Kolika je šteta što su Dubravko Ivaniš i njegov bend Pips, Chips & Videoclips novi album objavili punih deset godina nakon prethodnog albuma »Walt«, vidi se na njihovom novom, nažalost tek devetom studijskom radu.

Jednostavno, bendovi poput ovog rock glazbu čine umjetnički vrijednom pažnje i potvrđuju kako u ovoj općoj poplavi lošeg i blijedog popa koji je izgurao rock na rub ceste još uvijek ima onih koji su u stanju sačuvati dignitet rock glazbe. Na »Vesni« se Pipsi glazbeno drže suvremenog pristupa rocku, a to znači da su prilično daleko od onog početnog rock benda koji je krenuo devedesetih ponajboljom navijačkom rock pjesmom, i to ne samo ovih prostora.

Autokritika

Sad je to bend koji uvažava različite glazbene obrasce i izraze te ih suvereno koristi u svojim skladbama svjedočeći time ne samo evoluciji te vrste glazbe, već i vlastitom glazbenom te sviračkom razvoju.

S lirske pak strane novi je PCVC album još jedan Ivanišev autorski pogled na vlastiti život, konkretnije na teme koje se najčešće kreću u rasponu od glazbenog stvaralaštva do ljubavi i njenih različitih oblika i stanja.

Potvrđuje to već odlična uvodna »Većinom« u kojoj glazbene okvire određuje elektronika i synth pop ozračje, a tekst je svojevrsna kritika vlastitog života (glazbe) i nezadovoljstva učinjenim – »Većinu tog izbacio bi van, većinu tog te sram, većinu tog nije za song, većinu tog je jad, puno tog su pizdarije, većina tog je greška« – pjeva Ivaniš zaključujući kako je »većina toga bojazan da bez tebe me nema«.

Od pjesme za koju su sami Pipsi rekli kako je »pospremanje i brzinska rekapitulaciju gdje smo i što smo« ide se u »Glas za blues«, još jednu s tematikom suvremene glazbene industrije i odnosa, pri čemu je itekako uočljiva već znana Ivaniševa ironija i cinizam.

»Sve bih dao za baršunasti voice… Di da kupim glas« pita se on konstatirajući kako »njemu fali baš taj ton, baš bas bariton kakav ima on«, pri čemu ga bend prati svirkom u kojoj je podosta bluesa, funky utjecaja te na kraju i čiste psihodelije.

Nakon ove blues »odbijenice« slijedi lagano plesna i vrlo radiofonijska »Klijenti« u kojoj se poigravanjem s disco ritmom i zvukom, kao i s dodirima rap pristupa, iznova dotiču glazbene scene te prvi put na albumu u pjesmu uvode i lik po kojem je album dobio i ime.

Foto: MATEJ GRGIĆ

Životna ironija

Elektro i synth ozračje vlada i u neobičnoj »Copperfield i Coppertone«, priči o nevidljivosti i gubitku identiteta suvremenog čovjeka, a slična je tema obrađena i u dojmljivoj »Netko« kojom se nakon baladičnog uvoda uz piano govori o najčešće neuspješnoj potrazi za srodnom dušom – »Fali ti nešto, ali nisi još saznao tko, netko u koga ćeš se sakrit, nekad«.

U temi »Pariz« uz laganini klupsko elektroničko plesno ozračje slušamo vrlo životnu i ironijom praćenu tipičnu ljubavnu svađu i razmirice na izletu u Pariz. »SSND« iliti »u prijevodu« – Svi su na drogama« – duhovit je i razigrani križanac jednostavnog pop rocka i elektronike s natruhama ska i reggae zvukovlja i duhovitim tekstom u kojem saznajemo da su svi na drogama, osim tebe pa Ivaniš nju ili njega pita – »Šta čekaš? Što više odgađaš, bit će ti teže – bit će ti jako teško. Shvaćaš da ćeš ispast ljakse!«, pjeva i govori u pjesmi koju bi, da je kraj sedamdesetih, čuvena Komisija za šund oporezovala, možda i zabranila.

Album završava naslovnom temom »Vesna«, tipičnom Pips, Chips and Videoclips ljubavnom pjesmom o djevojci koja baš ne drži do sebe i nastoji svima ugoditi pa Ivaniš pjeva kako bi mu, da je udari biciklom na pješačkoj stazi, rekla »Sorry, drugi put ću paziti«.

Na listi najboljih

Završna pjesma nudi piano, elektroniku, malčice psihodelije, kao i baladičnost te lagano plesnu ritmičnost pa je po mnogočemu ogledni primjerak novog albuma Pipsa.

Trideset godina nakon debija »Shimpoo Pimpoo« te deset godina nakon hvaljenog prethodnika »Walt«, Pipsi i Dubravko Ivaniš iznova su tu i iznova su stvorili dobar album, zbirku stihova i glazbe koja će na kraju ove godine biti u vrhu listi najboljih domaćih albuma.