Dovoljno je otići na danas nezaobilazni izvor glazbe Spotify i shvatiti koliko je egzotično/mistični trio iz Teksasa što nas je sinoć po prvi put uživo počastio svojom glazbom, zapravo utjecajan, toliko da bi se usudili reći da je promijenio lice glazbe. Ne u cijelosti, već glazbe raspoloženja, recimo to tako.

Ne vidi se to toliko po broju strimanja, iako su brojke fascinantne, broje se u stotinama milijuna, već u činjenici da postoji niz playlista pod nazivom „Khruangbin vibes“, ispunjene nizom nepoznatih imena izvođača, s pljunutim zvukom Khruangbina. Tamo negdje “proizveli” su malu vojsku bendova koji pokušavaju svirati kao oni, oko njihove glazbe stvoren je novi podžanr kojeg se i titulira kao „Khruangbin vibes“. Potpisniku ovih redova, kojem opus benda ne znači puno, za slušanje služi više kao pozadinska glazba, nego nešto autorski upečatljivo i intrigantno, nije bilo baš jasno kako se uz tako prozaične, u biti jednostavne, melodično melankolične, organske i uglavnom instrumentalne pjesme veže toliko ljudi. Podsjetimo se, zagrebački koncert rasprodan je ekspresno, ravno šest mjeseci prije najavljenog datuma. I to nije neka posebna i tajna veza Zagreba s pojedinim bendom, kakvih je bilo u zadnjim desetljećima, sjetimo se samo The National, Khruangbin pune jednako velike i veće prostore svuda, pa i na domaćem terenu unatoč pravilu da nitko nije prorok u svome selu. Naime, prije dolaska u Europu, na svojoj turneji nazvanoj po ovogodišnjem albumu „A La Sala“, u SAD-u su svirali u dvoranama između pet i deset tisuća ljudi.

Razgovori s prijateljima jače zakačenim na njihovu glazbu ponudio je dio odgovora o popularnosti njihove glazbe; to je mnogima idealan svakodnevni soundtrack za opuštanje, za po doma, za svaku priliku. Kao da su ti „mnogi“ htjeli uživo svjedočiti i odati počast nečem što im zadnje desetljeće (od prvog albuma „The Universe Smiles Upon You“), uljepšava jutra uz kavu ili čaj, uspavljuje na popodnevnoj siesti ili oplemenjuje večer uz neku knjigu. To mora biti dio objašnjenja, jer uživo Khruangbin nisu ni najatraktivniji, ni najživlji ni najuzbudljiviji bend. Ne zato jer su loši, bože sačuvaj, glazba je takva – umirujuća, moglo bi se reći da je „Khruangbin vibes“ kao glazbeni koncept novi chill out. Drugačiji chill out, laid back glazba, ugodni je to, jednostavno-složeni mozaik glazbenih kockica soula, duba, surf rocka, psihodelije, satenskog funka, bossa nove i tko zna čega sve ne. Tu i tamo, kao u „Mr. White“, uživo će u latino gitarskim pasažima podsjetiti na Santanu, točnije na boju tona gitare i atmosferu iz „Samba Pa Ti“, čak i na The Shadowse i njihovu slavnu proto surf rock stvar „Apache“. Znalački složene glazbene kockice tog mozaika stvaraju prilično neodoljivu sliku uživo. Kompetentan bend i moćan, kristalno jasan razglas, čak i ovakvu glazbu – koju bi manje skloni mogli okarakterizirati rubno ironično kao inteligentni muzak – čine do određene mjere uzbudljivom.

Opći koncept Khruangbina je nepatvorena i nehinjena jednostavnost, ali efektna i svrsishodna, to smo vidjeli i jučer uživo na prepunoj Šalati. Njihova je pozornica gotovo pusta, s „kazališnom“ konstrukcijom pročelja građevine s tri velika prozora, nešto na pola puta između meksičke hacijende i crkvenog vitraja, kroz koje vidimo prizore zvjezdanog noćnog neba, oblaka, svanuća, zalaza sunca…Oni sami su ipak živopisni i posebni, ali opet bez neke posebne ekstravagancije. Jedan od njihovih fanova, veliki David Byrne, govorio je javno kako ga je zapravo u početku prema njima privuklo neobično ime i neobična pojava. I nije jedini, koncept vezanja vizualnog sa slikom benda općenito nije nevažna (psihološka) stvar u modernoj glazbi. Khruangbin znači „leteća mašina“ na tajlandskom, ne slučajno jer im je početna inspiracija bio tajlandski surf i funk.

