Godina 1974. bila je iznimno produktivna na polju prog rock i srodnog izdavaštva. Radi se o rock glazbi u kojoj su pomicane dotadašnje granice stila i strukture skladbi. Sastavi progresivnog rocka oslanjali su se na korištenje elektroničkih glazbala koja su se krajem 1960-ih i početkom 1970-ih razvijala u raznim smjerovima – psihodeličan pristup i korištenje drugih žanrova, posebice klasične glazbe, što je bilo uočljivo i u sviranju za rock netipičnih glazbala kao što su flaute, lutnje, klarineti, čembala, oboe…, kao i tada popularni melotron. Bendovi su se ponekad izravno pozivali na djela klasične glazbe. Izvedbe su postajale složenije i duže, ritmovi, melodije i harmonije su bili neuobičajeni…

»Nismo znali da smo bend koji svira progresivni rock jer tada još nije postojao taj termin koji bi opisao što i kako rade ti sastavi koji su odjednom postali poznati na međunarodnoj glazbenoj sceni«, u razgovoru koji sam vodio s njim rekao je Steve Hackett, gitarist tadašnjeg benda Genesis, jednog od najvažnijih u tom žanru. »Slušali smo jedni druge. Svi su željeli biti nešto što nisu. Svi bijeli glazbenici željeli su biti crnci, svi gitaristi željeli su biti klavijaturisti, svi basisti željeli su biti skladatelji, svi pjevači željeli su biti plesači… ili žene. Uvijek je stvar u tome da netko želi biti nešto. S takvim težnjama, ambicijama, arogancijom, energijom, poštenjem mogli smo stvoriti nešto novo. To što smo stvarali spada u povijest jer svijeća je dogorjela, zar ne? Ja sam tek jedan od tih glazbenika.«

U tom žanru najvažnija je bila prva polovica 1970-ih, što navodi na zaključak da su 1974. mnogi sastavi koji su djelovali u tom žanru dosegli vrhunac svojeg kreativnog stvaralaštva, a mnogi od njih dokumentirali su ga na diskografskim izdanjima, tada LP pločama. Mnogi sastavi koji su djelovali u drugim žanrovima u to su doba mijenjali svoju glazbu radeći izlete u smjeru prog rocka, primjerice Frank Zappa koji je te godine objavio dva albuma: »Apostrophe« i »Roxy and Elsewhere«, dok je Santana objavio trostruki LP »Lotus«, potpuno drukčiji od ostalih koje je snimio u svojoj karijeri. Glazbenici iz tog miljea često su u svoja djela inkorporirali duhovni aspekt. O tome je u jednom od naših razgovora govorio Santana koji je glazbu za album »Lotus« snimio u Osaka Kosei Nenkin Kaikanu, upravo u tom kontekstu.

Carlos Santana / Snimio Davor HRVOJ

»Od sedamnaeste do dvadeset i sedme ste poput spužve«, rekao je. »Težite za duhovnim spoznajama. Ja sam zraka svjetla, a i vi također, koja dolazi iz Božjega uma. Kad to shvatite moći čete ostvarivati mogućnosti, prigode, sreću. Za mene je duhovnost voda. Religija i politika su Coca Cola i Pepsi Cola. To je posao, a duhovnost nije posao. Ona je besplatna i pripada svima. Ne morate posjetiti Papu da biste došli u nebo. Ne morate posjećivati gurua da biste dostigli nirvanu. Sve što trebate je biti dobri, strpljivi, radosni, da živite svoje svjetlo, sreću i ljubav. To je ulaznica za drugu stranu, a druga strana nije religija. Ne postoji ništa takvo. Pitanje je što ćeš učiniti s tri stvari: svjetlom, ljubavlju i radošću, što ti je darovano. Svatko od nas može se vratiti svjetlu, odakle smo i došli.«

U ovom osvrtu podsjećamo tek na neka izdanja objavljena prije pola stoljeća, a na toj listi mogli su se naći još neki albumi objavljeni te, 1974., primjerice »Mirage« sastava Camel, »L’isola di niente« sastava Premiata Forneria Marconi, »The Power and the Glory« sastava Gentle Giant, »Relayer« sastava Yes…

