Bliži se trenutak koncertne miniturneje čuvenog slovenskog punk-rock sastava Pankrti po Hrvatskoj. U Zagrebu, Rijeci i Puli Pero Lovšin i ekipa obilježit će punih 45 godina od trenutka kad su stupili na rock scenu tadašnje države i Europe izazvašvši rock potres koji je zauvijek promijenio glazbu ovih prostora, a odraza je imao i na europskoj razini jer su eminentni engleski rock kritičari zamijetili pojavu benda koji je po svim svojim karakteristikama bio ravnopravan ponajboljim engleskim punk velikanima kao što su bili Sex Pistols, The Clash, Sham 69, The Vibrators…

Zaista, Pankrti su jedan od najblistavijih trenutaka rock glazbe neengleskog govornog područja. Tijekom svoje karijere stvorili su sedam iznimno kvalitetnih albuma koji su na najbolji mogući način svjedočili o snazi i ljepoti rocka, od glazbe pa do angažiranosti i želje za promjenom stvari koje nisu dobre.

Zbog svega toga vidjeti i čuti Pankrte 45 godina kasnije, točnije 42 godine nakon objave njihovog remek-djela »Dolgcajt«, stvar je opće kulture. To je ujedno i dovoljan povod za razgovor s Peterom Lovšinom, jednim od najznačajnijih rock autora ovih prostora i sjajnim rock pjevačem.

Punk nije bezopasan

Za ljubitelje Pankrta kažimo i to da će na Adventskoj turneji svirati postava koja je napravila dva njihova zadnja albuma, baš ona koja je 1985. svirala u Zagrebu, na nedavno objavljenom albumu »Live in Zagreb«. To znači da će uz Lovšina kao frontmena na pozornici gitare svirati Bogo Pretnar i Marc Kavaš, na basu će biti Boris Kramberger, a za bubnjevima sjajni Slavko Colnarič.

Odličnim koncertom u Tivoliju obilježili ste 45 godina postojanja ponajboljeg rock sastava ovih prostora. Jeste li one davne, davne 1977. godine ikad, bar u primisli, imali ideju da će vaša glazba biti cijenjena i 45 godina kasnije, da ćete kao ljudi u sedmom desetljeću života napuniti Tivoli ljubiteljima rock glazbe?

– Ne, ni u jednom trenu. Bili smo gotovo sigurni da će to biti jedan jedini koncert i da će onda vlasti to zabraniti. Ali smo očito malo precijenili sami sebe. Nije to bio film ili roman da bi sistem reagirao tako brzo. No, poslije su uočili da punk ipak nije tako bezopasan. Ali tada je bilo već pomalo kasno.

Jeste li zadovoljni nastupom u Tivoliju? Kakve su bile emocije tijekom trajanja koncerta i nakon njega?

– Najviše smo bili zadovoljni zbog publike, ona nas je zbilja znala podržati. Inače to je bio i za nas veliki koncert. Radiš ga pola godine, pripremaš sve detalje, uvježbavaš finte da dođe barem nekoliko puta do kulminacije, do grupnog svršavanja… A onda sve prođe tako brzo… I opet nova sjećanja kako je bilo fino. To me počinje polako iritirati. Pa sam onako iz inata gotovo cijeli sljedeći dan radio na nekom novom komadu, iako smo gotovo cijelu noć dobro tulumarili.

Živim od »hobija«

Vratimo se malo na vaše početke. Pankrti su bili briljantan bend koji je ne samo u potpunosti bio u suglasju s tadašnjom engleskom (a to znači i svjetskom) punk scenom, već ste na iznimno direktan i kvalitetan način govorili o tadašnjem jugoslavenskom – ponajprije slovenskom – društvu. Što vas je na to tada motiviralo – želja za promjenom, nezadovoljstvo okvirima u kojima ste živjeli, ili namjera da budete ono što su Sex Pistols i The Clash i ostali bili na Otoku?

– Motivirao nas je onaj novi zvuk rokenrola, nova energija, tražili smo nove granice zabave, druženja, erotike, pa čak na kraju krajeva i politike. Ona, koja nam je na TV ekranima ili u školi izgledala tako dosadno, dobivala je uz buku gitara i bubnjeva sasvim nove dimenzije.

Sviđali su nam se svi kontrasti susprotstavljanja sasvim različitih emocija.

Nakon kultnog debija, albuma »Dolgcajt«, i na ostalim su albumima Pankrti bili vrlo žestoki prema tadašnjem sustavu i političarima. U najmanju ruku na vas službena politika nije gledala blagonaklono i rad vam je otežavan. Je li možda i zbog toga karijera Pankrta zaustavljena?

– Ne, ne, nije bilo nekih ozbiljnih prijetnji. Ali znali smo da kao novinari i sociolozi nećemo imati neke ozbiljnije karijere. No, i to se brzo mijenjalo. Osamdesete su bile u Sloveniji sve više otvorene, promjene su bile u zraku i mi smo bili na tom vlaku.

Nakon raspada Pankrta napravili ste sjajnu solističku karijeru u kojoj više nije bilo punk žestine, ali je stvoren niz divnih albuma koji su na najbolji mogući način predstavljali ljepotu rock glazbe. Može li se reći da vam je rock život?

– Sad bih to već mogao reći. Pola stoljeća sam mislio da mi je hobi, iako sada od tog »hobija« živim više od 25 godina. Studirao i dostudirao sam novinarstvo i bio uvjeren da će mi to biti zanat do kraja života. Siguran posao i tako. A muzika, nesigurna. No, ispalo je drukčije. I sad pišem, ovako pomalo, za hobi.

»Grški večeri«

Pankrti se u posljednjih petnaest godina redovno okupljaju pri raznim obljetnicama, odsviraju odlične koncerte pa ih onda opet čekamo sljedećih nekoliko godina. Postoji li bilo kakva mogućnost da kao bend objavite nešto novo?

– Prije pet godina snimili smo singl »To ni več Slovenija«. Ok, moja pjesma na mom albumu, ali s Pankrtima. Publika ju je nekako prihvatila, ali mediji nikako. Nikoga više ne zanima ozbiljnija politička priča. Pa je nama okej i to.

Nedavno je objavljen live album Pankrta snimljen u Zagrebu 1985. godine. Osobno ga smatram vrlo vrijednim dokumentom tog doba. Kakav je vama?

– Pravo da ti kažem, bio sam toliko ufuran u naš novi live performans da me ovaj, u svakom slučaju zanimljiv dokument, još nije uspio dirnuti toliko kao možda nekog koji ima manje opterećene uši i dušu.

Pripremate li što u solističkoj karijeri?

– Već dulje radim na novom projektu »Grški večeri«. Grčka ne samo da predstavlja izvor demokracije koje u ovoj dobi ne možemo više ni zamisliti, nego ima i muziku tako jakih emocija da se idealno slaže u moj novi koncept.

Što od Pankrta možemo očekivati u Rijeci?

– Koncert više za ljubimce nego za državu.