Američki alt country sastav The Jayhawks spada u red onih velikih rock grupa kojima prolaznost vremena nije teret. Naprotiv, grupa koja je eponimnim debitantskim albumom davne 1986. godine sudjelovala u stvaranju temelja alt country i americana stila, u posljednje je četiri godine objavila tri sjajna albuma, a ovogodišnji »XOXO« najbolji je i najkompletniji u tom njihovom sjajnom završetku drugog desetljeća 21. stoljeća.

Ova ocjena na vrijednosti dobiva kad se u nju uključi i način na koji je album nastao – četvorka se okupila u jednom studiju i rodnoj im Minessotti, puna dva tjedna naporno radila te pri stvaranju glazbe i stihova dala gotovo jednak prostor svakom članu banda.

Da baš takav pristup stvaranju nije nimalo lagan, potvrđuju brojni primjeri iz rock prošlosti kad bi veze među članovima grupe pucale baš za vrijeme tako intenzivnog rada, a pokušaj da svatko od članova grupe na albumu bude jednakomjerno zastupljen znao je završiti i glazbenim promašajima poput raspada grupe Creedence Clearwater Revival čiji je posljednji album ispao jako loš baš zbog tog pokušaja demokratičnosti.

Palac gore

Kod Jayhawksa se ništa tako loše nije dogodilo. Naprotiv, »XOXO« je skladna kombinacija čak 12 pjesama (plus tri u bonus verziji) koje u sebi nose sve ono zbog čega su i postali velika grupa, a to znači sjajnu kombinaciju glazbenih stilova kao što su country, rock, blues, soul ili pop, upotpunjenu dojmljivim melodijama i bogatim višeglasnim pjevanjem.

Bez obzira na to tko je od četvorke napravio stihove i glazbu, sve djeluje skladno, ugodno, dojmljivo i kvalitetno, a ako bi se moglo tražiti neki zajednički naziv većine pjesama albuma, onda je to svakako jedna tiha tuga, melankolija i sjeta zbog neminovnosti prolaznosti života.

No, ta tuga nikad nije jača od optimizma i pozitivnog stava o svijetu, pa Karen Grotberg (klavijature), Gary Louris (gitare), Tim O’Reagan (bubnjevi) i Marc Perlman (bas) zaista zaslužuju palac gore jer su i 34 godine nakon debija zanimljivi, inovativni i slušljivi.

«Stari« zvuk

Posebno to vrijedi za prve dvije pjesme, »This Forgotten Days« i »Dogtown Days« koje u sebi nose »stari« zvuk grupe, svojevrsni heartland rock blizak Tomu Pettyju, ponekad i Bobu Dylanu, a taj bazični zvuk američkih prostranstva pojačan je i tekstovima koji obrađuju život u malim gradovima provincije.

»Living in a Buble« iz te nas ritmične plesne podloge prenosi u vodviljski stil kroz koji The Jayhawks više nalikuju nekoj britanskoj grupi no američkom americana bendu, a »Ruby«, ljubavna balada koju uz pratnju piana sjajno pjeva klavijaturistica Karen Grotberg, najtiši je trenutak albuma.

Slijedi je za mnoge ponajbolja pjesma, odlična ekološka i društveno kritična »Homecoming«, još jedno upozorenje i poziv na nužnost očuvanja prirode jer, kako kažu, nitko nas drugi neće spasiti, osim nas samih. U sličnom je tonu, ali agresivnija i s više ritma, »Society Pages« posvećena queer »naciji« i njihovom pravu na jednakost s drugima, dok je sjajna »Illuminate« kroz koju se govori o lažnim prorocima.

Tri folk balade

Kroz alt country okvirima blisku »Bitter Pill« odlično je ispričana priča o nimalo lagodnom životu striptizete iz nekog noćnog bara, da bi se potom u »Across My Field« nastavila ta nazočnost country utjecaja kroz nježnu baladu o usamljenosti i traženju smisla života koju je napisala i pjeva Karen Grotberg.

Temu samoće obrađuje i na Fleetwood Mac oslonjena »Little Victories« da bi potom u dvije završne vrlo uspješno bile dodaknute teme prolaznosti, kako u »Looking Up Your Number« kroz priču o čežnji za nekim koga više nema, tako i u zaista upečatljivoj »Down to the Farm«, jednoj od u posljednjih desetak godina najboljih pjesama o smrti.

Za one kojima 12 pjesama nije dovoljno, The Jayhawks nude i tri balade usmjerene k folku – »Jeweler of the Trimble«, »Then You Walked Away« i »Hypocrite’s Lament«, čime je cjelina uspješno zaokružena pa »XOXO« postaje pažnje vrijedan nastavak dvaju prethodnih, jako dobrih albuma – »Paging Mr. Proust« (2016.) i »Back Roads and Abandoned Motels« (2018.).