Ionako jaka riječka rock scena odnedavno je bogatija za jedan novi bend, Mrave brojim, koji već privlači pažnju ljubitelja rock glazbe, ponajprije stoga što kroz svoj debitantski istup nudi nesvakidašnju, zanimljivu i kvalitetnu glazbu baziranu na uspješnom kombiniranju različitih glazbenih okvira utemeljenih najčešće na postavkama alter, indie i psihodeličnog rocka.

Usto »mravi« su pažnju privukli i dobro osmišljenim medijskim istupom tijekom kojeg je teško bilo ne uočiti njihova »narančasta iskakanja« u novinama i na TV-u, sjajne videospotove te svakako i potez s darivanjem teglice zemlje čiji je dio bio i kod za skidanje glazbe s njihova debitantskog albuma »Zemlja Kamenog Bizona«.

Kad se svemu tomu doda i podatak da se na svojim mrežnim stranicama predstavljaju kao »stanje duha«, odnosno Pokret za očuvanje digniteta popularne glazbene i ine kulture, onda je jasno da je riječ o nimalo svakodnevnom istupu i pristupu glazbi koji potpisuju članovi banda, a to su Gospođo Pitomi, Zoki Oktava, Sunce Mamino i Gospodin Morski.

Svoji i neponovljivi

Ako su vam se dopali ti njihovi otkvačeni istupi i pomalo montipajtonovski pristup stvarnosti, onda nema razloga da vam se ne dopadne i njihova glazba u kojoj je moguće naći neke poveznice s, primjerice, klasicima kao što su Pink Floyd ili King Crimson, velikanima poput grupe Radiohead, kao i domaćim autoritetima poput Haustora ili Leta 3. A opet – daleko su »mravi« drugačiji od njih. Bolje rečeno, »mravi« su baš svoji, pomalo neponovljivi te svakako dovoljno zanimljivi da privuku pažnju te svojim debiistupom obogate povijest Ri Rocka.

Već je uvod u album intrigantan. Minijatura »Najava programa« uokvirena je elektro i zvučnim efektima kroz koje se probija glas koji opominje slušatelja kako program koji slijedi nije primjeren ni za koga (mlađe, starije, bolesne i nemoćne…), a ispod tog upozorenja čujemo klasično crkveno zazivanje riječima »Priđite bliže«, pa je već nakon tih prvih šezdesetak sekundi jasno da nećemo slušati uobičajen rock ili pop album. Potvrđuje to i sljedeća pjesma »Stanica«, u kojoj je osjećaj tjeskobe, izgubljenosti i neugode (»Ne znam koji je danas dan i ne znam kada sam ostao sam… busna se stanica topi na plus 32… piše da sam tamo gdje me nema…«) nadograđuje olujom čvrstog psihodeličnog indie rocka koji odgovara košmaru osjećaja i negativnosti emocija.

image description

Asocijativni stihovi

Takav pristup u kojem će tekst često biti stvoren asocijativnim pristupom pisanju stihova ponavlja se potom i u nizu drugih pjesama, a glazba ga slijedi tako što se kroz nju uspješno (i vrlo energično te svirački kompetentno) iskazuju najčešće negativne emocije i raspoloženja. Tako u »Anemičnoj Betty« i temi »Gospodin E.« psihodelični glazbeni okviri odgovaraju motivima ludila i nasilja koji se naziru kroz na trenutke i fantazmagorične i halucinantne stihove, a s pravom već jako dobro prihvaćena »Alkohol« kroz dobre orisane elemente pakla ovisnosti (»Gospodine alkohol, pustite me, molim vas, da izađem načas bar iz male crne kutije«) nudi vrlo slušljiv i melodiozan te za koncerte idealan gitaristički pristup, ali i duhovitu ravnogorsku kajkavsku recitaciju koja pjesmi osigurava onu, za ovaj band tako nužnu, dozu »mravlje« otkvačenosti.

Ta se »drugačijost« osjeti i u pozornosti vrijednoj »Moje pleme«, koja je poziv drugačijima i ugroženima od onih običnih da »izađu iz rezervata« i ujedine se u Zemlji Kamenog Bizona. S glazbene je strane u pjesmi koja nosi naziv albuma uočljiva iznova psihodelija, ali i eksperimentalni te art rock, a te pristupe potvrđuje i pojašnjenje članova kako je ovo »pjesma o ljudima koji su u sučevoj nadoknadi ugasili perilicu na programu »ispiranje mozga«!

Foto: PROREC

Nonsens za kraj

»Bosonogi« nam opet donosi košmarne stihove o lutanjima i zaboravu natopljene raznim supstancama, a »Tijelo« kroz uočljivije korištenje elektronikom donosi višu količinu kaotičnosti no što je to slučaj u drugim pjesmama. Tekst »Električne tišine« djeluje kao da ga je pisao Syd Barett u kliničkoj fazi svoje bolesti (»Na uši sam objesio meduze, odjahao do samog ruba polja, postavio na stotine antena da osluškujem…«), ali je i uz te stihove prispjele iz podsvijesti i snoviđenja jasno da je tematski ovaj koloplet stihova okrenut temama izdvojenosti, osamljenosti i želje za suprotstavljanjem, kao što u pjesmi »Meksikanka« slušamo priču o čovjeku koji je u dućanu kod visoke crne Meksikanke kupio mokasine za tihe hodače i s njima želi doći do slobode.

No možda je najtipičnija pjesma tog albuma, ujedno i cijelog benda, sjajna »Dručkije«, koja već i naslovom ukazuje kako je kolektiv Mrave brojim ne drukčiji, već – dručkiji! »Kad omotam oko uha ruke, ja otputujem na jedno ludo mjesto, lijepo mjesto, dobro mjesto, neko mjesto dručkije, dručkije…«, pjevaju »mravi« poigravajući se religioznim napjevima tipičnim za crkvu te orijentalnim rock okvirima kakve su voljeli Zeppelini, ponekad i Beatlesi. Taj svoj »dručkiji« pristup »mravi« zaključuju završnom »Mravobroj«, u kojoj slušamo nabrajanje brojeva tombole ili Bog te pita čega, što je ustvari sasvim lijepo nonsens odbrojavanje za kraj neobičnog albuma koji neće biti hit, ali će itekako ostaviti trag.