Gong: You, Virgin Records

»You« je peti studijski album prog rock sastava Gong. To je ujedno posljednji album na kojem je svirao utemeljitelj sastava, gitarist i pjevač Daevid Allen, prije dvadesetogodišnje stanke. Naime, Allen je otišao kada je osjetio da ga je »nevidljiva sila« spriječila da se popne na pozornicu. Nakon toga vodeću ulogu je preuzeo bubnjar Pierre Moerlen koji je istodobno svirao u sastavu Les Percussions de Strasbourg s kojim je nastupio i u Zagrebu. On je usmjerio glazbu prema udaraljkaškom, nerijetko klasičarskom pristupu, što se osjetilo već na sljedećem albumu »Shamal«, a još očitije je bilo na sljedećima. »You« je treći album iz trilogije »Radio Gnome Invisible« i središnji dio Gongove mitologije. Za razliku od prva dva: »Flying Teapot« i »Angel’s Egg«, narativne i pjevane dionice nisu toliko dominantne, a istaknutije su instrumentalne koje donose osebujan pristup. Zapravo, ostvarili su organsko prožimanje tih dvaju pristupa. Gongovci su u to doba bili prepoznatljivi po dužim izvedbama koje se razvijaju polako, strpljivo, meditativno, uz sugestivno korištenje elektronskih efekata te maštovita rokerska gitarska i džezistička ili fusion saksofonska i flautistička sola. Njihova je glazba bila spoj raznih utjecaja pretočenih u zaseban stil koji su kritičari i novinari opisivali na razne načine: kao eksperimentalni rock, jazz fusion, jazz rock, progresivni rock, psihodelični rock i space rock.

Sve su skladbe prikazane kao zajednička djela članova sastava, pod pseudonimom COIT (Compagnie d’Opera Invisible de Thibet), što je bio Allenov koncept. Smatrao je da »postoji mistični, okultni dogovor između suradnika«, da su u ovim izvedbama »uspjeli stvoriti geometrijski i matematički savršena glazbena djela koja su se doimala kao potpuno improvizirana«. Prema njegovim riječima, osvarili su »međunarodnu ideološko/duhovno/estetsku komunikacijsku mrežu za umjetnike svih vrsta koji dijele zajedničku viziju prijateljske, pan-stilske, inkluzivne umjetničke forme koja služi pokretanju prema svjesnoj evoluciji.«

Ključne izvedbe traju iznimno dugo, oko deset minuta, a kraće služe kao poveznice, čineći glazbenu cjelinu, kao da se cijelo vrijeme razvija priča, a njezin kraj nije moguće pretpostaviti. Neke se izravno pretapaju jedna u drugu.

Dogodio se sretan spoj različitih elemenata koje je potrebno objediniti da bi ostvarili bezvremensko umjetničko djelo. Prije svega u bendu su bili izvrsni glazbenici otvorena uma koji su se sjajno nadopunjavali. Osjeća se da su u to vrijeme puno koncertirali. Na tim su nastupima polirali izvedbe, isprobavali nove zamisli, ubacivali i izbacivali… Osim toga, ta je međunarodna postava bila na okupu još od albuma »Angel’s Egg«. Bili su to gitarist i vokalist Daevid Allen, vokalistica Gilli Smyth, saksofonist i flautist te vokalist Didier Malherbe, klavijaturist Tim Blake, gitarist Steve Hillage, bas gitarist Mike Howlett, bubnjar i udaraljkaš Pierre Moerlen i udaraljkašica Mireille Bauer, a na snimnju albuma »You« pridružili su im se i vokalistica Miquette Giraudy te udaraljkaš Benoit Moerlen.

Na ovom izdanju do punog su izražaju došli elementi po kojima su i inače bili poznati: inventivnost, humor i duhovni aspekt. Neke vokalne, ali i instrumentalne dionice snažno su nadahnute istočnjačkom kulturom. U tom posthipijevskom razdoblju članovi benda su se preselili u napuštenu lovačku kuću s 12 soba, Pavillon du Hay, 120 km jugoistočno od Pariza, gdje su zajedno živjeli i osmišljavali svoju glazbu, zapravo glazbeno kazalište. Jača strana bila im je maštovitost. Sami su osmislili svojevrsnu mitologiju s duhovitim likovima i alegorijskim temama. Likovi su se često temeljili ili koristili kao pseudonimi za članove benda, dok se priča temeljila na viziji koju je Daevid Allen imao za vrijeme punog mjeseca za Uskrs 1966., nakon čega je tvrdio da može vidjeti svoju budućnost. Ta mitologija bila je tek nagoviještena kroz ranije albume, ali nije bila središnja tema sve do trilogije »Radio Gnome Invisible« iz 1973. i 1974. Sadrži mnoge sličnosti s konceptima iz budističke filozofije, primjerice optimizam, potragu za svojim unutrašnjim ja, poricanje apsolutne stvarnosti i potragu za putem do prosvjetljenja. Često se spominje proizvodnja i konzumacija »čaja« te leteći čajnici, što ukazuje na čaj od gljiva, iako se ta riječ također dugo koristila za opisivanje kanabisa. Možda je upravo to utjecalo na stvaranje glazbe koja je izvan svih okvira i koja će vas uvesti u stanje fantazmagorije.

