „apdejt“ studijskih snimki. Konkretno, sve zvuči napetije i dinamičnije i još organskije. Veći dio kredita za taj dojam pripisujemo osebujnom bubnjaru, Louisu Delormeu koji osim kao pridodani član za žive nastupe Aira, palicama lupa iza još jedne francuske glazbene veličine, Charlotte Gainsbourg. S njim „Moon Safari“ s pozornice isijava energiju i groove kakvog se ne sjećamo sa studijskih verzija.

Osim njihovih vokala provučenih kroz vocodere, dio pjesama s „Moon Safari“ oslanjao se na ženske vokale, konkretno na onaj Beth Hirsch u nezaboravnim sanjivim baladama „All I Need“ i „You Make It Easy“. Nje sinoć, kao ni na drugim koncertima na ovoj turneji nije bilo, ali Air nisu posegli za „jeftinim“ rješenjem puštanja njenog glasa s matrice. Prilikom izvođenja „All I Need“ puštali su samo kratke sampleove koji podsjećaju na njen glas, pa je pjesma ispala kao kakav instrumentalni nedorađeni demo s uključenim svim prepoznatljivim melodijskim atributima, a „You Make It Easy“ su jednostavno otpjevali sami uz pomoć dobro raspoložene publike.

Vizualna strana koncerta je – iako u biti jednostavna – bila jednako očaravajuća kao i ono što je publici sinoć na sv. Mihovilu publici ulazilo u uši. I vrlo kompatibilna, „Moon Safari“ i glazbu Airu općenito je uvijek pratio glas retro-modernog, pa je i sve na pozornici  odgovaralo tom opisu. Od blještavog bijelog vinilnog poda, preko redova sintesajzera čiji datum proizvodnje seže u 60-e i 70-e godine prošlog stoljeća, do grubo pikseliziranog ogromnog ekrana iza benda koji je često bio jedino osvjetljenje ne pozornici sa svojim minimalističkim pop-art vizualima. Sve zbrojeno, postigli su (željeni) efekt studija sa snimanja neke prozaično – mozaične nedjeljno popodnevne TV emisije iz 70-ih godina. Dakako, Nicolas Godin i Jean-Benoît Dunckel, sada gospoda s 55 na leđima se u potpunosti uklapaju u priču. U outfitima kakav pamtimo s „Moon Safarija“, bijele košulje, bijele hlače, bijele cipele, u sjenama svjetala pozornice izgledaju navlas isto kao prije 25 godina, onako suhi i tanki, s identičnim frizurama, samo koji izravni snop svjetla otkriva nešto grublja lica i neumitnost prolaska vremena. Uglavnom, vizualni stil prati glazbu u stopu, suptilna elegancija je to na djelu, kao što i priliči bivšim studentima arhitekture i matematike i njihovom građanskom backgroundu Versaillesa.

Nakon odsviranog „Moon Safarija“ Air su publici dali malo mira da u sebi procesiraju upravo pruženu glazbenu ljepotu, napustili su pozornicu i vratili se da isporuče još malo svoje magije u dijelu koncerta koji se na setlistama po internetu titulira kao „best of“. O tom naslovu dalo bi se raspravljati, neke od odsviranih pjesama („Radian“, „Venus“, „Cherry Blossom Girl“, „Run“, „Highschool LOver“, „Don’t Be Light“), prije bi mogli opisati kao izbor za sladokusce, našlo bi se tu mjesta za „Surfing On The Rocket“, „Radio Number 1“, „Mer du Japon“  ili „Love“, no to ne mijenja puno na stvari, što god iz svog intrigantnog repertoara izabrali, Air se jučer u Šibeniku nisu okliznuli u zonu prosječnosti, a kamoli dosade.

U koji god glazbeni rukavac zakoračili, uključujući tu i grubi, skoro kakofonični trip-hop a la Massive Attack iz „Mezzanine“ faze kao u „Electronic Performers“ s kojom su se sinoć na bisu oprostili od šibenske publike, Air su emitirali glazbu iz paralelnog svemira. Njihov sinoćnji nastup na jednoj od najljepših hrvatskih pozornica bio je neka vrsta glazbenog pandana starim epizodama „Zvjezdanih staza“. Tako neodoljivo retro, tako neodoljivo futuristički.