„Puna je himničnih rock pjesama dobrih za zborno pjevanje. Nešto kao plesna ploča, ali ne kao EDM, disco ili moderna plesna glazba. Više kao Bowie na Let’s Dance. To smo htjeli, napraviti jednu zabavnu ploču.“

Ovako je Dave Grohl još prošle godine najavio deseti album Foo Fightersa. S obzirom da znamo kako „Let’s Dance“ zvuči, bilo je za očekivati da će „Medicine At Midnight“ biti snažan odmak od njihove dosadašnje, stilski prilično ujednačene kajdanke, ako izuzmemo prvi album iz 1995. koji je zapravo jedini izravno naslonjen na grunge, odnosno alternativni rock kakav je Grohl pomogao stvarati u Nirvani uz Kurta Cobaina. Nakon toga, sve je više prevladavala njegova hard rock strana, ona koja se divi i inspiraciju crpi iz opusa Motorheada, Zeppelina, grupe Rush i sličnim velikanima iz dalje i bliže prošlosti.

Da odmah razriješimo dilemu: niti je Grohl glazbeni kameleon kao Bowie, niti je „Medicine At Midnight“ „Let’s Dance“. Za početak, iako inicijalno osporavano, Bowijevo djelo skoro 40 godina kasnije zvuči poput kolosa moderne rock glazbe, dok je deseti album Foo Fightersa prilično nadahnut i poletan, ali ipak tek zanatski odrađen set pjesma od kojih niti jedna tri ili četiri desetljeća kasnije neće postati evergreen kao što je to slučaj s „Let’s Dance“, „Modern Love“, „China Girl“ ili „Cat People“…, kad smo već kod Bowiea. Kad smo samo kod diskografije Foo Fightersa,  deseti album zapravo uopće ne stoji loše. Nakon sjajna prva tri albuma snimljenih u 20. stoljeću, ovaj je bend naslagao priličnu nisku klišeiziranih albuma sa slabo pamtljivim melodijama. U tom smislu, usudili bi se reći da je „Medicine At Midnight“ uz izuzetni „Wasting Light“ iz 2011., glazbeno najraznovrsniji i najvibrantniji Foo Fighters album u posljednjih 20 godina. I neka nas tu i tamo žestoki rifovi i bubanj na „kec“ ne zavaraju, ovo je njihov naj-pop uradak u karijeri. I to u ovom slučaju nije loša vijest.

Nakon objave prvog singla i najbolje pjesme na novom albumu „Shame, Shame“ zaista se činilo da bi Grohl mogao napraviti glazbeni iskorak i dati prednost ritmu o odnosu na rif. Dinamički kompleksna i bogata, s neobičnim udaraljkama, sinkopiranim ritmom, inteligentno ubačenim gudačkim instrumentima, gorko-slatke atmosfere, s jakim refrenom, ova pjesma strši od ostatka i zato što ne pati od dojma da smo to već negdje čuli. Ako je ovo najplesniji trenutak Foo Fightersa ikada, šteta što Grohl u tom pravcu nije zagazio dublje od gležnja. Moglo je biti još zanimljivije. U sličnom, drugačijem, pomalo funky tonu je i naslovna stvar i baš zbog toga svrstali bi je također u zanimljivije trenutke albuma.

Drugi singl „No Son Of Mine“ je druga krajnost, sa svojim tvrdim rifom i brzim, a la Motorhead ritmom, vratio nas je na već izlizane tračnice. A između tih dviju krajnosti Foo Fightersi pokazuju odlike autorskih rutinera sposobnih da i s malim odmacima zvuče svježe. Kad je Grohl pričao o „plesnoj ploči“ referirao se mudro na velikane, ali ima tu još referenci s kojima se nije pohvalio. Tako uvodna „Making A Fire“ otvara gitarom koja prilično podsjeća na asortiman rifova Lennya Kravitza, točnije kao ubrzani „Fly Away“, da bi „na-na-na-na…“ zborno pjevanje nakon samo nekoliko sekundi zazvučalo nekako britanski, kao nešto što bi u svoje stvari uvrstili The Kooks ili The Struts. Poput ove, gotovo sve stvari su rubno hitoidne, ali ako tražite masivni hit tipa „Monkey Wrench“ „Everlong“ ili „Learn To Fly“, teško ćete ga naći.

U samo 36 i pol minuta trajanja, Foo Fighters su stigli pokazati i svoju nježnu stranu. „Waiting On A War“ tipična je Foo Fighters balada, slične građe kao „But Honestly“ ili još sličnije „I Am a River“ sa „Sonic Highways“ albuma. Prvo akustična gitara i violončelo, pa lagani ritam i onda finale u gitarskom krešendu i zaglušujućoj buci. „Chasing Birds“ je mnogo suptilnija i još sanjivija, satenski je to fina middle of the road melodija i ima nešto neodoljivo lennonovski u njoj.

Sve u svemu, deseti album Grohla i družine nije ništa mudro ni posebno novo, ali je prilično efektno.