Što se pak tiče izgleda, tu su te već ikoničke – kao ugljen crne i kao konjska griva guste – kose gitarista Marka Speera i basistice Laura Lee Ochoe. Duge i samo s odrezanim šiškama, frizure su to kao ispale iz nekog drugog vremena, na pamet nam pada Bruce Dickinson tamo negdje 1985. i Joey Ramone cijeli njegov život. U stvarnosti, i to je dio koncepta, riječ je o perikama. Bubnjar DJ Johnson je samo naizgled bezličan, krupniji crnac s baseball kapom na glavi koji udara palicama na neobično uzvišenom mjestu iza dvojca u prvom planu. Kao da igraju uloge na pozornici, sakrivajući se namjerno iza scenskih alter ega, djeluju na pozornici kao nenacrtani Gorillaz ili – uz malo više mašte i jače karikirano – kao Kiss chill out glazbe.

Sve što upijate od njih s pozornice na neki način djeluje jednostavno, njihovi pokreti su neka rudimentarna plesna koreografija, ne razmeću se ni s tehnologijom, ni kao glazbenici, ni u smislu scenske “pirotehnike”. Iako je bit njihove glazbe stalni „razgovor“ gitare Marka Speera i bazično funky ritam sekcije, on nije okružen zidovima Marshall pojačala, ogromnim pedal boardovima i „redenikom“ ispunjenim raznim gitarama iza sebe. S istim Stratocasterom je započeo i završio koncert, bez vidljivog štimanja u preko dva sata svirke. Priča kaže da Laura Lee Ochoa nije od osnutka benda promijenila žice na svom basu, a kamoli što drugo. Djeluju na pozornici kao netko u svom svijetu, neglamurozno, neprepotentno, ali mistično, kao netko tko bez uobičajenih scenskih trikova i blještavila samo radi svoj posao. I ljudi to vole. U skladu s tim, minimalno su i komunicirali s publikom na svom premijernom hrvatskom nastupu. No, poruka da mare kud su došli odaslana je na prilično neobičan način. Naime, frontmen Speer ukazao se na pozornici u hrvatskom nogometnom dresu s Modrićevom “desetkom” na leđima. Baš kao i slučaju gitare, nije ga mijenjao do kraja.

Odsvirali su na Šalati sinoć 22 pjesme, logično koncipiravši nastup. U prvom bloku nešto dužem od pola sata, svirali su isključivo stvari s novog albuma „A La Sala“ koji svojom intimnošću, nižim tempom i odmakom od plesnih ritmova označava svojevrsni povratak njihovim glazbenim orijenima. Onda su nestali na par minuta s pozornice, pa zagrijali publiku presjekom najpoznatijih pjesama s prva tri dugosvirajuća djela s posebnim naglaskom na debi „The Universe Smiles Upon You“, s kojeg je, računajući i bis od dvije pjesme, skinuto za ovu priliku čak šest numera.  Te dvije na bisu „White Gloves“ i „People Everywhere (Still Alive)“, njihove amblematske pjesme, dovele su do kulminacije u publici, ako se to tako može nazvati. Naime, kao što smo i naznačili prije, glazba mističnog trija iz Houstona nije nešto na što se skače, zborno plješće i pjeva, samo hipnotizirano njiše u mjestu.

Zapravo, sinoć se ni nije moglo drugačije. Osim činjenice da je koncert bio „sold out“, dakle, bila je gužva, bogovi vjetra uvijek skloni vrhovima Šalate, nisu se smilovali na jedan od najtoplijih dana u godini s 30 „celzijevaca“ u deset na večer. Bio je to takav dan, ljudi su se doslovno topili od vrućine i – što je ipak za sinoćnju priču važnije – u figurativnom smislu od glazbene miline.