Sirovo i pomalo surovo, pojmovi su koji se mogu vezati uz novi, šesti studijski album sjajnog američkog kantautora Jacka Whitea. Naime, »No Name« je pravi mali biser ovogodišnje (pa i šire!) rock produkcije.

Trinaest novih pjesama i 43 minute glazbe potvrđuju koliko White voli rock kao glazbu, ali i to kako mu novac nije bitan.

Naime, album se bez ikakve najave i bez imena izvođača – samo s natpisom »No Name« – pojavio 19. srpnja samo kao LP vinil i to samo u trgovinama Whiteove diskografske kuće Third Man Records u Detroitu, Londonu i Nashvilleu.

Naravno, polako se počelo otkrivati o kome je riječ, a početkom kolovoza album je, iznova bez direktnijih oznaka, objavljen u CD i digitalnom obliku. Stoga je, zasad, komercijalno najslabiji Whiteov album, ali je, tvrdi unisono kritika, njegov najbolji solistički album!

Foto: Facebook

Povratak izvorima

Razlozi oduševljena kritičara ponajprije se kriju u činjenici krajnje iskrenosti i jednostavnosti koja prati ovu rock oluju Jacka Whitea.

Možda već umoran i zasićen od nekih svojih eksperimentiranja na prethodnim albumima, White se ovog puta odlučio vratiti izvorima pa »No Name« jako sliči svemu što je s Meg White radio u nezaboravnom rock dvojcu White Stripes koji je s radom stao 2011. godine.

To pak znači da su temeljni instrumenti gitara, bas gitara i bubanj, a osnovno usmjerenje žestoki rock koji mijenja oblike (garage, punk, blues, glam…), ali uvijek i u svakom trenutku ostaje iznimno agresivan, ritmičan i plesan.

Gitare praše čvrste rifove s tek povremenim solažama, ritam sekcija sve to prati bučno i glasno, a White pjevajući urla i zavija prateći tu agresiju i glasom.

Taj stil White nam predstavlja u moćnoj uvodnoj pjesmi »Old Scratch Blues« iz čijeg je naslova odmah jasno glazbeno usmjerenje i agresivnost, a ta garage rock žestina diže se na još višu razinu u ciničnoj i ironičnoj »Bless Yourself« u kojoj ismijava organizirane oblike religije kojima u srži nije vjera, već zarada.

Slične ideje razvija i u iznimnoj »Archbishop Harold Holmes« da bi u »That’s How I’m Feeling« donio dašak punk žestine u priči koja i glazbom pojašnjava naslov pjesme, a isto tako žustra »It’s Rough on Rats (If You’re Asking)« donosi osvrt o socijalnim nejednakostima.

»What’s the Rumpus?« predočava nam staru biblijsku istinu o ljubavi koja sve spašava i koju treba njegovati, dok »Tonight (Was a Long Time Ago)« govori o izgubljenoj ljubavi i prevelikim međusobnim razlikama koje nagrizaju i uništavaju vezu.

Pjesma »Underground«, kojoj je grupa Led Zeppelin očiti uzor, govori o želji da se od ovog svijeta pobjegne u podzemlje, a zašto je to tako, svjedoči »Number One With a Bullet« s ružnom slikom današnjice.

Žestoko i oštro

U posljednje tri pjesme (»Morning at Midnight«, »Missionary« i »Terminal Archenemy Endling«) White se više okreće emocionalnim osobnim iskustvima i ljubavima, ali ni ta izmjena tematskih okvira ne donosi smirenje.

Naprotiv, i dalje je sve to žestoko, oštro i pravo rokerski. Prva poredba nakon odslušanog albuma su, ne samo zbog glazbe i jednog općeg beskompromisnog i agresivnog stava, The Stooges i Iggy Pop s kojim White po karakteru i žestini ima itekako puno dodirnih točaka.

No, i ljubitelji Zeppelina će u ovoj glazbenoj jednostavnosti i blues rock agresivnosti pronaći podosta podsjetnika na čuveni britanski hard rock kvartet. Ukratko, svi koji vole žestoki, buntovni i čvrsti rock s »No Name« albumom doći će na svoje!

»No Name« je izvrstan rock album koji nije samo povratak u prošlost, već čista potvrda Whiteovih iskonskih rock korijena.