Emerson, Lake & Palmer: Welcome Back, My Friends, to the Show That Never Ends – Ladies and Gentlemen, Manticore Records

Klavijaturist Keith Emerson, gitarist, bas gitarist i pjevač Greg Lake i bubnjar i udaraljkaš Carl Palmer bili su super grupa koja je u prvoj polovini 1970-ih objavila 6 briljantnih albuma. To razdoblje stvaralaštva zaključili su ovom trostrukom LP pločom iz 1974. na koju su uvrštene snimke s nastupa u Anaheim Convention Centeru u Anaheimu u Kaliforniji, održanom tijekom turneje na kojoj su promovirali svoj tada novi album »Brain Salad Surgery«. No, bio je to svojevrsni best off jer na programu su bile skladbe sa svih prethodnih albuma osim konceptualnog »Pictures at an Exhibition«, njihovog prvog koji donosi koncertne snimke. Radi se o poletnim, furioznim izvedbama, čak i kad je riječ o baladama, koje su zapamćene kao njihova remek-djela. Među ostalima na album su uvrstili svoje hitove: »Lucky Man«, »Take a Pebble«, »Tarkus«, »Jerusalem« i »Karn Evil 9«: 1st, 2nd i 3rd Impression i druge. Iako su bend činila samo trojica glazbenika, zvučali su poput rock orkestra. Svaki od njih bio je izvanserijski instrumentalist, maštovit solist, a Lake i osebujan pjevač koji je bio zaslužan za prepoznatljivost trija. Također, snažan pečat utisnuo je Emerson koji je često prizivao uspješnice klasične i jazz glazbe. Sve to osjeća se i na ovom albumu. Primjerice, obradili su Ginasterin 1. klavirski koncert, 4. stavak. Lake, koji je prije bio član King Crimsona, ponekad je ubacivao ulomke djela koje je svirao s njima, u ovom slučaju iz skladbe »Epitaph«.

Focus: Hamburger Concerto, Polydor

Ovim albumom, objavljenim 1974., nizozemska je grupa Focus obilježila završetak prvog razdoblja svoje karijere u kojem je od 1970. objavila pet albuma. Jedini članovi koji su svirali na snimanjima svih albuma bili su multiinstrumentalist Thijs van Leer i gitarist Jan Akkerman, ujedno jedini autori – osim traditionala – svih skladbi na ovom albumu. Uz žestoki rokerski zvuk njihovu su glazbu, pa i na ovom izdanju, obilježili utjecaji klasične glazbe, uključujući ranu i renesansnu glazbu, Bacha, sakralnu glazbu. Osjeća se to u Akkermanovom sviranju lutnje, ali i Van Leerovom sviranju klavira, orgulja, čembala, kao i pjevanja i zviždanja. Osim toga, naslovna pjesma se, primjerice, temelji na »Varijacijama na Haydnovu temu« Johannesa Brahmsa. Radi se o šestodijelnoj, 20-minutnoj konceptualnoj skladbi nadahnutoj situacijom kad je Akkerman jeo hamburger dok je gledao crtiće u svojoj hotelskoj sobi u New Yorku. »Skupina Focus ostvarila je ogroman učinak na glazbu diljem svijeta«, rekao je Akkerman u jednom od naših razgovora. »Djelovanje s Focusima otvorilo mi je mnoga vrata kroz koja sam stupio u različite stilove i pristupe rock glazbi. Ne čudi što smo sa skupinom Focus svirali klasičnu, neoklasičnu, bebop i rock glazbu. Uvijek su me svrstavali među rock glazbenike, ali nije me briga kako se zove stil. Bez obzira na sve dali bi neki naziv. Ljudi vole kategorizirati, ali ja nastojim svirati glazbu koja se ne može svrstati. Volim svirati sve vrste glazbe, od bluesa do klasike, bebopa ili francuske šansone. Toliko je lijepe glazbe i raduje me što sam dio toga. Za mene je to prirodno. Kao dvanaestogodišnjak snimio sam prvu ploču, singlicu, na koju sam uvrstio izvedbu skladbe ‘Melody in F’ Arthura Rubinsteina, ali odsvirao sam je u A duru kako bih ostvario pristup i zvuk blizak rock and rollu. Na drugu stranu uvrstio sam izvedbu lijepe teme iz filma ‘Exodus’. No, u tim sam izvedbama svirao blues. Ne pitaj me zašto, ali za mene je to prirodno. Možda je to vezano uz moje nasljeđe. Odrastao sam u četvrti u kojoj je smještena ulica »crvenih fenjera«. Jedna od prostitutki koje su tamo radile, moja dobra prijateljica, dala mi je kolekciju ploča Charlieja Parkera nagovorivši me da ih preslušam. Rekla je da bih trebao svirati gitaru kao što on svira saksofon. Rekla je: ‘To si ti! To je tvoj duh!’ Osjećala je da bih kao gitarist trebao krenuti u tom smjeru. Osjećala je da imam isti pristup tajmingu i drugim glazbenim elementima.«

