Bit će šteta ostanu li članovi poznatog australskog rock benda Midnight Oil pri odluci da im »Resist«, trinaesti studijski album, bude i posljednji. Istina, davno su oni krenuli – još 1978. godine eponimnim albumom – ali bendova poput njih nikad dosta.

Jer, kroz 44 godine svoje diskografske nazočnosti na svjetskoj rock sceni oni su se uvijek i u svakom trenutku borili za očuvanje prirode i okoliša, pa su po svom ekološkom stavu postali i najčuveniji svjetski rock bend takve vrste. Naravno, Peter Garett i društvo upravo to čine i na svom posljednjem albumu nazvanom simbolički baš u stilu u kojem su se za cijele svoje karijere ponašali – »Resist« ili »Otpor«.

No, najava kraja nekako je i logična. Jer, nakon što su 2002. godine objavili jedanaesti studijski album nazvan »Capricornia«, rokeri iz Sydneyja stali su s aktivnostima u grupi i vratili se tek 2017. godine koncertnom turnejom, koju su njihovi fanovi godinama zazivali.

Pošto je bilo jasno da su ih mnogi željno čekali, ovi australski ekorokeri vraćaju se i u studio te 2020. godine objavljuju odlično primljen minialbum »The Makarrata Project«, te nastavljaju svirati sve do ove godine kad, sudeći bar po službenim izjavama predstavnika grupe, održavaju svoju posljednju svjetsku i australsku turneju te, kao »šećer za kraj«, plasiraju i izvrstan novi studijski album, ploču »Resist«.

Tijekom te turneje stižu i vijesti o prestanku daljnjih koncertnih aktivnosti, ponajprije stoga jer su ove vrsne glazbenike pomalo već stigle godine, a budući da su na sceni uvijek davali baš sve od sebe, smatraju da ispod tih kriterija ne smiju ići i najavljuju kraj koncertnih aktivnosti. Kad je riječ o eventualnim daljnjim diskografskim projektima, tu još vrata nisu u potpunosti zatvorena, ali…

Dakle, hoće li odlazak u »mirovinu« biti potpun, ili samo vezan uz živu svirku, tek ćemo vidjeti, a ono čime se svakako možemo pozabaviti jest njihov novi rad, album »Resist« koji kritika opravdano proglašava sjajnim poslom i svrstava ga u red njihovih dosad ponajboljih ostvarenja, albuma »Diesel and Dust« (1987.) i »Blue Sky Minuing« (1990.).

To pak znači da su iznova uspjeli stvoriti sjajnu kombinaciju agresivne i ritmične, ali vrlo pitke i slušljive glazbe s izvrsnim tekstovima, kojima nastoje probuditi i proširiti ekološku svijest i stavove o potrebi zaštite prirode.

Njihov se glazbeni izraz godinama nije mijenjao i zaštitni mu je znak moćni Garrettov vokal na koji »idu« gitare koje sviraju Jim Mogine i Martin Rotsey, bas Bonesa Hillmana (umro je 2020. godine) te bubnjevi Roba Hirsta, a povremeni dodaci su i orgulje koje znaju uljepšati neke od njihovih pjesama. Band osnovan 1972. godine svoju svirku temelji na okvirima rock melodiznosti šezdesetih i sedamdesetih zbog čega su često bili i gosti na top listama, a iza njih je i ukupno više od 20 milijuna prodanih albuma, što je za jedan ekološki rock band jako puno.

Upozorenja i otpor

Sve dobro što smo o The Oilsima, to im je skraćeni naziv, čest kod njihovih fanova, znali dosad, potvrđeno je i na njihovom novom albumu.

Album otvara moćna, dramatična i pomalo patetična »Rising Seas«, svojevrsna isprika svoj djeci svijeta, odnosno budućim naraštajima koje smo svojim ponašanjem doveli u situaciju da im je budućnost neizvjesna i teška.

Glazba slijedi te ideje i nakon laganog uvoda, slijedi manični ritam koji povremeno dodiruje hard rock obrasce ublažene zvukom orgulja i obogaćene slikama prirodnih katastrofa koja su već počele, a ono najgore tek slijedi – »Svi ćemo postati izbjeglice!«, pjeva svojim mračnim baritonom Pete Garret.

No, to je samo početak. Jer, upozorenja – općenita ili konkretna – nižu se i dalje. Baš moćna i pomalo punk udarima bliska »The Barka-Darling River« obrađuje tešku sudbinu rijeke Darling, treće najduže australske rijeke koja je gotovo u potpunosti zagađena i predstavlja simbol uništavajućeg odnosa čovjeka prema okolišu. Na istom je tragu, ali glazbeno potpuno drugačija, baladična, nježna i spora te akustičnim gitarama bogata »Tarkine«.

Motivirana istoimenim područjem koje se nalazi u okviru Nacionalnog parka Savage River u Tasmaniji, ova divna pjesma govori o tome kako ljepote prirode sve više možemo vidjeti tek na plakatima, slikama, snovima, sjećanjima, mašti… Svemu tome svakako treba dodati i pitku, ali vrlo upozoravajuću »Reef« kroz koju za propast čuvenog koraljnog grebena okrivljavaju posebno štetnu vrstu ljudi – političare.

Uz ove konkretne primjere krajnje štetnog odnosa čovjeka prema prirodi The Oilsi nude i opća mjesta pa, primjerice u »We Are Not Afraid« konstatiraju kako ljudi nisu uplašeni »mračnim oblacima« na obzorju samo zato jer ne znaju kakvo je pravo stanje, a o tome kakvo je i koliko nebrige i neznanja je oko nas, govore u završnoj »Last Frontier« u kojoj baš našu današnjicu proglašavaju zadnjom granicom prije konačne katastrofe.

Do tog grozomornog uništavanja prirode dolazi, tvrde u »Nobody’s Child«, zato što čovječanstvu nedostaje ljubavi i suosjećanja, a jedini izlaz iz te košmarne situacije – ako već i nije kasno – je otpor! O tome govore himnične i za koncerte stadionskog tipa idealne »To the Ends of the Earth« i snažna »We Resist« po kojoj je album i dobio naziv i koja direktno tvrdi da će svijet opstati samo ako se svi pobunimo protiv gramzivosti.

Jedina pjesma koje ne ide u ove ekookvire je »Lost at Sea« kroz koju nam prenose pojedinosti vezane uz rasizam i nasilje u svojoj domovini. No, i ta je pjesma, kao i gotovo sve njihove, čista i jasna politička poruka. Općenito Midnight Oil su i pola stoljeća nakon osnivanja ostali strastveni, direktni, jasni, borbeni i politički osviješteni pa i nije čudno da su najave o njihovom kraju rastužile mnoge.

No, Garrett je rođen 1953. godine, Hirst 1955., Mogine 1956. godine… Sve su to već ljudi u godinama pa najava kraja nije ništa čudno. Istina, možda bude još poneki album, ali ako i ne bude, »Resist« je itekako dostojan i izmniman oproštaj jednog od najiskrenijih bandova cjelokupne rock povijesti.

Australski ratnici duginih boja opraštaju se jednom i čistom porukom – oduprimo se. Resist.