PATIENT NUMBER 9

Novi nosač zvuka legendarnog metal glazbenika Ozzyja Osbournea

Claudia Bošković

Foto: FACEBOOK

Foto: FACEBOOK

Svjedočanstvo autorovih osobnih psiholoških bitki



Unatoč strepnji obožavatelja uslijed dijagnosticirane Parkinsonove bolesti 2019. i izglednog napuštanja pozornica s posljednjim nastupom na dodjeli American Music Awards iste godine – malo tko mogao bi pretpostaviti da će upravo Ozzy Osbourne združenim snagama s Tonyjem Iommijem i u pratnji Adama Wakemana i Tommyja Clufetosa zatvoriti Commonwealth Games, i to još kao izvođač iznenađenja.


Te noći Birmingham se u kratkom i eksplozivnom hipu trenutka – koji je započeo uvodnim rifom »Iron Mana«, a nastavio kultnom »Paranoid« – mogao prisjetiti svoje slavne prošlosti generatora metal-žanra uopće, a vjerujemo da je i u brojnim obožavateljima lika i djela Ozzyja Osbournea probuđena nada da će se »princ tame« napokon vratiti ondje gdje pripada – pozornici.


Inspiracija iz života


Nakon objavljivanja zadnjeg albuma »Ordinary Man« 2020. godine, u relativno kratkom razdoblju, jedna od dugovječnijih vokalnih institucija metala vratila se novim albumom »Patient Number 9« čija istoimena prva pjesma reflektira cjelokupnu ideju albuma – psihološke izazove s kojima se suočava individua, a čija inspiracija potječe iz glazbenikova života.




»Patient Number 9« dočarava bizarnu viziju mentalne institucije čija atmosfera, pojačana jezivim krikovima i zlokobnim smijehom, čini uvertiru u samu pjesmu koja u kombinaciji sa žustrim rifovima nagovještava ton u kojemu će se nastaviti tijek albuma. Iako tematski mračan, kao instrumentalna cjelina album je objedinjen u spoju heavy metala, hard rocka, ali i suptilnih primjesa pop- rocka, koji ne podbacuje u svojoj misiji prikazivanja iskonskog čudaštva najekscentričnije ikone metala.


Claptonove solaže


Na albumu sastavljenom od trinaest pjesama Osbourne je ostvario suradnju s više respektabilnih glazbenika od kojih ćemo izdvojiti nekolicinu ključnih – od Tonyja Iommija i Zakka Wyldea, pa sve do posve neočekivanih suradnji s Ericom Claptonom, Jeffom Beckom i Mikeom McCreadyjem – koji su ostavili svoj prepoznatljivi zvučni pečat.


Pionir dijaboličnih doom metal rifova, Tony Iommi, svoj prepoznatljivi stil prenio je u »Degradation Rules« i »No Escape From Now«, s tim da bi valjalo istaknuti kako se više proslavio potonjom – koja započinje pojačanim efektom magličastog zvuka (stilska figura nije slučajni odraz nepažnje – u pitanju je sinestezija), dok u »Degradation Rules« dolazi do gotovo suvišnog spoja žestoke distorzije i usne harmonike.


Jedna od nedvojbeno boljih intervencija svakako je Claptonova u »One Of Those Days«. U Ozzyjev glazbeni statement, koji koketira s komercijalnim, ali i žestokim, Clapton distinktivnim blues solažama uglađene tehnike unosi dozu balansa. Otpočetka do kraja skladba održava ugodnu gradaciju i jasnoću, a isto bi se moglo reći i za Beckovu intervenciju u »A Thousand Shades« koja je obogaćena virtuoznim i ekspresivnim gitarističkim solažama.


Tematska ujedinjenost


Većina repertoara konzistentno je energična, čemu najviše doprinosi neumoljivi »shredding« Zakka Wyldea, no isto ne vrijedi za »Mr Darkness« koja se rasplinjuje u letargičnim vokalnim dionicama i predvidljivim rifovima. Jedna od manje uspješnih pjesama svakako je i »Immortal« u kojoj se doima kako kolizija McCreadyjevog alternativno-garažnog stila i Ozzyjevih vokala jednostavno ne funkcionira. Tu dolazimo i do najvećeg problema albuma, a to je nedostatak integriranosti pri slušanju.


Iako tematski ujedinjen, u instrumentalnom smislu kod albuma dolazi do izvjesne stilske podvojenosti koja ne dočarava jednako unificiran audiodoživljaj. Lagani »fade out« s albuma osiguran je uz posljednju pjesmu »Darkside Blues« u kojoj uvod na usnoj harmonici slijede blijedeći vokali s prizvukom eha i hipnotični gitaristički blues slideovi.


Iako u ponekim segmentima djeluje generično, kao da mu ponestaje kreativnosti, »Patient Number 9« daleko je od neuspjeha, naime, unatoč svojim prednostima i manama, album prvenstveno prenosi snažnu poruku, ujedinjenu u osjećajima tuge, straha, ali i vjere i hrabrosti – projicirane u stihovima poput »I’ll never die because I’m immortal« – te dokazuje da nikakvi zdravstveni ili psihološki faktori nisu dovoljno jaki da bi narušili kontinuitet u stvaranju i desetljetni glazbeni izričaj »princa tame«.