King Crimson: Starless and Bible Black/Red, Island

Prema mišljenju kritičara i ljubitelja glazbe, King Crimson je najbolji prog rock bend ikad. Mnogi misle da su najbolje albume ostvarilli u prvom razdoblju, od 1969. do 1974. Zaključili su ga, kad je riječ o studijskim izdanjima, albumima »Starless and Bible Black« i »Red«. Iako je prošlo pola stoljeća od objavljivanja, glazba na tim albumima još uvijek je fascinantna, uzbudljiva i nadahnjujuća. Velik dio materijala na ovim albumima snimljen je na koncertima i montiran sa studijskim snimkama. U to vrijeme postava se ustalila s gitaristom Robertom Frippom, basistom i pjevačem Johnom Wettonom i bubnjarom Billom Brufordom te povremeno violinistom Davidom Crossom koji je u to doba napustio bend kako bi se, u želji za mirnijim životom, povukao u samostan. Po potrebi u izvedbama pojedinih skladbi pridruživali su im se još neki glazbenici, nerijetko iz klasičarskog miljea. Zahvaljujući tom zajedništvu upuštali su se u improvizacije. Glazba se zasniva na kontrastima, primjerice izmjenjuju se nježno i moćno, tiho i gromoglasno, ali i stvaranju osjećaja iščekivanja, mističnosti, tjeskobe… Svaka pjesma ima svoju priču, svaka je dojmljiva i intrigantna. Primjerice, naslov albuma i istoimene skladbe citat je iz drame »Under Milk Wood« pjesnika Dylana Thomasa. Pjesma »The Great Deceiver« odnosi se na Vraga i ironičan je komentar o komercijalizmu. Fripp je pridonio stihovima »cigarete, sladoled, figurice Djevice Marije«, nakon što je svjedočio prodaji suvenira u Vatikanu. Pjesma »The Night Watch«, pak, kratki esej o Rembrandtovoj slici istog naziva, opisuje sliku onako kako je promatrač vidi i pokušava razumjeti subjekte.

Visoku estetsku vrijednost King Crimsona cijenili su i drugi glazbenici. Jedan od njih je Steve Hackett. »King Crimsoni su bili drukčiji od svih ostalih«, rekao je. »Imali su osebujne zamisli. Njihov se utjecaj sastojao u tome što se radilo o sastavu koji je svirao točno. Preciznost je bila jako važna u njihovoj glazbi. Kad sam se pojavio na sceni oni su plijenili pažnju slobodnim pristupom. Svirali su nekim kubističkim jazz stilom, nekom vrsta ekspresionizma. Imali su sposobnost da sviraju glazbu blisku klasici, a posebno je bilo njihovo korištenje melotrona. Skladbe kao što su ‘Epitaph’ i ‘In the Court of the Crimson King’ su predivne! No važna je i druga strana, ona pastoralna. Svirali su i iznimno lijepe lirične skladbe. Razlog ljepote glazbe koju su stvarali King Crimsoni leži u činjenici da je to bio sastav koji je mogao svirati mnoge stilove. Imali su širinu, djelovali su panžarovski, pangenerički, posuđivali su iz raznih područja, njihove su izvedbe bile prožete humorom. Ponekad su svirali za svoju dušu ili za malobrojnu publiku, ali njihova je glazba uvijek bila moćna. Nakon što sam slušao King Crimson, postao sam svjestan da moram pronaći sastav koji je spreman upustiti se u razna područja i čiji su članovi maštoviti glazbenici. Zato sam, kad sam se pridružio skupini Genesis, predložio da koristimo melotron i vlastitu rasvjetu. Pratio sam što je s King Crimsonima radio Peter Sinfield i tako naučio kako kontrolirati okružje u kojem nastupamo, kako učiniti da tekstovi pjesama odražavaju priče, da glazba povede slušatelje na putovanja, da ih teleportira u drugo vrijeme i na drugi kraj svijeta. Sve to bilo je moguće kad se radilo o tom bendu.«

