Kod dijela grunge i post-grunge publike Pearl Jam i dalje uživaju gotovo mesijanski status, slično onom koji kod dijela indie-rock sljedbe uživaju Radiohead, ne bez razloga. Pearl Jam su po širenju glazbenih horizonata doduše bili najslabija karika „velikih 4“ grungea (uz njih, Nirvana, Alice In Chains i Soundgarden), ali imali su u sebi nešto naglašeno karizmatično, posebno kroz lik Eddiea Veddera, magnetno privlačnog u svakom zamislivom smislu. Imali su i jednako neodoljiv debi album „Ten“ sa stadionskim potencijalom u pravo vrijeme, izašlim u jeku globalne grunegeomanije, eksplodiraloj zahvaljujući ključnom singlu tog doba „Smells Like A Teen Spirit“. Hitom do hita utabali su si put za vječnost i kao da poslije toga više ništa nije moglo pokvariti početni dojam. Poslušate „Ten“ i ostanete začarani zauvijek. Nakon daleko najboljeg albuma u karijeri, drugi najbolji, naredni “Vs.” je bio beskompromisniji, autorski svojeglaviji, ali dalje pun iskonskog poleta pomiješanog s pjesmama koje teško izlaze iz glave. Kronološki treći i kvalitativno najbolji treći „Vitalogy“ već otkriva da momcima ponestaje snage i ideje da naprave izvanvremensku brzu pjesmu, ali da im balade i dalje ne pate od mediokritetstva, da postaju (ili ostaju, kako se uzme), njihov forte.

U duga tri naredna desetljeća bend kao da je radio da svoj globalni status rock zvijezda svede na kultni, nešto poput novovjekih Grateful Dead, da snimaju albume koji se ne tiču previše ljudi izvan njihovog kruga hard core fanova, doduše globalno milijunskog, kako bi uz nezaobilazne svačije favorite od pjesama imaju što novo svirati na ekstenzivnim i čestim turnejama.

Kad su prije četiri godine izbacili svoj jedanaesti album, ambiciozni „Gigaton“ i po tko zna koji put u 21. stoljeću propustili snimiti pjesmu koja će se pamtiti, potpisnik ovih redaka negdje je u stranom glazbenom tisku pročitao znakovitu apologetsku rečenicu „prošlo je prilično puno vremena otkad su Pearl Jam napravili istinski izvrstan album. Ali, nikad nisu snimili lošu ploču.“ Nije bilo nastavka, zaključak je ostao visjeti u zraku.

Spremni smo ponuditi zaključak koji se zapravo sam nameće iz gore navedenog slobodno interpretiranog citata. To da odavna nisu snimili nijedan istinski vrijedan album koji bi i za pola stoljeća bio smještan na liste najboljih – bar desetljeća – u nekoj retrospekciji, i da istovremeno nisu izbacili nijedan loš album, znači samo jedno; da su stvorili niz prosječnih. Pripada li bezrezervno tom redu i ovaj najnoviji kojeg su snimili uz pomoć rock producenta trenutka Andrewa Watta zaslužnog za zvuk i atmosferu – između ostalih – prilično nadahnutih friških albuma Iggyja Popa i Rolling Stonesa, rock metuzalema čak i u odnosu na Pearl Jam?

Iako njihova glazba nije nedostupno zakučasta, ni avangardna na bilo koji način, nije neki kunst što bi se kod nas reklo, njihov novi uradak „Dark Matter“ traži preslušavanje uzduž i poprijeko i iznova u potrazi za onim nečim što velike albume čini izvanvremenskim. U kontekstu “veličine” i “bezvremenosti” ta je potraga većim djelom uzaludna. To što „Dark Matter“ ne nudi ništa novo nije tolika nevolja, važno je da nudi nešto dobro. E, tu dolazimo do određenih problema.

Kao što smo prije utvrdili, Pearl Jam već tri desetljeća šteka sa stvaranjem bržih himni kakvih je nakrcao na prva dva-tri albuma, i s vremenom kako stare oni i kako stari njihova publika, šteka sve više. Nije ovo djelo generalno loše, samo ima dva oprečna lica, brže koje djeluje isforsirano, tvrdo na kriv način, slabo melodično, s nepamtljivim refrenima…, i drugo lice, lagano, toplo na pravi način, muzikalno, zarazno, skoro maestralno na trenutke…

Iz nekog razloga, „Dark Matter“ otvaraju dvije pjesme lošijeg lica, dapače rekli bismo da su u svom manirizmu „Scared Of Fears“ i „React, Respond“, iako među najbržima, ujedno najdosadniji trenuci albuma. Kao da su se Vedder, Gossard, Ament, McCready i Cameron – redom ljudi koji se vrte oko šezdesete godine života – namjerili urbi et orbi objaviti da još mogu potegnuti jako, isijavati mladenačku energiju. Samo, energija i brzina u glazbi ne moraju biti sinonimi. Ovdje zasigurno nisu.

Na „Wreckage“ Pearl Jam se vraćaju onome u čemu su zapravo oduvijek najbolji, gitarskim power baladama. Još kad ova s krasnim refrenom zanese prema springstinovskom poimanju balade, pomislite da Pearl Jam i dalje imaju nešto smisleno za reći.

Stvari postaju i bolje kad povežu tri slične stvari u nizu, „Won’t Tell“ će slušatelja svojim „britanskim“ prizvukom na trenutak natjerati da pomislite da ovakve stvari jedni Travis i Coldplay nisu u stanju napisati, „Upper Hand“ će melodijom i atmosferom podsjetiti na epske laganice U2 uz izuzimanje sola u unikatnom „vlasništvu“ neosporno sjajnog para gitarista Stone Gossard/Mike McCready. Koji usput, za razliku od brzih pjesama imaju smisla i naglašavaju dramatiku pjesme.

Jedina brza pjesma koju ovdje ne bi a priori odbacili je „Running“. Jer je za razliku od nekih drugih ovdje nepretenciozna, izravna, kratka, gotovo punkerske estetike s „ekonomičnim“ refrenom i britkim gitarskim rifom. Jedina lagana pjesma iz koje isijava tek zanatska solidnost je „Something Special“, neobični ali niš’ posebni mix alt countryja i Red Hot Chili Peppersa.

U brojkama, šest sporijih i pet bržih pjesama nude podvojene osjećaje oko toga gdje su i što su Pearl Jam 35 godina od osnutka. Da statistika snažnije preteže na stranu balada „Dark Matter“ bi onako, bez ponovne revizije zadnjih 5-6 albuma, odoka i po sjećanju proglasili najsnažnijim autorskim iskorakom u zadnjih dvadesetak godina. Ovako, s obzirom da iz nekog razloga Eddie Vedder i ekipa  odbijaju elegantno ostarjeti bar na jednom albumu, rekli bismo da je ovo „business as usual“ ili mrvicu iznad. Svejedno. „Dark Matter“ nema potencijala privući novu publiku, a pouzdano neće odbiti staru.