Genesis: The Lamb Lies Down on Broadway, Charisma

»Zanimljivo je bilo svirati s Genesisima«, rekao je Hackett u nastavku razgovora. »Djelovali smo kao momčad, nadahnjivali jedni druge. Shvatio sam da sam u bandu s glazbenicima koji su odlični skladatelji. Autor često nije svjestan da je napisao nešto dobro, ali to ga predstavlja kao umjetnika. Može to biti tek neka ljestvica ili skup nota. Često izvodim glazbu koja ima istočnjački prizvuk, ponekad preuzmem nešto od Bartoka… Nešto je privlačno i romatično u tome. Istovremeno to razumijem, a zapravo ne razumijem. Ne želim razumjeti, želim osjetiti! Volim pogled romskih glazbenika na improvizaciju, njihov upliv na jazz i folk glazbu. Na kraju to sve postaje jedno. Važno je iznenaditi sebe i publiku.«

Kultna prog rock grupa Genesis je dvostruki, konceptualni LP »The Lamb Lies Down on Broadway« snimila u tada već ustaljenoj, najzapaženijoj postavi u kojoj su bili pjevač Peter Gabriel, gitarist Steve Hackett, klavijaturist Tony Banks, basist i gitarist Mike Rutherford i bubnjar Phil Collins. Bila je to kombinacija sjajnih instrumentalista i skladatelja, s odličnim pjevačem i tekstopiscem. Svi su bili i autori, pojedinačno ili u raznim kombinacijama, iako je Gabriel, djelomično na osnovi svojih snova, osmislio priču o Raelu, portorikanskom mladiću podvojene osobnosti iz New Yorka koji je iznenada odveden na putovanje samospoznaje i istodobno je proživljavao bizarne događaje i upoznavao čudnovate likove. U izvedbi jedne skladbe pridružio im se Brian Eno.

U Genesisima je Peter Gabriel radio razne ludosti, stavljao bizarne maske, bio teatralan, a ostali članovi benda su se ponašali posve drukčije. »Želio sam da se sastav formulira, da se predstavi svojom pričom, da rasvjeta bude dobra, da glazbenici budu spremni, da sve bude na svom mjestu«, nastavllja Hackett. »No kad smo počeli raditi na taj način on je došao s tom zamisli o maskama bez da je to rekao ikome od nas. Odjednom bi se, bez najave, pojavio na pozornici s maskom na licu. Odmah smo privukli pažnju javnosti i našli se na naslovnicama časopisa. Da je pitao članove benda može li to učiniti, rekli bismo mu da to nije dobra zamisao. Naime, radilo se o samostalnom nefunkcionalnom donošenju odluka, bez dogovora s drugim članovima benda. Skupina može biti pozitivno, ali i destruktivno okružje. Taj je sastav iznjedrio neke jako dobre zamisli koje su ostale trajnim vrijednostima, no Genesis je bio sastav s glazbenicima koji su se međusobno nadmetali, a to ponekad može biti razarajuće, iako se ponekad radilo o sjajnim zamislima. Svaki od nas se morao naučiti izboriti za sebe. U sastavu je bilo previše snažnih osobnosti. Ako u sastavu djeluje previše glazbenika pasivnih karaktera, to može dobro funkcionirati, ali ako je puno onih koji su aktivni, ako je previše vođa, previše generala a nedovoljno vojnika jurišnika, to ne može trajati vječno. No, u redu je svirati i u sastavu punom generala, kao što je bilo u King Crimsonima u kojima su zajedno svirali mnogi glazbenici snažnih osobnosti. Ipak bend Genesis je trajao puno duže od većine drugih.«

Taj album, objavljen 1974., bio je posljednji na snimanju kojeg je sudjelovao Gabriel koji je poslije ostvario iznimnu samostalnu karijeru.